Zima ubija samoćom

Uveče gledamo koliki je snijeg i mjerimo koliki će napadati do ujutro. A ujutro grane polomljene, drveće srušeno, svuda neprohodno, voda zaleđena – kažu mještani Srba Rada i Stevo Rodić

Smetovi snijega, temperature ispod nule, ljudi zatvoreni u kuće, rijetki dimnjaci iz kojih se izdiže dim iz peći. Seoski putevi koji ni za lijepog vremena nikuda ne vode, pokriveni su ispod debelog snježnog pokrivača po kojemu je više životinjskih nego ljudskih tragova – ovo je zimska razglednica ličkog mjesta Srb.

– Zima se kod nas zove samoća. Bez puta, bez ljudi, bez ičije brige. Državna cesta Donji Lapac – Gračac, koja prolazi kroz samo mjesto Srb, dobro se održava, ali svi ostali seoski putevi i ceste su u lošem stanju i ljudi koji žive u tim selima i zaseocima, ovisno o vremenu, znaju biti i po deset dana okovani u ledu i odsječeni od svijeta – priča Stevo Rodić koji zajedno sa suprugom Radom unosi drva za ogrijev u kuću.

– Istina, zime su posljednjih godina bile blaže. Ali, umjesto snjegova nagomilale se godine i problemi drugih vrsta. Najgore je što je malo naroda, nenaseljeno je, kuće su raštrkane. Narod je sve stariji. Svako malo netko umre. Sve više staraca pita se je li mu ovo posljednja zima. Dogodit će se da nas neće imati tko pokopati i sahraniti. Ljudi se nisu vratili, nema posla, ovdje nema stvari koje danas čine život normalnim. Mladih nema, a stari ne mogu više – govori Stevo.

Lovci pucaju oko naših kuća. Kada ih čujemo, strah nas je izaći. Sve je ovdje zaštićeno više od čovjeka. Pa čak i vukovi koji upadaju u ovčije torove. Svakodnevno nas obilaze i lisice, ali one su u ovoj divljini već domaće životinje… – opisuje Stevo.

– Ljetos smo imali ta udruženja preko kojih su žene organizovano pomagale starijima i nemoćnima, a sada kada je najpotrebnije, nema nikoga. Starci su prepušteni komšijama – priča Stevina žena Rada.

– Uveče gledamo koliki je snijeg i mjerimo koliki će napadati do ujutro. A ujutro grane polomljene, drveće srušeno, svuda neprohodno, voda zaleđena. Kako stariji ljudi da se bore sa tim poteškoćama? U komšiluku imam starce koji su prekoračili 80 godina, i ja moram otići da im donesem drva, a i sam imam 74 godine – govori Stevo. Dodaje da često ledenu tišinu jedino prekida zavijanje vukova koji se spuštaju do samih kuća. Ima još nevolja.

– Lovci pucaju oko naših kuća. Kada ih čujemo, strah nas je izaći. Sve je ovdje zaštićeno više od čovjeka. Pa čak i vukovi koji upadaju u ovčije torove. Svakodnevno nas obilaze i lisice, ali one su u ovoj divljini već domaće životinje… – opisuje Stevo.

Ubija zima samoćom. Ljeti je nekako lakše. Imamo uz kuću baščicu pa se zabavljamo, obrađujemo je. Zimi iz kuće ne možemo. Rijetko se gdje čuje ljudski glas. Željni smo govora, vriske, smijeha, djece i sanjki. Još je dobro gdje je dvoje ukući. Bar se razgovaramo. Gdje je ostalo jedno, jako je teško – reći će Stevo.

– Najbitnije je pripremiti se za zimu. Samo da imamo drva za ogrijev i kruha. Još sam pri snazi, imam motornu pilu. Uspijevamo nekako izraditi drva i dovesti ih. Spremili smo i zimnicu, nabavili meda, kupimo brašno, mjesimo i pečemo kruh. Zagrijevamo se i provodimo vrijeme uz televizor. Od cijele kuće grijemo samo jednu prostoriju. Uspjevamo smanjiti troškove – reći će Rada.

Sreća je da doktori u Srb dolaze tri puta nedeljno, dva puta iz Gračaca, jednom iz Donjeg Lapca. Problemi nastaju kada doktor u Srbu prepiše lijek, a apoteka je u Gračacu ili Lapcu. Onda mještani moraju nalaziti mogućnost ko će ih i kako donijeti. Nerijetko Srbljani svjedoče spašavanju starijih i nemoćnih iz udaljenijih zaseoka pomoću sanjki GSS-a. Rodići su uza sve ovogodišnje zimske praznike proveli sami.

