Zašto je Dane Lukajić „pušten niz vodu“?

Dane Lukajić, penzionisani pukovnik Vojske Republike Srpske i dalje čami u zagrebačkom kazamatu. Prošlo je četiri i po mjeseca od kada je na putu do Šaranove jame na Velebitu otet iz jadovničkog autobusa od strane hrvatskih državnih organa.

Piše: Dušan J. Bastašić

Nije se ta otmica desila, kako pišu hrvatski mediji, na graničnom prelazu Ličko Petrovo selo, već je presretanje tri autobusa sa hodočasnicima iz Republike Srpske i izdvajanje onog u kome je bio Dane Lukajić, kao u akcionom filmu, izvršeno nekoliko kilometara unutar lijepe njihove.

Uz direktive Jadovničanima da navuku zavjese, prijetnje i psovanje srpske majke novinaru koji je fotografisao, naređeno je Danetu Lukajiću da izađe iz autobusa a vozaču da odmah nastavi put.

Kada ga je vođa puta upitao o čemu se radi, Dane je uz smješak odgovorio:

„Ne brini, selektivna kontrola. Biće brzo gotovo.“

Nije bilo tako.

Mada je tog jutra 30. juna 2018. Dane po ko zna koji put od završetka rata stupio u lijepu njihovu, za otmicu je odabran „poseban“ dan, trenutak i mjesto.

Hrvatskoj javnosti je trebalo ukazati kako„krvnik iz logora Manjača“, tako su to neki hrvatski mediji prenijeli, odlazi na komemoraciju žrtvama logora  Jadovno iz 1941.

Srpskoj omladini u konvoju autobusa a posebno njihovim roditeljima, trebalo je utjerati strah u kosti i odgovoriti ih od odlaska na parastos slijedećih godina.

Za očekivati je bila i incidentna reakcija po obrascu „Ne damo Daneta – Mi smo Dane, Dane je naš“ uz lijeganje na cestu i ometanje rada graničnog prelaza. Pošto je preko dvesta Jadovničana iz Srbije i Slovenije u vrijeme otmice već stiglo na Velebit, po nikada većem broju hrvatskih TV kamera za pretpostaviti je da se incident očekivao i na tom svetom mjestu.

Ništa od toga se nije desilo.

U srijedu je zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo podiglo protiv Daneta Lukajića optužnicu kojom ga se tereti za ratni zločin prema dvojici pripadnika HVO-a i trojici pripadnika HOS-a u logoru Manjača 1992. godine.

Pored optužbe da je podređenima naređivao da zlostavljaju ratne zarobljenike koje je on ispitivao, optužen je i da je lično prilikom ispitivanja, jednog od pripadnika HOS-a udarao drškom pištolja po glavi i šaci i, ni manje ni više, čupao mu nokte.

Ovu vijest, sa šokantnim detaljima optužnice, prenijeli su svi značajniji hrvatski mediji a onda u skraćenoj verziji preuzeli i mediji u R. Srpskoj.

Nije slučajno da je optužnica podignuta nedugo nakon protesta tkz. hrvatskih branitelja u Vukovaru, nezadovoljnih brojem osuđenih „velikosrpskih agresora“ a neposredno pred vukovarsku kolonu sjećanja.

Mada su se na dan otmice, redom oglašavali i protestvovali brojni zvaničnici Srpske, sada nakon podizanja i iznošenja detalja iz optužnice, uslijedio je muk. Tek kratka izjava direktora Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina iz Banjaluke.

Čini se da su Srpska i Srbija, čiji je Lukajić državljanin, pustile pukovnika „niz vodu“.

Nema sumnje da su neki onako „na prvu“ povjerovali u optužbe ili važu da li je ili nije srpski oficir na Manjači čupao Hrvatima nokte iz ruku pa su procijenili da je bolje ne oglašavati se.

Takvih sigurno nije malo jer u svakodnevnoj antisrpkoj halabuci koja trešti sa hrvatskih mejnstrim medija i u glasnom ćutanju sa srpske strane, mnogi su zaključili da „nešto tu ima“ pa je bolje pokriti se ušima.

Nezainteresovanost za sudbinu srpkog pukovnika i ne iznenađuje previše jer Srbi su uglavnom sami isporučivali svoje komandante, generale, predsjednike i visoke funkcionere pa čemu sada praviti galamu oko do nedavno javnosti nepoznatog oficira „nižeg“ čina.

Bez namjere da poredim ono što se porediti ne može, podsjećam na reakciju hrvatskih institucija i medija u slučajevima hapšenja Hrvata Tihomira Purde i Veljka Marića. Nije bilo dana a da u javnom prostoru nije bilo barem nekoliko rečenica protesta ili TV kadrova vezanih za njihova hapšenja, sve do ispunjenja zahtjeva.

Odnosom srpskih institucija i medija prema utamničenom pukovniku koji se 1991. nije latio pasoša nego ostao sa porodicom da služi narodu u ratom zahvaćenom zavičaju, šalje se jasna poruka onima od kojih se očekuje, ne daj Bože ako zatreba, da brane Srpsku i/ili Srbiju.

U isto vrijeme, pred one koji su `91. ili`92. postupili kao Dane Lukajić, postavlja se pitanje:

Ko je slijedeći?