Zemlja koje (više) nema

Dvadeset godina nakon referenduma o nezavisnoj i nedjeljivoj BiH, u kome Srbi mahom nisu uzeli učešće, nije riješeno ništa – sem činjenice da je BiH i te kako podijeljena na entitete, kantone, narode, po nacionalnim šavovima i, možda najviše, u glavama ljudi.

Sem formalno, učešćem u UN, veliko je pitanje koliko je BiH i nezavisna, jer je njena polovina (Federacija BiH) godinama preživljavala od donacija iz svijeta, njeno ustavno uređenje bješe – protektorat, na čelu sa visokim predstavnikom (OHR), a veto u zajedničkom parlamentu, nacionalno ili entitetsko, korišteno je više puta nego što su donošeni zakoni.

Osim što je politički i nacionalno podijeljena mnogo više nego prije referenduma, BiH je i ekonomski devastirana, sve respektabilnije predratne firme su urušene, divlja privatizacija je opustošila sve, a tu su i dugovi i pronevjerene donacije u nezamislivim brojkama, prvenstveno u Federaciji BiH koja ih je primala u neograničenim količinama.

Teško bi i najdobronamjerniji analitičar ili stanovnik mogao da nabroji – šta je to od ciljeva proklamovanih na referendumu održanom zadnjeg dana februara i prvog dana marta 1992. godine zaista ostvareno. Sem što je ispoštovana na Skupštini SR BiH javno izrečena zakletva tadašnjeg lidera Muslimana u BiH Alije Izetbegovića da će „žrtvovati mir za suverenu BiH“.

Bošnjaci i danas svim silama: političkim, putem problematičnih zakona i lobiranjem nastoje da od BiH naprave varijantu unitarne zemlje, sa preovlađujućum principom „jedan čovjek – jedan glas“, bez entiteta, a sve to uz upotrebu novokomponovanog bosanskog jezika. Oni su tako najveći gubitnici referenduma koji slave, jer skoro ni jedan od ciljeva koji su željeli postići nije ostvaren.

Srbi su najtežu stvar morali da učine još na početku rata – prihvatili su vanjske granice BiH. Na taj način stekli su legitimitet da traže svoju političku i teritorijalnu autonomiju, koju su i dobili u vidu Republike Srpske, kao kompenzacije za nestanak Jugoslavije u koju su bukvalno uložili milone glava u dva svjetska rata.

Hrvati su dobili kantone unutar Federacije BiH sa svojom većinom, ali se nemogućnost dogovora sa bošnjačkim predstavnicima tokom godina toliko produbila da su oni danas postali žrtve referenduma kome su i sami pridonijeli.

Ni „evropska udica“ u vidu obećanja za ulazak u EU nije uspjela da približi stavove tri naroda u pogledu na budućnost BiH, na njen politički, nacionalni i kulturološki identitet. Tek će naredni popis stanovništva pokazati prave razmjere teritorijelne i etničke podijeljenosti, kao i sve identitetske razlike.

Referendum se desio. On nije bio zakonit niti ustavan prema tadašnjim propisima SR BiH, ali sve to danas više nije važno, jer je u međuvremenu BiH postala savim drugačiji prostor od onoga iz 1992. godine.

Oni koji obilježavaju „Dan nezavisnosti BiH“ čine to misleći na onu BiH koja više ne postoji, tako da to više liči na komemoratvni skup umjesto na proslavu.

Oni koji ne slave taj datum niti ga priznaju žive u Republici Srpskoj, a pod BiH misle na izvjestan broj zajedničih organa i institucija u Sarajevu sa kojima ne mogu da se poistovjete. Kako, uostalom, da se poistovjetite sa nekim birokratskim kancelarijama?

Oni koji ne slave „Dan nezavisnosti BiH“, ali su za nju glasali na referendumu, tog dana podsjećaju da nisu dobili ono što im je obećano.

Tako bi na stihove iz čuvene pjesme Maka Dizdara: „A kto je ta? Šta je ta, da prostiš? Gdje je ta? Odakle je? Kuda je ta Bosna, rekti?“ Srbi odgovorili da je to za njih Republika Srpska; Hrvati da je to Hrvatska Republika Herceg-Bosna, a Bošnjaci da je to nezavisna, suverena, cjelovita i nedjeljiva zemlja Bosanaca i Hercegovaca.

Ako neki stranac namjernik zaželi da otputuje u neku od ovih „Bosni i Hercegovina“ – mora dobro da vodi računa da kupi ispravnu kartu. Jer bi mogao da završi u 1992. godini. I to baš pred početak referenduma.

Piše: Nenad TADIĆ

Izvor: