Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Logor Jadovno na Velebitu, prvi logor masovne smrti na području Nezavisne Države Hrvatske, i nakon punih 50 godina po mnogo čemu predstavlja enigmu, prije svega po velikom broju nevinih žrtava.
Planinski proplanak ograđen bodljikavom žicom, s nekoliko drvenih baraka, u kojima su boravili logorska uprava i ustaše to nije bio logor u pravom smislu te riječi, već posljednja životna tačka onih koji su iz raznih krajeva NDH upućivani u koncentracioni logor Gospić, a preko njega u smrt. Mjesto gnusnog zločina utemeljenog u genocidnom zakonodavstvu NDH, koje se u punoj mjeri manifestovalo masovnim terorom nad srpskim i jevrejskim narodom.
Zvjerstva izvršena na Velebitu i otoku Pagu od sredine aprila do potkraj avgusta 1941. godine, u 132 dana, nemaju pandana, niti se krvoločnost ustaša može porediti sa onom koja je postojala u najzloglasnijim logorima u samoj nacističkoj Njemačkoj. U stvari, logori na Velebitu i Pagu su vremenski prethodili većini velikih koncentracionih logora smrti u Njemačkoj. Ustaški režim u NDH, sa Antom Pavelićem na čelu, nadmašio je Nijemce u rasističkim pogromima. Čim je došao na vlast, uz pomoć Nijemaca i Italijana, Pavelić je preduzeo sve da istrebljenjem srpskog i jevrejskog stanovništva stvori etnički čistu Hrvatsku. I dok su u logorima na Velebitu i Pagu masakrirani Srbi i Jevreji, bez obzira na pol i uzrast, što po brutalnosti prevazilazi zločine u njemačkim koncentracionim logorima, nacisti su tek pripremali građenje svojih najvećih logora. Tako je, na primjer, preuređenje stare kasarne kod Aušvica u veliki logor počelo u oktobru 1941, dok je masovno ubijanje dotjeranih Jevreja u njegovim gasnim komorama otpočelo 4. jula 1942, a u koncentracionom logoru Treblinka 23. jula.
U klero-fašističkoj NDH za pripadnike srpske i jevrejske nacije nije bilo ni suda ni sudskih presuda. Hapšeni su na svakom mjestu na kojem bi ih zatekla ustaška vojska. Zatvarani su bez saslušanja i sa cijelog područja NDH, već od prvih dana njenog postojanja, odvođeni u koncentracioni logor Gospić, iz kojeg je svakoga dana između 300 i 350 zatočenika upućivano u logor Jadovno, njegove pomoćne logore i na stratišta, gdje je dnevno ubijano gotovo onoliko ljudi koliko ih je i dovođeno.
Za razliku od svojih nacističkih gospodara, ustaše za masovna umorstva na Velebitu nisu podizali tvornice smrti, gdje bi žrtve gušili u za tu svrhu podignutim gasnim komorama, već su iskoristili prirodne bezdane jame.
Nad njihova grotla su dovodili kolone povezanih, nedužnih, iznakaženih i izmučenih ljudi, koje su udarali maljevima ili noževima, uglavnom nekoliko prvih bespomoćnih, da bi ovi povukli ostale, koji su se, kako su sami zločinci pričali, stropoštavala u tamu jame munjevitom brzinom. Drugi su ubijani nad jamama koje su morali sami da iskopaju ili su, s kamenom privezanim za tijelo, bacani u more s brodova. Ustaše su uživali u sadističkom mučenju žrtava silovanju žena i bacanju poluživih i živih ljudi u jame.
Muškarci, žene i djeca su ponižavani i mučeni od momenta hapšenja, tokom transportovanja i dovođenja u logor Jadovno i na njegova stratišta, prolazeći golgotu koju ljudski razum gotovo i ne može zamisliti. Životi i životi su ugašeni u kompleksu logora Jadovno. Hiljade i hiljade ih je završilo u provalijama velebitskih jama i u iskopanim jamama na otoku Pagu, kao i u morskim dubinama. O svemu tome svjedoče brojni autentični arhivski izvori, izjave preživjelih i izjave izvršilaca zločina.
