Željko Kresojević: Signali nad gradom

Film „Signali na gradom“ snimljen je 1960. Radi se o dugometražnom akcionom partizanskom filmu. Režirao ga je Žika Mitrović. Glavna uloga (glumi Većeslava Holjevca) povjerena je Aleksandru Gavriću.

Za matricu, osnovu filma uzet je u najvećem dijelu istinit događaj kada su partizani sa Korduna preobučeni u domobranske uniforme, 17. novembra 1941. godine ušli u Karlovac, jedan od najjačih garnizona na širem području. U filmu je „uljepšan“ kraj i taj dio ne odgovara istinitim događajima. Bože moj, pa partizani ne mogu biti nikad neuspješni. Kamoli na filmu.

Scenario za film potpisuje Slavko Goldstein . Rođen je u Sarajevu 1928. godine. Djetinjstvo proveo u Karlovcu. Otac mu je držao knjižaru, stradao je od ustaša. Slavko sa majkom iz Karlovca bježi na Kordun. Kao momčić priključio se partizanskom pokretu. Nakon rata odlazi u Izrael. Živio u kibucima, radio na uspostavi židovske države.

Goldstein se 1950. godine vraća u Jugoslaviju. Osnivač je izdavačkih kuća Liber i Novi Liber. Napisao je scenarije za filmove: „Signali nad gradom“ (1960) i „Akcija stadion“ (1977) i još neke filmove. Uvođenjem višestranačja, jedan je osnivača HSLS-a, sa Vladom Gotovcem i drugima. Bio je predsjednik stranke do 1990. godine kad ga zamjenjuje Dražen Budiša. Među desetak knjiga koje je napisao posebno mjesto zauzima knjiga izdana 2007 godine „1941. godina koja se vraća“. Ne čuh Slavka Goldsteina da ikad reče i jednu dobru riječ o kraju i narodu koji mu je u tešku vremenu spasio glavu i ponudio utočište. Ali je zato neke ustaše, uključujući i prvog komadanta Karlovca predložio za „Pravednika među narodima“!!!

. . .

Ova prilično smjela pa i drska akcija kordunaških partizana inicirana je od strane vrha KPH čiji je glavni operativac na pdručju Karlovca bila Nada Dimić (19), te Većeslava Holjevca (24). Zadatak je bio ući u Karlovac, koji je tada bio jedan o najjačih garnizona na širem području Hrvatske, doći do bolnice na Dubovcu i izvući Marjana Čavića-Grgu, sekretara Mjesnog komiteta KPH za Karlovac. Konkretni dogovori i priprema obavljeni su u Vučkovićima na Petrovoj gori. Nakon toga počeo je odabir i prikupljanje dobrovoljaca za ovu akciju. Jedan od osnovnih uvjeta je bio da učesnik akcije dobro poznaje grad Karlovac. Zbog toga su u sastav grupe ušli trgovci, kalfe, mladi radnici i šegrti. Najviše boraca je dao odred „Debela Kosa“, te odredi: „Crna Lokva“, „Jurga“, „Radonja“, „Brdo“, „Vojišnica“, „Loskunja“ …

Jedinica od 25 boraca se okupila u jarku Muljava na Petrovoj gori. Obučeni su u domobranske uniforme, sa bordo crvenim fesovima sa kićankom. Po tome bi trebali predstavljati domobransku jedinicu prispjelu iz Bosne. Borci su jednobrazno naoružani „Mauzerovim“ karabinima. Tko ga nije imao posudio ga je od drugova. Jedino je vođa grupe Većeslav Holjevac na ramenu nosio talijanski automat „Beretta“. Odabrani sastav činili su borci:

– Holjevac Većeslav „Veco“ (vođa grupe)
– Blažević Veljko
– Bukva Pajo
– Bukva Milan „Miša“
– Đurić Dušan
– Eremić Ninko
– Ivica Gojak
– Korać Miloš
– Kovačić Nikola
– Kresojević Branko
– Lukačić Stevica
– Mađarac Đuro
– Milašinčić Grga
– Momčilović Đorđe
– Mrkić Marko
– Opačić Uroš
– Pekić Dušan
– Petrović Miloš „Pek“
– Peurača Pero
– Savić Rade
– Sipić Nikola
– Šaula Milan
– Todorić Miloš
– Vukić Drago
– Martinović Vojo (dječak)

