Željko Kresojević: KOMADIĆ KRUVA 

Stara Gradiška – logor. Odvajanje djece od majki, 10. juni 1942. godine

Imate jedno dijete

Neko dvoje. 

Možda ih imate troje.

Možda nemate svojih. 

Tetka ste nekom …

Stric ste nekom, ujak

Možda ih imate četvero… 

Baš kao što ih je moja baba DRAGICA (rođena Hajdin), stara 30 godina imala na taj dan…

DANICU (11), MIHAILA (9), MILOŠA (7) i MILKU (2). 

Privili su joj se uz skute.  

Najmlađa joj Milka u rukama.

Za Danicu ćaća kaže da je bila štrkljava curica, vitka. 

Tamne kose i isto takvih krupnih očiju. 

Izgleda da je stasom i izgledom povukla na Petroviće i Hajdine. 

Moj otac Mihailo, Miloš i najmlađa Milka su bili svjetlije puti, sa zelenkastim očima. Više su nalikovali na Kresojeviće ili “Parune”, kako nas zovu. 

Prilike su nalagale da Danica sazrije brže, da pomogne braći i sestrama. 

Znala je onako malena stati u red sa ženama u Staroj Gradiški i čekati da joj na logoraškom kazanu u bordocrveni vertun (kecelju) koji joj je sašila strina Ljubica istresu pola ševarke škroba. 

To podjeli braći i sestri, a njoj ostane da oliže vertun. 

Prije nego što su odvojili djecu od majki u logoru Stara Gradiška zovnula ju je baba Dragica kao svoje najstarije dijete na stranu. Dugo ju je milovala po kosi i svjetovala. 

Ona joj je bila jedina nada. 

Baba Dragica je po nekim saznanjima kao logorašica radila u Drezdenu, a kasnije u fabrici čarapa u Leipzigu. Život je izgubila od savezničkih bombi, nije se vratila. Preteško breme pade Danici na nejaka dječja leđa. 

Dala je riječ materi. 

Postade i sestra i mati. …

Pregledavajući stare crno bijele slike iz logora Stare Gradiška tražim babin lik pod bijelom povezačom. 

Tražim njene uplašene piliće koji je okružuju. 

Kako li je izgledala? 

Nije iza nje ostala niti jedna fotografija. 

Ne znam kako se to zove. 

Kažu, genetsko pamćenje. 

Ja uvijek imam osjećaj kao da sam ja bio tamo zajedno s njima u logorima… 

Ćaću sam dugo nagovarao da napravimo jedan tonski zapis i da to ostane za sjećanje i svjedočenje o jednom teškom vremenu (ne ponovilo se !!!). 

On je to uporno odbijao. 

Razumio sam ga, jer su sjećanja na ta zla vremena vraćala ružne slike iz djetinjstva. 

Ipak je pristao nakon dugog nagovaranja u ljeto 2008. godine. Uz uvjet da mu damo deset dana vremena da se pripremi, da napravi neke svoje zabilješke i da to sve kronološki sredi.

Prvi dio svjedočenja odnosio se na vrijeme kada su bili u zbjegu, gotovo cijelo proljeće 1942. godine. 

Kasnije dolazi obruč na Petrovoj gori, odvođenje najprije u logor u Staru Gradišku, pa kasnije preko Jasenovca, gdje su kraće zadržani i Siska, prispjeli u dječji logor Jastrebarsko. 

Znao sam mnogo toga o logoraškim danima, najmanje iz njegovih usta. 

Jedan detalj nikad nisam čuo od oca, niti od bilo koga drugog, a posebno me zanimao. 

Uvjek me je pratila ta slika, razmišljao sam o tome kako je morao izgledati rastanak babe Dragice od njene četvoro djece ili kako izgleda rastanak djece od majke koju više nikad neće vidjeti !?