Nažalost, ni sva sačuvana dokumentacija ne pruža odgovor na pitanje koliko je ljudi bačeno u velebitske provalije, iskopane jame i morske dubine, a još manje ukazuje ko je od žrtava na kojem od ovih stratišta umoren. Nepoznanica Jadovnog će trajati sve dotle dok državne vlasti ne organizuju sistematsku izradu imeničnog popisa žrtava, iskopavanje njihovih posmrtnih ostataka iz jama, evidentiranje žrtava i njihovu dostojanstvenu sahranu. Imena bačenih u more i spaljenih na lomačama, kao i onih u neotkrivenim jamama, ostaće nepoznata, ali bi se znao njihov broj, pa bi i savjest bila čistija. Historičari ne bi bili primorani da zaključke o broju ubijenih donose na osnovu procjena. Tek, danas još uvijek nije moguće sa sigurnošću reći koliko je nedužnih ljudi ubijeno u kompleksu logora Jadovno u vremenu od 11. aprila do 21. avgusta 1941, niti koliko ih je usmrćeno na otoku Pagu od 25. juna do 20. avgusta iste godine.
Ni višegodišnji rad na istraživanju zločina u logoru Jadovno, uz iscrpno korišćenje mnogih dokumenata, u kojima se iznose detalji o stradanju žrtava, metodama mučenja i ubijanja, ne omogućuje istraživaču da s potpunom sigurnošću iznese broj ubijenih ljudi u ovom logoru.
Vlasti SFR Jugoslavije i njene društveno-političke organizacije punih 50 godina nisu posvećivale dužnu pažnju ljudskim gubicima iz vremena Drugog svjetskog rata, bez obzira na to ko je u čijoj vojsci poginuo i kojoj je naciji ili vjeri pripadao. Dodajmo da se nijedna odgovarajuća institucija nije organizovano i sistematski bavila radom na imeničnom popisu ustaškog zločina na cijeloj teritoriji NDH. Sve pod izgovorom stvaranja i razvijanja bratstva i jedinstva, zarad nepodsjećanja potomaka onih čiji su očevi ili braća zločin izvršili. Istovremeno, potomci žrtava su učeni da u ime tog istog bratstva i jedinstva oproste, ne pričaju, ne pišu, i ne sjećaju se svojih pobijenih djedova, baka, roditelja, braće i sestara, da zaborave sve što je bilo. Oni su se toga i držali, kako bi se u miru i slozi radilo, stvaralo i živjelo, sa željom da se nikome i nikada ne dogodi ono što je zadesilo njihove najmilije tokom trajanja NDH.
Ne samo zbog iznesenog, već i zbog niza neugodnosti koje su pratile pojedince koji su se raspitivali za sudbinu bližnjih, danas nije moguće napraviti imenični popis svih žrtava genocida i navesti tačan broj pobijenih u kompleksu logora Jadovno, kao što to nije moguće utvrditi ni za bilo koji drugi ustaški logor. Ostaje nam da o broju ubijenih govorimo samo na bazi pretpostavki, koliko god koristili podatke iz mnogobrojnih sačuvanih izvora i objavljenih publikacija.
Na osnovu dokumenata ustaške i italijanske provenijencije, mnogobrojnih svjedočanstava preživjelih logoraša, iskaza i pričanja samih počinitelja zločin ustaša, dokumenata jugoslovenskih državnih organa, zapisa komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kao i priloga u časopisima i novinama, te navoda u brošurama i knjigama, koji se osvrću na zločinstva u sistemu ustaških logora smrti Jadovno, nakon višegodišnjeg istraživanja došao sam do saznanja da se brojke ubijenih kreću u rasponu od 1.794 do 120.000.
Milan Ljuština, koji je bio zatočen u kaznionici Okružnog suda u Gospiću od 22. aprila do 21. avgusta, do likvidacije logora i njegovih posljednjih zatočenika, u svojoj izjavi od 29. jula 1942. navodi da su, po njegovoj procjeni, koja je zasnovana na svakodnevnom praćenju uhapšenika koji su dovođeni u kaznionicu i potom iz nje odvođeni, ustaše otpremili u logor Jadovno, njegove pomoćne logore i na stratišta 120.000 ljudi, od kojih 118.080 Srba, 1.800 Jevreja i 120 Hrvata.[1]
Nasuprot Ljuštininoj procjeni broja ubijenih, najvećoj od svih do kojih sam došao, stoji najniža 1.794 žrtve, koja je iznijeta u popisu izvršenom na osnovu Odluke Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 10. juna 1964. godine, u vezi s pregovorima sa Saveznom Republikom Njemačkom o ratnoj odšteti. Tokom oktobra i novembra 1964, na osnovu posebnih uputstava, po kojima je trebalo registrovati mejsto i godinu rođenja žrtve, te način na koji je izgubila život, sačinjen je popis žrtava, čiji su rezultati obrađeni avgusta 1966. godine.