Grupa predvođena Holjevcem kreće sa Petrove gore 14. novembra i noćiva u Brezovoj Glavi u zaseoku Cvijanovićima koji se nalazi u pravcu Babine gore (u povratku su prenoćili na istoj lokaciji). Domaćin im je bio Miloš Cvijanović. Sutradan se primiču Karlovcu, još uvijek ne znajući plan akcije. Noć pred akciju prespavali su u Miljušima i tu je u cijelosti objašnjena cijela akcija i njezin krajnji cilj sa detaljnim uputama za svakog borca. U suton 17. novembra 1941. godine grupa kreće prema Karlovcu.

U prethodnici je Martinović Vojin, četrnaestgodišnji dječak kao izvidnica. Prije dolaska na Mekušanski most Nikola Sipić je kao dobar pjevač poveo pjesmu „Kolika je Jahorina planina“, gromko podržan od ostalih.

Bez većih problema dolaze do bolnice na Dubovcu. Međuim ne nalaze Marjana Čavića-Grgu koji je dan ranije vraćen u zatvor, gdje je kasnije i podlegao od posljedica mučenja. Postupaju po već ranije određenim zadatcima, mijenjaju Pavelićevu sliku sa Mačekovom i time zbunjuju osoblje bolnice, koje je pomislilo da se radi o udaru i preuzimanju vlasti. Kresojević Branko i Bukva Milan „Miša“ imaju zadatak da onesposobe telefonske i elektro instalacije, te motre na glavni ulaz bolnice. Preko puta bolnice je bila stacionirana talijanska konjička jedinica. Branko Kresojević prilazi stražaru, traži ga cigaru i ležerno je pripaljuje. „Miša“ kasnije odlazi na sprat bolnice i u jednoj od soba zatiče četvoricu ranjenih u krevetima. Pita ih:

– Ima li ovdje partizana?
– Ima, ima… ova dvojica tamo. Zarobljeni su.
– A vi … ste?
– Mi smo ustaše… Pavelićeva tjelesna bojna. Ranjeni prije dva tjedna
u zasjedi u Gejkovcu.
– Eeee… vas baš trebam!

U gradu je nestalo struje, dolazi do velikog komešanja. U jednoj varijanti izvlačenja iz grada trebali bi se razbiti u samostalne četvorke. U hodu odustaju od tog plana. Odluka je pala. Kako su zajeno ušli, tako će zajedno i izaći. Pa kako prošli. Vraćaju se istim putem na Mekušanski most. U razmjeni vatre na mostu gdje su ih dočekali Talijani i ustaše, teško je ranjen Ivica Gojak, mladić od 19. godina, vođa skojevske organizacije na karlovačkoj gimnaziji. U bliskoj borbi Bukva Milan „Miša“ otima od Talijana puškomitarljez „Breda“ model 30. Uz jednog „Brnca“ to je bio drugi puškomitraljez na Kordunu. Povlačeći se u pravcu Korduna, od zadobivenih rana i teškog krvarenja izdahnuo je Gojak Ivica, te je pokopan u Šumi Štrekovac.

Ova akcija, iako po zacrtanom planu nije uspjela, imala je velikog odjeka, ne samo u Karlovcu i okolini nego se za nju čulo u cijelom svijetu. O tom događaju izvještavao je Radio London, Radio Moskva, Radio Slobodna Jugoslavija …

Dugo vremena popis boraca koji su sudjelovali u ovoj akciji završavao je sa brojkom 24 (uključujući vođu grupe Holjevac Većeslava „Vecu“ i dječaka Martinović Voju). Jedno ime je godinama izostavljano. Radi se o borcu Bukva Milanu „Miši“, čovjeku koji je rođen par kuća od moje.

