Zadužbina Draga Pamučine u Slivnici: Hrvati srušili školu, ćirilica preživjela

Ćirilički natpis na ostacima nekadašnje škole u Slivnici i danas svjedoči o dobročinstvu Hercegovca Draga Pamučine

Poznanje sebe kroz, prije svega, rodni krš zasvođen beskrajem neba i usijan jarkim bojama hercegovačkog sunca, u duši osjetljiva čovjeka rađa jednu misao-istinsko sjedinjenje, odnosno potpuno pripadanje svemu onome odakle je ponikao. I još dalje od toga. Rađa se misao da se iza sebe ostave darovi, ali ne kao dokaz samoljublja već duboke odanosti svom rodnom nebu, zemlji i ljudima. Darovi naših zemljaka treba da budu pomenima osvježavani, da se sjećanje na njih ne zagubi, ne zamagli ili da potpuno utone u zaborav ili korov. Iako već dvije decenije srušena, škola u hercegovačkom selu Slivnica, nadomak Trebinja, svojim ostacima svjedoči o tragu dobrote, ljubavi i pisma, ćirilice. Ćirilički izvezenim riječima i danas na školi stoji trag o njenom imenu, ktitoru i godini rođenja-SRPSKO UČILIŠTE DOBROTVORA DRAGA PAMUČINE 1887.

Časopis iz vremena austrougarske okupacije, Bosanska vila, uz ime Drago Pamučina dodaje bližu odrednicu, kojom se ime ovog Hercegovca dodatno boji i suštinski pojašnjava, a to je da je srpski narodni dobrotvor. Umjesto zvanja i zvaničnosti, uz ime stoji svijetla dopuna da kao oreol obasjava jedan skromni i tihi život.

Drago Pamučina se rodio 1810. godine u selu Zagradinju, u Hercegovini. U mladosti je bio čobanin, a potom, zbog ratnih prilika, obreo se u Dubrovniku, a kasnije u Trstu, gdje se uspješno bavio trgovinom. Osjetljiva i topla duša je znala da uspjeh ne treba grčevito čuvati samo za sebe već ga dijeliti sa svojim narodom, te mu je, pored ostalih brojnih darova, poklonila školu u Slivnici.

Da bi mogla da bude otvorena, tj. s obzirom na naredbe i stav austrougarskog okupatora prema sistemu školstva, škola je sagrađena na crkvenom zemljištu. U namjeri da što dugoročnije obezbijedi svoju zadužbinu, Drago Pamučina je testamentom zavještao 10.000 forinti koje treba da budu na korist školi. Takođe, školski enterijer je bio veoma savremen za doba kojem je pripadao: škola je imala stan u kojem su boravili učitelji, prostorije namijenjene higijeni đaka i osoblja, đačku kuhinju, pekaru, pribor za spravljanje toplih napitaka, te biblioteku, kao i baštu. Uz sve, treba dodati da je škola bila snabdijevana pitkom vodom.

Život slivničke škole je brojio 132 đaka raspređena u četiri razreda. Od doba austrougarske okupacije, odnosno trenutka kada je škola sagrađena (od 1887) do sredine devedesetih godina dvadesetog vijeka, život škole je tekao, rastao, oplemenjujući djecu iz Slivnice i okolnih sela u hrišćanskom, pravoslavnom duhu. Slivnica živi u prostoru jugozapadno od Trebinja, dijelu koji je, nažalost, osjetio i udahnuo miris ratnih paljevina u modernom dobu. To je ujedno i bio posljednji školski čas slivničkih mladih naraštaja. Oglasio se tupi ton zvona, kojim je naprasno prekinut školski žamor. Škola je srušena 1995. godine, srušile su je hrvatske vojne snage iako nije korišćena kao vojno-strateški objekat.

U ruševinama zadužbine Draga Pamučine danas nema ništa, ništa sem ćiriličkog natpisa, koji je ostao živ i do danas. Živ, da živo pronosi dobročinstvo svog ktitora, a i sebe da dodatno učvrsti u istorijsko-jezičkom temelju kojem i pripada. Ako su zidovi škole u Slivnici potreseni, dovedeni na rub stabilnosti, onda ćirilica budi, obećava, daje nadu u novi život, koji će, možda, podariti nekog sljedećeg rodoljuba, zadužbinara. Kao što šare hercegovačkog plavetnila nadsvođuju njene ljude, dajući im vedar duh, stamen i nepokolebljiv, tako i ćirilica na školi u Slivnici nadsvođuje, a i nadilazi, kako okupaciju, tako i posljednji rat, pokazujući se, ipak, kao mogućnost svevremenskog opstanka.

Autori: Rosanda Pauel – Čedomir Marinović

(ćirilica-trebinje.srb)

Izvor: Slobodna Hercegovina