U popisu je zabilježeno da su u koncentracionom logoru Gospić-Jadovno ubijene 1.794 osobe, od kojih su četiri umrle, a osam ih je nestalo.
Neobjektivnost i nepotpunost ovih podataka je očita. Oni pokazuju posvemašnju neorganizovanost popisa, očitu nebrigu o žrtvama i istini i nakaradnost rada ljudi i organa vlasti koji su popis provodili. Da su organizatori popisa uputili samo na područje općine Gospić jednu manju grupu savjesnih ljudi, koja bi obišla srpska naselja tek ovog malog dijela Like, mogli su imenično utvrditi da je s teritorije kotara Gospić i Perušić, još prije podizanja ustanka, u etničkom čišćenju ubijeno 3.217 muškaraca, žena i djece srpske nacionalnosti, od kojih 3.063 na stratištima logora Jadovno.[2]
Upoređujući procjenu zatočenika Milana Ljuštine i službeni popis žrtava koji je provela Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a poznavajući raspoloživu izvornu arhivsku dokumentaciju i sve podatke do kojih sam uspio doći u toku višegodišnjeg istraživanja i proučavanja ustaških zločina u kompleksu logora Jadovno, procjenu Milana Ljuštine ne mogu prihvatiti, a rezultate popisa smatram neozbiljnim, uvredljivim, izmišljenim, nehumanim, pa i zločinačkim. Jer svakom je razumnom čovjeku jasno da je zločin i zločin zatajiti.
Pored najviše i najniže, navešću i nekoliko drugih procjena broja ubijenih u logoru Jadovno, koje se kreću između ovih krajnosti.
Franjo Zdunić Lav, koji je 1941. godine živio u Gospiću i pomno pratio sva zbivanja, a poslije rata istraživao ustaške zločine u logoru Jadovno, iznosi da je u logoru ubijeno 37.660 ljudi. Do ove brojke je došao uprošćenom analizom, pa je ona približna – ni potpuno tačna, ni konačna. Zdunić navodi kako je izračunao broj ubijenih: „…uzme li se da su od 1. do 24. juna (24 dana) dva kamiona prosječno svake noći prevezla oko 40 ljudi, to ukupno iznosi 960 žrtava. Od 24. juna 1941, kada je osnovan logor, pa do 20. jula 1941. žrtve su dovožene kamionima na gubilište, ili u dva kamiona i jednim autobusom do trnovačke crkve, odakle su nastavljali put pješice. Paralelno sa ovima, koji su dovoženi, zatočenici su dopremani iz kaznionice i izravno sa željezničke stanice u kolonama (3-4 prije 2-3 poslije podne) koje su brojile 100, 200, 300 pa i 400 ljudi. U kolonama, kamionima i u autobusu u prosjeku je dnevno odvoženo najmanje 450 ljudi.
Iz toga proizlazi da je od 24. juna do 20. jula 1941. godine (26 dana) na Jadovno odvezeno 11 700 ljudi. Za period od 20. jula do 19. avgusta 1941. godine (30 dana) prema ocjeni očevidaca (Terka Gojmerac) samo kroz kaznionicu u Gospiću (bez onih koji su sa željezničke stanice izravno odvedeni) prošlo je oko 25 000 ljudi.
Na osnovu iznesenoga proizlazi da je na Jadovno odvedeno i likvidirano: od 1. do 24. juna 1941. oko 960, od 24. juna do 20. jula 1941, oko 11 700, a od 20. jula do 19. avgusta 1941. oko 25 000 što ukupno iznosi 37 660 žrtava.“[3]
Međutim, kako su hapšenja Srba u Gospiću počela već 11. aprila, a broj ljudi koji su sa šireg područja Like i iz drugih krajeva zatvarani u kaznionicu Okružnog suda i izvođeni na stratišta svakodnevno rastao, u Zdunićevom proračunu nedostaju 52 dana. Logor Gospić-Jadovno je funkcionisao ukupno 132 dana, a on je u obzir uzeo samo vrijeme od 80 dana. Zbog toga se sa sigurnošću može tvrditi da je broj žrtava bio znatno veći no u njegovoj procjeni.
