Pjesma liječi bol

Datum objave: utorak, 22 decembra, 2015
Objavljeno u Banija, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Kad Milana i Ljubu Martinović oko srca uhvate strah i depresija, Milan iz starog ‘kuvera’ izvadi harmoniku, pa raspali, onako u mraku, po starim banijskim melodijama, koje nadaleko odjekuju šumama i proplancima ovog dijela Banije

Milan i Ljuba – zajedno u ljubavi i pjesmi
Milan i Ljuba – zajedno u ljubavi i pjesmi

Piše: Vladimir Jurišić

Prije nekoliko godina sudbina je htjela da Ljuba i Milan Martinović započnu zajednički život u drvenoj kući Milanovih djedova u Kalanju, brdskom seocetu kraj Malog Gradca na Baniji. No umjesto da im iz dana u dan bude sve bolje, njima je, ma koliko se trudili, sve gore i gore. Osjećaju se napuštenima i zaboravljenima od svih. Do usamljene kuće u brdima rijetko tko naiđe, put je veći dio godine neprohodan, struje nema, a ono malo ‘socijale’ jedva da dostaje za preživjeti.

Milan se bori s bronhijalnom astmom, Ljuba sa srčanom, pa bi se reklo da je život ovo dvoje ljudi koji su ga odlučili preživjeti zajedno, tuga i jad. Mnogi bi klonuli duhom, no Ljuba i Milan se ne daju. Jedno za drugog uvijek imaju lijepu riječ, skrbe i dijele ono malo što imaju. Kad ih oko srca uhvate strah i depresija, Milan iz starog ‘kuvera’ izvadi harmoniku, pa raspali, onako u mraku, svirati stare banijske melodije koje nadaleko odjekuju šumama i proplancima ovog dijela Banije. Kad prođe svirka, u njihovim dušama i srcu sve nekako bude lakše, kao da su skupili nekakvu čudesnu snagu za sutrašnji dan.

– Ova harmonika, poznate talijanske marke Scandalli, proizvedena je 1948. godine, a dobio sam je od majke pod ovim krovom, kad sam imao 12 godina. Od tada se od nje nisam nikada rastajao, vukao sam je i teglio u ratu, poslije rata u izbjeglištvu, pa sam je čak ponio sa sobom i u Ameriku, gdje sam proveo devet godina. Sve je preživjela i evo je opet ovdje sa mnom, da me tješi i hrabri – objašnjava Milan.

Moja domovina Hrvatska ništa mi nije pomogla. Sve do Oluje imali smo struju i nasipan je put do naše kuće. Od tada – ništa. Kad sam tražio struju, rekli su mi da me nema u kompjuteru!

U vrijeme kad je bio momak, u ovim banijskim brdima, bez njegove harmonike nije bilo ni prela ni sijela, a kada bi na igrankama i veselicama razvalio svoju ‘skandalinku’, pucali bi šavovi na čarapama cura.

Martinović je prije rata bio u prvom braku. Dobio je dva sina i sve je nekako išlo dok ih nije otpuhala Oluja. Milan je s roditeljima, ženom i djecom bježao kud i svi: put Srbije. U Šidu su ga zarobili Arkanovci, a ostatak obitelji završio je na Kosovu. Tukli su ga i mučili svakodnevno, zamjerajući što je pobjegao, a nije ostao da brani srpsku Krajinu. Pet dana i noći držali su ga svezanog za pseću kučicu i naređivali mu da laje. Kako to nije htio, a niti mogao, jer je već bio izmučen i malaksao, udarali su ga u glavu pištoljem – jedva je preživio torturu. Sve je nekako saznao Dušan Lončar, tadašnji komandant Slavonskog korpusa JNA, koji ga je izvukao i spasio od sigurne smrti. Priključio se obitelji na Kosovu blizu Vučitrna, ali tamo Martinovići nisu bili dobrodošli. Zatim 2000. godine odlaze preko UNHCR-a u SAD. Devet godina Milan je u blizini Čikaga vozio kamion. Iznenada ga je žena ostavila, pošla s drugim, odnijela sa sobom kuću, djecu i ušteđevinu. Nakon rastave, 2012., sam se vraća u Kalanj, selo u kojemu je rođen i odrastao. Nekoliko godina živio je poput samotnjaka, a tada upoznaje Ljubu Borojević, ženu sudbine slične njegovoj. Odlučili su zajedno živjeti, a već 2013. su se oženili.

