Zašto sam glasala protiv zaključka o podizanju spomenika žrtvama Holokausta

Grad Zagreb je zajedno s Udruženjem hrvatskih arhitekata (UHA) još polovicom 2017. proveo ‘Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonsko-oblikovnog rješenja – Uređenje javne površine i oblikovanje spomen obilježja žrtvama holokausta u Branimirovoj ulici u Zagrebu – Spomenik za šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu’, te je ocjenjivački sud, na čelu s predsjednikom Brankom Lustigom, između 38 radova izabrao onaj dvojice navedenih autora.

Nakon što sam jučer na sjednici Skupštine Grada Zagreba obrazložila zašto sam protiv podizanja spomenika koji ‘obilježava sjećanje na šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu’, argumentirajući svoje ‘protiv’ citirajući ugledne sugrađane, dogradonačelnica Jelena Vukičević Pavičić me prozvala da ne poštujem predlagača, uglednog počasnog građanina grada Zagreba i žrtvu Holokausta i da me treba biti sram.

Treba li me, i moje kolege iz Lijevoga bloka koji smo jedini glasali protiv, biti sram zato što sam u posvetu spomenika htjela upisati žrtve holokausta NDH režima?

Glasala sam protiv zbog posvete spomenika, u kojoj stoji da se podiže u ‘sjećanje na šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu’ jer takvom posvetom spomenik ostaje tek ‘velika gesta’, a da se izrijekom ne komemorira zagrebačke ili hrvatske Židove – a da ne govorimo da se ne komemorira ni Srbe, Rome i ostale protivnike NDH ubijene u logorima, već ih se čini posve nevidljivima.

Treba podsjetiti da je predsjednik Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus izjavio (HRT, 22.4.2019.) da je spomenik Holokausta planiran bez konzultacija. ‘Spomeniku Holokaustu nema mjesta u Zagrebu. Spomenik žrtvama Holokausta postoji u Berlinu, gdje mu je i mjesto. Ovdje bi trebalo podići spomenik žrtvama NDH’, izjavio je.

Da je spomenik trebalo posvetiti žrtvama Holokausta u Hrvatskoj, napisao je i Ivo Goldstien (Jutarnji list, 2.6.2019.). Spomenik se mogao ‘posvetiti ili onima koji su stradali u deportaciji u kolovozu 1942. godine, ili svim stradalim zagrebačkim Židovima (njih oko 8000) ili svim stradalim hrvatskim Židovima (oko 20.000) ili čak svim stradalim endehaškim Židovima (oko 31.000). Valja voditi računa da je NDH počinila genocid i nad Romima i Srbima te masovni zločin nad svim stvarnim i potencijalnim opozicionarima. U ratu je oko 21.000 Zagrepčana poginulo u partizanima ili kao žrtve fašizma. I njih bi trebalo komemorirati (oko 8000 Zagrepčana je stradalo kao ustaše i domobrani i njihovi pristaše).’

Grad je mogao komemorirati npr. žrtve logora Jasenovac u kojemu su, prema potvrđenoj poimeničnoj listi žrtava, ustaše usmrtile 13.116 Židova, 47.627 Srba, 16.173 Roma i 6.229 osoba drugih nacionalnosti.

Tek bi revizionisti mogli dvojiti o komemoriranju žrtava Holokausta u Zagrebu, ali njima ide na ruku posveta koja glasi ‘sjećanje na šest milijuna Židova stradalih u holokaustu’. Goldstein smatra da posveta ‘sugerira se da se zločin Holokausta dogodio negdje drugdje, ali se on, nažalost, dogodio u Zagrebu. Štoviše, dogodio se na mjestu na kojem se kani podići spomenik’, napisao je Goldstein. ‘Radi se o pretposljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova koja je u ustaško-nacističkoj suradnji izvedena u kolovozu 1942. baš s Glavnog kolodvora’. I s pravom zaključuje: ‘Umjesto da inozemnoj javnosti iskaže empatiju Zagreba za židovska stradanja, osnovni će zaključak biti da se Zagreb i Hrvatska ne mogu suočiti s vlastitom poviješću, odnosno s ustaškim zločinima i kriminalnim karakterom NDH.’

Julija Koš, predsjednica Židovskog informacijsko-obrazovnog centra Hatikva i predsjednica Hrvatsko-izraelskog društva, napisala je u pismu koje sam pročitala na sjednici: ‘Ne ulazeći nimalo u ocjenu likovnog djela samoga projekta, oštro protestiramo protiv njegovoga postavljanja na javnome mjestu i čin mogućeg podizanja ovog spomenika smatramo sramotnim licemjerjem, čak s pozicije moći rugalačkim prikrivanjem povijesne istine o zločinima ustaške vlasti 1941.-1945. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Usred Zagreba i Hrvatske želi se podići spomenik u znak sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu u Europi, dok se u ovoj zemlji ni iz takozvanih liberalnih krugova ne podiže čak ni ideja za spomenik svim žrtvama ustaškog režima, za spomenik žrtvama ustaškog masovno provedenog etničkog čišćenja nehrvatskog stanovništva: Srba, Roma i Židova. Hrvatska se treba prvo suočiti s potpunom istinom o svojoj prošlosti, a ne zamagljivati je skrivajući se iza nacista i drugih počinitelja Holokausta, jer to je zapravo jasan motiv ovoga kompromisa s podizanjem spomenika koji zamagljuje istinu.’

Glasala sam protiv i zato što ne vjerujem da će se spomenikom, ‘posebice mladi’, senzibilizirati na temu Holokausta ovakvim prikrivanjem žrtava ustaškoga režima – jer na kolodvoru stoji (umjesto ‘plavoga vlaka’!) crna lokomotiva, ‘Crna Katica’ koja je, prevozila Židove u logor Danica kod Koprivnice. A na tabli, uz nju, upisani su tek tehnički podaci lokomotive.

I najvažnije, glasala sam protiv zato što sam čula što govore potomci žrtava: ‘Suočavanje Hrvatske s istinom nama, potomcima žrtava, nije čak ni potrebno, jer mi pamtimo istinu, čuvamo fotografije naših milih stradalih u ustaškom režimu, sjećamo se njihovih života… ali suočavanje je potrebno, strašno neophodno, mladim hrvatskim naraštajima da bi mogli postati boljim ljudima od onoga kakvim ih se želi oblikovati brisanjem povijesne istine.’ (Julija Koš)