Dr Fikreta Jelić-Butić navodi jednu procjenu iz jula 1942. godine, u kojoj piše da je samo u avgustu 1941. u logoru Jadovno ubijeno 18.000 logoraša, i izjavu iz istog perioda, ali sa ustaške strane, u kojoj stoji da je logor Jadovno progutao 28.500 duša. Ona zaključuje da se broj ubijenih, prema izjavama preživjelih logoraša datim 1942. godine i prema poslijeratnim publikacijama, kreće između 30.000 i 48.000.[4]
Akademik prof. dr Ljubo Boban je u Enciklopediji Jugoslavije, sv. VIII, iz 1971, na str. 444, pod naslovom „Ustaše“, prenio navod iz Vojne enciklopedije, sv. X, str. 321, koji glasi: „Nečuveni teror, masakriranje i zločinačke orgije sprovodile su ustaše nad srpskim življem za čitavo vrijeme NDH. U Blagaju (na Kordunu), na Ržanom dolu i kod Opuzena (u Hercegovini), u Suvaji (kod Gračaca), Grabovcu (kod Petrinje), Ivanović jarku (kod Vojnića), u Glini (Banija), oko Duvna, u Bosanskoj Krupi, Ključu, Sanskom Mostu, Glamoču, Prijedoru, u okolici Čapljine, oko Cazina i Velike Kladuše, u podnožju Velebita i na drugim mjestima, u masovnim pokoljima zvjerski je ubijeno na desetine hiljada Srba. Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slana na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ U Enciklopediji Jugoslavije je navedeno da je u maju, junu i julu 1941. u Gospić stizalo dnevno 100 ljudi, što žena, muškaraca i djece. Računa se „da je samo Šaranova jama progutala 35.000 žrtava.“
Đuro Medić, rodom iz Slavonskog Broda, zatočenik u logoru Gospić, u svojoj izjavi od 11. aprila 1942. godine svjedoči da je između 3. i 20. avgusta samo kroz kaznionicu Okružnog suda prošlo 35.000 ljudi, koji su povezani lancima pješice odvedeni na Velebit i pobijeni na stratištima logora Jadovno.[5]
Drago Svjetličić, rodom iz Doboja, zatočenik u kaznionici Okružnog suda Gospić, u svojoj izjavi je naveo da je samo u 16 dana avgusta, tokom njegovog boravka u kaznionici, u logor Jadovno na Velebit odvedeno i pobijeno 18.000 Srba. On je istakao da je sam pratio broj odvedenih, ali i da je istu brojku čuo od ustaša koji su pratili žrtve.[6]
Ustaški izvori kazuju da je u avgustu ubijeno 28.500 Srba, što potkrepljuje i Marković, vodnik jedne ustaške bojnice.
U mnogim drugim dokumentima i izjavama, kako ustaša tako i preživjelih logoraša, broj ubijenih Srba i Jevreja se kreće od 30.000 do 48.000 lica. Koristeći brojne izvorne dokumente i svjedočanstva, i Antun Miletić je izračunao da je u kompleksu logora Jadovno ubijeno između 30.000 i 48.000 ljudi.[7]
Različite brojke se iznose i kad je riječ o zatočenima i ubijenima u logorima Slana i Metajna na otoku Pagu. Procjene su zasnovane na svjedočenjima očevidaca, mještana otoka, na dokumentima italijanske provenijencije i izjavama većeg broja samih ustaša.
Pavle Lovrić u izjavi od 17. januara 1945, kao i više mještana otoka, tvrdi da je na Pagu bilo zatočeno 18.600 muškaraca, žena i djece.[8] Emerik Blum u izjavi od 3. januara 1943. godine iznosi da je u logoru Slana tokom njegovog zatočeništva bilo 10.000 ljudi, od kojih 9.000 Srba i 1.000 Jevreja. Kad se uzme u obzir da je Blum na otoku proveo 30 od ukupno 57 dana postojanja logora, onda se može zaključiti da su njegova i procjena Pavla Lovrića gotovo identične.
Rastislav Petrović u svojoj knjizi Zavera protiv Srba ističe da je na otoku Pagu ubijeno 4.500 Srba, 2.500 Jevreja i oko 1.500 Hrvata.[9] Ove brojke, ovako raspoređene, smatram netačnim i potpuno proizvoljnim, jer se nijednim sačuvanim arhivskim izvorom ili svjedočanstvom ne mogu ni približno potkrijepiti.
Župnik Josip Felicinović smatra da nije tačan broj žrtava koji u svom izvještaju navodi italijanska vojna komisija, koja je u logoru Slana spaljivala leševe nekoliko dana poslije protjerivanja ustaša sa otoka. Prema onome što je sam vidio i što je čuo od italijanskih oficira, on tvrdi da je u logoru i na Furnaži nađeno više od 8.000 leševa,[10] dok u izvještaju dr Stacija od 22. septembra piše da je spaljen samo 791 leš.