‘Imamo dvije ćerke i četvero unučadi. Ali dogovorili smo se da zbog lošeg vremena ne kreću na put, da ne gube glavu’, kažu. Više se raduju ljetnim mjesecima kada je sve lakše i pristupačnije, a tada se okupi više djece i unučadi.

– Ubija zima samoćom. Ljeti je nekako lakše. Imamo uz kuću baščicu pa se zabavljamo, obrađujemo je. Zimi iz kuće ne možemo. Rijetko se gdje čuje ljudski glas. Željni smo govora, vriske, smijeha, djece i sanjki. Još je dobro gdje je dvoje ukući. Bar se razgovaramo. Gdje je ostalo jedno, jako je teško – reći će Stevo.

Svemu se ljudi nauče, i dobru i muci. Snalazimo se u uslovima koji jesu, i kako tko može. Za nas stare, `ajde, mi smo pri kraju, pa se toliko i ne sekiramo… Naša najveća briga je za našu djecu, našu unučad, šta će, kako će i kuda će oni. Pogotovo kada se vidi kuda ide ova netrpeljivost.

Ispred kuće snijeg razgrće i njihov komšija Dragan Rodić.

– Prava lička zima. Kod nas problemi održavanja ceste postoje i ljeti, a kamoli ne zimi. Ono što bi mi htjeli mislim da je to nemoguće ostvariti, jer su naše lokalne ceste previše razuđene. Trebalo bi puno mašina kako bi svi ljudi bili zadovoljni sa prohodnošću puta u nekom kraćem vremenskom roku – kaže Dragan Rodić i ističe da je u velikoj mjeri problem neorganizovanost zimskih službi.

– Ove godine čišćenje seoskih puteva na našem području ustupljeno je jednoj gospićkoj firmi, ljudima koji ne poznaju naše puteve. Slaba je kordinacija sa domaćim stanovništvom. Čišćenjem se ne može upravljati iz opštinskog centra udaljenog 30-40 kilometara. Iskreno, za prohodnost naših puteva fali materijalnih sredstava, ali i dobre volje nadležnih i brige pojedinaca koji su za to već plaćeni – ističe Dragan Rodić.

Imam troje unučadi i ponekad ne mogu zaspati razmišljajući o njihovoj budućnosti. Ćaća im je prosvjetni radnik, gura nekako, ali opet uz finansijsku pomoć nas penzionera, moje supruge Perke i mene. No, kako će biti poslije, da li će moći školovati svoju djecu?

– A nekada je bilo sve drugačije. U Srbu su uspješno funkcionisale tri fabrike: trikotaže, hemijska i metalna, u centru smo imali hotel sa 50 ležajeva, imali smo srednju školu, zdravstvenu stanicu, specijalističke službe, trgovinu sa 60 zaposlenih. Svako selo je bilo povezano sa autobusnim linijama. Imali smo praktično sve – govori Dragan dok gleda oko sebe po ličkoj pustinji, kao da traži davno izgubljeni svijet.

– Svemu se ljudi nauče, i dobru i muci. Snalazimo se u uslovima koji jesu, i kako tko može. Za nas stare, `ajde, mi smo pri kraju, pa se toliko i ne sekiramo… Naša najveća briga je za našu djecu, našu unučad, šta će, kako će i kuda će oni. Pogotovo kada se vidi kuda ide ova netrpeljivost. U Srbu, vjerovatno, teško će opstati jer nemaju uslove za život – govori Dragan Rodić čija je porodica jedna od rijetkih u Srbu koja broji tri generacije još uvijek pod istim krovom.

– Imam troje unučadi i ponekad ne mogu zaspati razmišljajući o njihovoj budućnosti. Ćaća im je prosvjetni radnik, gura nekako, ali opet uz finansijsku pomoć nas penzionera, moje supruge Perke i mene. No, kako će biti poslije, da li će moći školovati svoju djecu? – pita se Dragan Rodić.

Autor: Paulina Arbutina

Izvor: Portal Novosti

Vezane vijesti:

Hrvatski glumac i njegova supruga spasavali stare i nemoćne od “Oluje“

Željko Obradović: Željeli smo zaštititi svoj narod

U ratu za pašnjake stradaju najslabiji