U knjizi „Spomeničari na Kordunu“ navode ga kao nosioca „Partizanske spomenice 1941.“ i učesnika borbe od „prvog dana“, uz napomenu da je u jesen 1943. godine, nakon što je već kapitulirala Italija otišao, odnosno zbog vođene politike bio prisiljen otići u četnike. Pridružio se grupi plaščanskih četnika u Plavča Dragi, Ličkoj Jesenici. Kad je Huska Miljković „zadnji put“ prešao u partizane, jedan od zadataka bio mu je da rješi „Mišu“. Poziva ga na pregovore kraj mlinova na Skokovima (Velika Kladuša) febrara 1944. godine, gdje u zasjedi gine „Miša“ sa 17 svojih ljudi.

Holjevcu Većeslavu „Veci“ ne može se poreći harizma i organizatorske sposobnosti. Po dolasku iz Karlovca priključio se odredu „Debela Kosa“. Zahvaljujući oružju koje je Holjevac prikupio, a u seoskim kolima prikriveno prevezla Dragica Opačić, taj partizanski odred spadao je u red bolje naoružanih i organiziranih odreda. Odnosi sa Stankom Opačićem „Ćanicom“, vođom domaćih ustanika bili su od prvoga dana loši. Tinjala je stalna netrpeljivost. Iako Veco nije bio neko tko je došao iz Španije, niti neko posebno obrazovan, Ćanica i njemu odani domaći ljudi osjećali su se inferiorno u odnosu na njega.
Kad dođe do velike proljetne ofanzive na Kordun, s ciljem da se unište partizanski odredi na Petrovoj gori, odred „Debela Kosa“ se našao van okruženja!?

U vrijeme trajanja ofanzive koja nije bila kratka, nije aktivnije djelovao. Kako u manevru tako ni u direktnoj borbi. Ofanzivnijim pristupom rasteretili bi pritisak obruča i vezali dio snaga na sebe.

Dana 26. aprila 1942, za trajanja velike ofanzive na Kordun, izvršen je zločin u crkvi Svete Petke na Kolariću. Tada je stradalo 106 nevinih žrtava. Istoga dana predveče, zapaljena je stara drvena krajiška crkvica u Gornjem Budačkom, s obrazloženjem kako u njoj narod ne bi stradao kao na Kolariću!?

Šibica se uhvatio Slijepčević Miloš iz Brebornice, jedan od slugana kod popa Mile Peurače. Naredbu je dao (odnosno prenio) komesar Košarić Milutin „Čiko“. Jer, ljudi moji… Crkva je opijum za narod (al samo pravoslavna crkva !!!).

Gleda Veco sa Debele Kose kako pred naletima ustaša gore kordunaške bajte pokrivene škopom. Viju se visoki dimovi…

– Neka, neka. Neka gore… Bit će više partizana…?!

Srbija je daleko. Čamci na Kupi dovlače hrvatske komuniste i španske borce na Kordun. Od granice Korduna na Kupi pa do Zagreba je 30 km. Boračku glavninu partizanskih odreda čine domaći krajiški Srbi, a komandni kadar i komesari su u pravilu Hrvati.

Od granica Korduna na Kupi pa do Zagreba je 30 km. Komunisti daju okvir i šemu, a narod Korduna kome prete ustaške kame, i koji se bori na život i smrt, daje potrebnu masu. Malo gdje su komunisti „posijali“ i tako se dobro primilo kao na Kordunu. Takva politika će u ljeto 1944. godine kulminirati „Kordunaškim procesom“ u G. Budačkom kad su pobijeni umniji srpski kadrovi (Korać, Žegarac..). Stanko Opačić „Ćanica“, jedan od glavnih izvođača radova tokom „Kordunaškog procesa“, kad „prosvjetli“ i sam padne u nemilost istih tih koji su potcrtavali imena na optužnici koga treba streljati reći će:

– Pobili smo pametnije od nas. One koju su dalje vidjeli…

Većeslav Holjevac će ostati upamćen kao jedan od značajnih gradonačelnika grada Zagreba (1952-1962). Prešao je Savu, izgradio Novi Zagreb, mostove, tvornice, velasajam…

Ima nešto po čemu je sličan Joži Boljkovcu, a to je da je na prvom mjestu i uvijek bio Hrvat, pa onda sve drugo.

Za razliku od naših govnara iz redova „priučenih komunista“ koji su se odrekli i sebe i naroda iz kog su potekli.

Koji su bili sve, samo ne Srbi.

Napisao: ŽELjKO KRESOJEVIĆ