Jedan od izvršilaca zločina, Luka Barjašić, ističe da su ustaše na Pagu pobili „čekićima ili kamama 6 500 muškaraca, žena i djece“.[11] Ivo Bilić i dr Tomo Dodoja, dobri poznavaoci stanja u logoru Slana, ističu da su ustaše, prema njihovim i saznanjima još nekolicine Pažana, u more bacili oko 6.000 muškaraca, žena i djece.
Ređaju se različite procjene, zasnovane na izjavama navedenih i brojnih drugih svjedoka, ali se nijedna ne može sa sigurnošću prihvatiti.
Međutim, koristeći se svim dostupnim podacima – svjedočenjima izvršilaca zločina, izjavama nekolicine preživjelih logoraša, kao i vlastitim višegodišnjim proučavanjem niza autentičnih arhivskih izvora, literature i brojnih priloga u štampi i časopisima došao sam do zaključka da je od 11. aprila do 21. avgusta, u 132 dana njegovog postojanja, dovedeno u kompleks logora Jadovno 42.246 muškaraca, žena i djece. Do broja dopremljenih u logor Jadovno došao sam uglavnom oslanjajući se na izvorne arhivske dokumente NDH, u kojima se navode datumi i broj Srba i Jevreja koji su transportovani u Zbirni logor Gospić-Jadovno. To su nalozi Ravnateljstva ustaškog redarstva NDH, nalozi ustaških redarstava Redarstvenom ravnateljstvu Gospić, priznanice željezničkih stanica o transportima i broju posebnih kompozicija, u kojima se navode datumi i broj upućenih ljudi, izvještaji kotarskih oblasti upućeni Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH, u kojima se takođe navodi broj uhapšenih Srba i Jevreja koji su transportovani u logor Jadovno. Od ukupno 42.246 dopremljenih zatočenika, u vremenu od 11. aprila do 24. juna, dakle u 74 dana, dovedeno ih je 13.346, što znači prosječno 180 ljudi dnevno, a u vremenu od 24. juna do 21. avgusta, u preostalih 58 dana postojanja logora, ukupno 28.900 zatočenika. Nažalost, neuporedivo više no u prethodnom periodu, u ovom je svakoga dana prosječno 498 ljudi dospjevalo na gubilišta.
Pošto sam od 42.246 dopremljenih zatočenika oduzeo broj onih koje ustaše nisu dospjeli pogubiti prije dolaska italijanske vojske 2.123, došao sam do brojke od 40.123 ubijena u logorima Jadovno i Slana, za koju vjerujem da nikako ne može biti manja. U samom logoru Gospić-Jadovno i njegovim stratištima ustaše su usmrtili 32.103 zatočenika, a u logorima Slana i Metajna 8.020.
Zbog italijanske reokupacije Hrvatskog primorja i Like, započete 15. avgusta, a uslovljene razvojem ustanka u Lici, Kordunu, Baniji i Kninskoj Krajini, ustaše su, strahujući od reakcije Italijana na ono što bi mogli zateći, hitno likvidirali logore Jadovno, Slana i Metajna. Upravo tih dana su u samoj ogradi logora Jadovno na brzinu pobili posljednja 763 zatočenika, od kojih 258 nad jamom koja je samo 40 metara udaljena od logorske žice.
Preostala 2.123 zatočenika, koji su se još nalazili u logoru Slana, u kaznionici Okružnog suda i pomoćnom logoru Ovčara, ustaše su okupili u Gospiću, hitajući pred nailaskom Italijana, potrpali ih u stočne željezničke vagone, u kojima su ih i dovezli, i 19, 20. i 21. avgusta prebacili u logor Jastrebarsko. U posljednjem transportu, 21. avgusta, bilo je 900 Srba, koji su istoga dana iz Jastrebarskog otpremljeni u logor Jasenovac, i tako se našli među prvim njegovim zatočenicima.
Ostali dopremljeni iz Gospića su tokom nekoliko sljedećih dana odvezeni iz Jastrebarskog u logore Kruščicu, Lepoglavu, Jasenovac i neke druge. Njih 200 su ubili u samom logoru Jastrebarsko.
Najveći broj ovih ljudi je doživio istu sudbinu, bili su pogubljeni.
Među 40.123 ubijena u kompleksu logora Gospić-Jadovno bilo je 38.010 Srba, 1.988 Jevreja, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, devet Muslimana, dva Čeha, dva Mađara, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac.