Kliknite na sliku da čujete audio snimak svjedočenja:

Otac je svjedočio :

– Za dugačkim stolom, gdje ima ljudi u ustaškim uniformama i civilu, nekakvih medicinskih sestara i drugih žena, upisuju naše podatke i razvrstavaju nas. Tu smo se nas četvero rastali sa majkom. 

Njoj oči pune suza, ali suzdržava se od plača radi nas. 

Mi uplašeni, ne shvaćamo što se događa, ali osjećamo zlo. 

Kasnije smo postrojeni u grupe. 

Dečkići na jednu stranu, curice na drugu. 

Iza toga nas razvrstavaju po uzrastu. 

Mene svrstavaju u grupu djece mog godišta, rođenih 1933. godine. 

Brat Miloš (rođ. 1935) je mlađi od mene, i on je u drugoj grupi. Najstarija od nas sviju, moja sestra Danica (rođ.1931) je razvrstana u grupu sa curicama njenog uzrasta.

Najmlađu sestru Milku (rođ.1940) mati Dragica (rođ. Hajdin, 1912) ostavlja sjedeći na stolu. (Odnjeta je iz dvorca u Jastrebarskom, a kasnije bila posvojena u jednoj zagrebačkoj porodici. 

Nju će otac nakon duge potrage naći preko lista „Arena“ u Zagrebu 1970. godine).

Ne znam iz kog razloga moja grupa kreće prva. Vode nas prema jednom uzvišenju, nekom betonskom platou. 

Na ulazu gdje počinje betonsko stepenište prvi put su nam dali nakon dugo vremena nešto što bi trebalo nalikovati na kruh, tvrdo, veličine otprilike kutije šibica. 

Penjemo se sa tom koricom kruha uz stepenice…

ALI NITKO, AMA BAŠ NITKO OD DJECE I AKO NA RUBU GLADI NE UZIMA TAJ KOMADIĆ KRUHA U USTA, NEGO GA SAMO STIŠĆE U RUČICAMA. 

MAKAR GA NISMO DANIMA VIDJELI 

KAD SMO SE POPELI NA TAJ PLATO, VIDIMO DOLjE U ŽICI NAŠE MAJKE KOJE JAUČU. 

MI SE SVI ZATRČAVAMO I ODREDA BACAMO TE KOMADIĆE KRUHA PREMA NAŠIM MATERAMA ….

Ovdje je ćaća zastao i prvi put ću u životu vidjeti suze u očima moga oca, prvi put ću ga vidjeti da plače. 

Nakon ovoga preknut ćemo snimati, i na žalost nikad ga završiti…

.  .  .

Izvod iz teksta  DVIJE RUŽE ZA DVIJE CRTICE, posvećen Kresojević Danici i Milošu koji su zauvijek ostali u Jastrebarskom, kao i svoj kordunaškoj i drugoj djeci stradaloj tokom rata 1941-1945.                                                                                                                 

Audio snimku svjedočenja KRESOJEVIĆ MIHAILA (1933) uradila je Kresojević Danica ( rođ. Gabrić), u Vojniću, 13.augusta 2008. godine. 

POSTOJAT ĆEMO DOK BUDEMO PAMTILI !!!

U nizu zločina protiv civlnog stanovništva, a naročito protiv djece, progona, ubistava (nejčešće nožem, kamom…) odvođenja u logorske žice, „janjičarenja“ tj. oblačenja u ustaške uniforme, pokalitočavanja i usvajanja, odvajanje majki od djece spada u posebnu vrstu zločina.

Danas je 20. novembar, Međunarodni Dan djeteta

Od istog autora:

Željko Kresojević: Sa Svetim Vukašinom u Veljunu na Kordunu

Željko Kresojević: VIDOVDAN – DAN VETERANA

Željko Kresojević: Signali nad gradom

Gdje leže kosti kolarićkih mučenika?

Dvije ruže za dvije crtice

Jadovnička priča o Milici i Kati

Bojana Vučić: TIŠINA

Selo Vojišnica, primjer stradanja Korduna

Zaboravljeni pravednici sa Korduna