Svijeće su nam skupe, petrolej još skuplji, pa u našu jedinu petrolejsku lampu sipamo lož ulje koje je pet puta jeftinije. Tako uštedimo, ali se moramo stalno umivati jer smo svi garavi.

– Kad sam se vratio, kuća je bila opljačkana, devastirana, bez krova i potpuno zarasla u drač i kupine. Rekli su mi da sam za obnovu i struju zakasnio, pa sam nekako krpao sam. Kad sam upoznao Ljubu i doveo je, bilo je puno lakše, a nešto mi je pomogao i UNHCR. Ljuba i ja smo ostvarili socijalnu pomoć, svako po 480 kuna, pa vi računajte kako nam je. Moja domovina Hrvatska ništa mi nije pomogla. Sve do Oluje imali smo struju i nasipan je put do naše kuće. Od tada – ništa. Kad sam tražio struju, rekli su mi da me nema u kompjuteru! Pa, ljudi moji, možda me nema u kompjuteru, ali evo me ovdje pred vama, živ i zdrav! Ne može se čovjeka tek tako izbrisati. Teško ga je izbrisati i kad umre, a kamoli kad je živ – ogorčen je Milan.

Mjesečni prihod manji od 1000 kuna, nedostatak struje i teške bolesti ne mogu umanjiti želju za životom i optimizam dvoje hrabrih ljudi

Ne tri, već sva četiri ćoška trošne drvenjare na svojim plećima drži Milanova Ljuba. Boluje od težeg oblika srčane astme i barem jednom u dva mjeseca dolazi hitna pomoć, daju joj injekciju, vrate je u život, pa opet neko vrijeme prepinje, do sljedećeg napada.

– Rublje perem na ruke i to mi sve teže pada. Nemamo frižidera, pa je jako teško planirati kuhanje i stvarati kakve, takve zalihe. Kokoši ne možemo imati jer ih odmah odnesu lisica ili jastreb. Ništa ne možemo zasaditi kako treba jer divlje svinje samo čekaju na rubu šume da pojedu sve što niče. Sve moramo kupovati, a novaca je malo, pa štedimo gdje god stignemo. Svijeće su nam skupe, petrolej još skuplji, pa u našu jedinu petrolejsku lampu sipamo lož ulje koje je pet puta jeftinije. Tako uštedimo, ali se moramo stalno umivati jer smo svi garavi. Jedan od prozorčića u kuhinji se iskrivio i propušta hladnoću, pa nikako da se ugrijemo. Obećao nam je jedan stolar iz Gradca to srediti, ali vrijeme prolazi, sve je hladnije, a njega nema. Nekako smo rupe začepili krpama, vidjet ćemo valja li kad zahladi jače. Bili su ovdje i ljudi iz UNHCR-a, obećali donijeti nekakve solarne ćelije da imamo bar struje za rasvjetu i frižider. No ni od toga ništa. Svejedno, molim vas, nemojte pisati da se jadamo i kukamo. Ne mora to svatko znati. Nema čovjeka koji nema problema. Sreća je da Milan i ja još možemo nešto poraditi, pa sve to nekako devera. Važno je da se poštujemo. Vjerujem da je mnogim ljudima i gore nego što je nama, a nikada neće o njima biti pisano u novinama, zaključuje hrabra Ljuba Martinović.

Nema ljepše od ojkače

U čudu su Amerikanci gledali Milana, kada bi, tek što je stigao, usred Čikaga, razvukao svoju ‘skandalinku’. Još više bi se čudili, ali i gromko pljeskali, kada bi gromkim glasom, kao nekada na Banijskim prelima, zapjevao ojkaču: Oj, Banijo, najmiliji kraju/ U tebi se ojkače pjevaju…/ Grlo moje, grlo moje, zapjevaj mi jače/ Nema ljepše, oj djevojko, pjesme od ojkače…

Izvor: PORTAL NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Ponovo na đedovoj kući

Pismo – posljednjim listovima gore naše

Bolestan od ljubavi prema Baniji

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top