Navedeni podaci pokazuju da su ustaše na stratištima logora Jadovno ubijali u prosjeku 304 uhapšenika svakoga dana, gotovo onoliko (prosječno 320) koliko bi ih istoga dana i doveli u Gospić.
Vlasti NDH su svom proklamovanom cilju – etničkom čišćenju Srba i Jevreja jurile grozničavom brzinom.
Do kraja 1990, uspio sam da prikupim imenične podatke za 10.502 žrtava. Raspad zajedničke države Jugoslavije 1991. godine onemogućio mi je dalji rad na prikupljanju i izradi potpunijeg imeničnog popisa žrtava.
Od 10.502 žrtava koje imenično navodim 9.663 su Srbi, među kojima je 1.014-oro djece stare do 15 godina, 762 su Jevreji, među kojima je 15-oro djece, 55 su Hrvati, devet Muslimani, osam Slovenci, jedan Mađar, jedan Čeh, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac.
Po socijalnoj strukturi je među ubijenima bilo najviše seljaka 71,9%, zatim djece do 15 godina života 9,7%, dalje je bilo 3,9% zanatlija, 3,3% radnika, 2,5% činovnika, 2,1% željezničara, 1,3% studenata, 1% gostioničara, 1% učitelja i profesora i 3,3% ostalih (vojnih i policijskih lica, penzionera, pravoslavnih sveštenika, pravnika, inženjera, ekonomista, liječnika, posjednika, industrijalaca, publicista, doktora nauka, veterinara, muzičara, akademskih slikara, pilota).
* * *
O kompleksu logora Jadovno, njegovim pomoćnim logorima i brojnim stratištima u okolini Gospića, na Velebitu i na otoku Pagu, prvim masovnim gubilištima za Srbe i Jevreje u NDH, više od pola stoljeća je skrivana istina. Nastojalo se da tragovi zločina, koji su ustaše planski i smišljeno počinili nad srpskim i jevrejskim narodom, budu uništeni. Da se zločin zataška vremenom i zaboravi. A sve pod parolom bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije.
Pet decenija su stratišta Jadovna vapila za istinom. Neophodno je da svi zločini iz vremena postojanja kvislinške NDH budu najsvestranije istraženi i znanstveno prikazani javnosti, kako bi potomci spoznali zlo, kako bi shvatili da ono nikome i nikada ne smije da se ponovi.
Međutim, došla je 1991. godina. Srpskom narodu su oduzete konstitutivnost i državotvornost u njegovoj domovini Hrvatskoj. Pretvoren je u nacionalnu manjinu. Sa 12,16% stanovništva SR Hrvatske, prema popisu stanovništva iz 1991, sveden je na 4,54%, prema popisu iz 2001. godine u Republici Hrvatskoj.
Porušeni su spomenici borcima protiv fašizma i žrtvama iz vremena II svjetskog rata. Razbijeni su i spomenici na Velebitu, nestale spomen-ploče nad Šaranovom jamom.
Tako je iz prećutkivanog sjemena zla nastalo izvorište novih zala. Ako poznavanje historije uopće može nekoga nečem naučiti, ako ovaj rad zavrijeđuje da bude makar jedna cigla u građevini nade da se zločinstva ne ponove, neće mi biti žao višegodišnjeg truda ni muka koje su me pratile u istraživanju i pisanju, u sastavljanju pisanog spomenika bezumlju jednog vremena. Sve što sam uradio radio sam sa željom da se ovakav zločin ne ponovi nigdje gdje živi ljudski rod.
Nikome, nigdje i nikad!
[1] AJ, fasc. 919.
[2] Kotar Gospić i kotar Perušić u NOR-u 1941-1945, Imenični popis žrtava, HAK, 1989, 1046.
[3] HAK, Zbornik 20, 197-198.
[4] Fikreta Jelić-Butić, n. d, 19-20
[5] AJ, fasc. 919.
[6] Isto.
[7] Miletić Antun, Ustaška fabrika smrti 1941-1945, Beograd 1988, 74-75.
[8] HA Rijeka, Rijeka – Pag, kut. 2207.
[9] Petrović Rastislav, n. d., Beograd, 1990, 133 i 134.
[10] Izjava Josipa Felicinovića od 15. juna 1978, zapisao Bogdan Vidas, HAK, kut. Jadovno.
[11] Zapisnik od 14. septembra 1951. godine, HA Zadar, f. Okružnog suda Zadar.
Izbornik
