Životne muke bračnog para sa Banije: Samo je sloga ostala

TOPUSKO – Miloš Vojnović iz Crnog Potoka kraj Topuskog, izučeni zidar, trgovac i vozač, cijeli život je naporno radio i gradio. No usprkos tri stečena zvanja i desetak godina ostvarenog radnog staža, od čega dvije u Sloveniji, danas je invalid koji prima 426 kuna mjesečno i s obitelji jedva preživljava.
Neposredno prije rata bio je zaposlen kao vozač u petrinjskom Slavijatransu, a nakon četiri godine uručen mu je otkaz, ni danas ne zna zbog čega. Malo je kuća u ovom dijelu Banije na kojima Miloš prije rata bar nešto nije radio. Uvodio je struju, zidao, pokrivao crijepom, pravio ograde i bio nadaleko poznat i tražem majstor.

– Radio sam naporno, dan i noć, ali isplatilo se. Dobro sam zarađivao i dobro živio. Evo samo jednog primjera. Već nekoliko godina ne koljemo svinjče jer nemamo novaca, a sjećam se, jedne godine, u ovom dvorištu zaklao sam četiri svinje od kojih je svaka imala 250 kila. Od tone mesa dobio sam 160 debelih kobasica, tanke nisam mogao niti izbrojiti, a na tavanu se sušilo osam šunki i osam plećki. Sve je to u ratu otišlo kvragu. I novac i šunke, ali i moje zdravlje. Obolio sam od dijabetesa, svaki dan dajem sebi po nekoliko injekcija inzulina, a one kobasice i šunke i da imam, ne bih smio jesti – objašnjava Miloš.

Kad su se Miloš i supruga Dragica vratili iz Vojvodine na svoje ognjište, nekoliko godina nakon Oluje, imanje i kuća bili su devastirani. Sve što je iole vrijedilo, pokradeno je ili uništeno. Odmah su podnijeli su zahtjev za obnovu i krenuli u ostvarivanje bilo kakvih primanja. Od države uspjeli su jedva nekako dobiti nekoliko vreća cementa, linoleum, nešto dasaka, krevete i peć koja se ubrzo pokvarila. Milošu je određena invalidnina od 426 kuna mjesečno, uz obrazloženje da će dobiti više kada navrši 65 godina i ostvari pravo na mirovinu, a Dragica je uspjela ostvariti invalidninu, jer je umeđuvremenu oboljela, od 1200 kuna mjesečno.

– Teško nam je živjeti, ne samo zbog niskih primanja, već i zbog toga što smo oboje bolesni – žali se Dragica.

Pomažemo jedni drugima, nema nikakve zavade i svatko na svakoga može uvijek računati. Kao da se Jugoslavija u Crnom Potoku nije raspala – Miloš Vojnović

Znate kako je teško Milošu kad ga nagriza šećer. Nervozan je i onemoćao. Osim toga, ima bruh, a operirao je žuč. Ja ovako na prvi pogled izgledam sasvim u redu, ali imala sam slom živaca, brzo zaboravljam i stalno sam nekako smušena. Izgubili smo oboje snagu, a pomalo i gubimo volju. Kad platimo sve račune, ostane jedva dovoljno za ono najnužnije. Zametnuli smo neke godine koze da imamo mesa i mlijeka, ali su pobjegle. Zatim smo nabavili kokoši, ali su ih odnijeli jastrebovi i lisice. Nekako nam ne ide sa domaćim životinjama. Možda bi još mogli pokušati uhraniti jednu svinju, ali nemamo svinjca koji je srušen u ratu, a sada nemamo s čime da ga sagradimo. Sve što nam ostaje to su naša primanja – žali se Dragica.

Jedino s čime su Dragica i Miloš zadovoljni, to su odnosi među seljanima Crnog Potoka. Blizu je granica sa BiH pa u selu odvajkada, uz Srbe i Hrvate, živi nekoliko muslimanskih obitelji.

– Kako smo složno živjeli prije rata, tako složno živimo i danas. Pomažemo jedni drugima, nema nikakve zavade i svatko na svakoga može uvijek računati. Kao da se Jugoslavija u Crnom Potoku nije raspala – objašnjava Miloš Vojnović.

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Pjesma liječi bol

Pusta zemlja Banija

Baniji se vraća njen manastir