Mlađe generacije malo znaju kroz kakve je patnje prošao naš narod u Prvom svetskom ratu. Jedna od strašnijih stvari su koncentracioni logori, posebno oni koji su se nalazili u Doboju i Aradu.
U svojoj anti – srpskoj histeriji Austro – Ugarska je osmislila, razradila i osnovala u Doboju 1915. godine prvi koncentracioni logor u Evropi. Ideju logora je koncipirala intelektualna politička elita i zločinačka vlast Austro – Ugarske monarhije i realizovala je zajedno sa svojim satrapima Hrvatima a djelimično i muslimanima. Koncept zločinačkih logora stravičnih razmera, usavršile su kasnije Hitlerova Nemačka i Nezavisna država Hrvatska, dodajući im gasne komore. Kontinuitet logora nastavljen je i u ratu 1991-95, a najpoznatiji su Lora, Dretelj i Tarčin…
Najvažniji cilj Austro- Ugarske je bio uništiti i po mogućnosti potpuno istrijebiti srpsko stanovništvo, prije svega uz granicu sa Srbijom, Crnom Gorom i u centralnoj Bosni. Time bi se ,,konačno riješilo srpsko pitanje“ i eliminisao ,,remetilački“ faktor u Bosni i Hercegovini, a onda bi se lakše nastavilo dalje. Ovaj pakleni plan svjesno je išao na potpuno istrebljenje jednog naroda i ispunjava sve uslove kasnije donete Konvencije UN o genocidu.
Još prije početka rata precizno su planirana sredstva satiranja srpskog naroda a to su prije svega: deportacije, smeštanje i likvidacija u logore smrti ( Doboj je smješten na idealnom mjestu u centralnoj Bosni i na raskrsnici puteva i najveći je logor u BiH ); mučenje glađu i žeđu; prijeki sudovi i presude po kratkom postupku, vješanje uglednih ljudi; progoni i internacije; tamničenje; različita ubistva; javno ponižavanje; paljenje kuća; otimanje stočnog fonda; uništavanje privrede i zatiranje svih nacionalnih obilježja…
Osim Doboja narod je interniran još u logore: u Bihaću, Brodu, Pleternici, Melsdorfu, Šopornjaku i Aradu…
U Dobojskom logoru su zatočenici smešteni u nekadašnje neočišćene i zagađene konjske štale, u najnehigijanskije moguće uslove, gde su moreni glađu i žeđu, mučeni na različite načine, iznurivani su teškim
poslovima, a sve sa jedinim ciljem da obole i umru. Posebno je bila strašna zima 1915 godine, kada je za nekoliko meseci umoreno preko pet hiljada lica. Bilo je dana kada je umiralo po sto ljudi, jednog dana u ljeto 2016 godine umrlo je 106 zarobljenika. Djeca uglavnom nisu ni evidetirana, ali se procenjuje da ih je umrlo više od hiljadu. U aprilu 2016 nastupio je pravi pomor dece, samo u tom mjesecu umrlo je 643. Djecu su najčešće odvajali od majki i slali u logor Šopornjak.
Jeziva je bila slika poluzatrpanih leševa u kolektivnim rakama. Kada je nestalo mjesta u Dobojskom groblju, vlast je osnovala novo veliko groblje ispod sela Pridjela. Ta dva groblja narod često naziva ,,Vidom bosansko-hercegovačkih Srba“. Oni malobrojni koji su uspeli da prežive internirani su u druge logore, najčešće u Arad, gde su uglavnom i skončali.
Kroz logor u Doboju je iz Bosne i Hercegovine prošlo od 27. decembra 1915. godine, kada je stigao prvi konvoj sa 600 interniranih lica, do 5. jula 1917. godine 16.673 muškaraca i 16.966 žena. Ako se tome dodaju vojnici i narod iz Srbije i Crne Gore, onda taj broj dostiže 45.791.
Samo velikom mukom i priljžnošću Vojislava Bogićevića iz Tuzle sačuvani su sledeći podaci o broju umrlih : iz Gacka 174, Trebinja 239, Bileće 47, Foče 196, Sarajeva 362, Rogatica 525… Ljudi su najčešće oboljevali od kolere i tifusa a umirali od gladi, batinjanja i mrcvarenja. Jedna žena je naprimjer za sedam dana izgubila je šestero djece i poludjela je posle toga.
Samo pomnjanje riječi Srbija, u bilo kom kontekstu, bilo je dovoljno za prijeki sud i vješala. U tom pogledu vojska je dobila posebnu Naredbu, koja joj daje neograničeno pravo na likvidaciju nevinih ljudi. Kataklizma je zahvatila jedan pošten i nedužan narod, koji je samo pre četrdeset godina skinuo s vrata turski petovjekovni jaram. Znajući sve gore navedeno djeluje mnogo tužno i ružno kad danas čujemo riječi o ,,civilizovanoj“ Austriji i Mađarskoj.
Međutim i u takvim teškim uslovima gnevne ljude nije napuštao ponos. Žene obično pljuvaju austo –ugarske oficire i vojnike, muškarci na vješalima često kliču Srbiji, kralju Petru i slobodi. Prota Vido Prežanin iz Trebinja na vješalima proriče propast Austrije i kliče Srbiji.
Pero Slijepčević je zapisao ovo :,,Stanje u Aradu bilo je strašno, a u Doboju užasno. Doboj je bio grobnica našeg sveta“.
A kako je izgledala ta grobnica najbolje je opisao Vladimir Ćoroviću u svojoj ,,Crnoj knjizi“. Ovi ljudi su takvo stanje poredili sa Danteovim paklom. Radilo se dakle o kolektivnom umiranju srpskog naroda, koje je stavila sebi u zadatak vlada Austro-Ugarske monarhije još prije rata, kako bi jednom zauvek slomila i uništila svaki srpski otpor i ubila u njemu za sva vremena svako nacionalno osećanje.
Jedan od preživjelih logoraša prota Slavko Trninić, čim je stigla sloboda pokrenuo je inicijativu da se Dobojskim mučenicima podigne spomenik zahvalnosti i Spomen – crkva. Ovaj plemeniti poduhvat narod Doboja, Bosne i Hercegovine i Vojvodine je od srca razumio i objeručke prihvatio. Ideju je podržala i Narodna vlada u Sarajevu, kojom je tada predsedavao Atanasije Šola. Svečano osvećenje Spomen-crkve i Spomen – kosturnice obavljeno je u prisustvu velikog broja vjernika osamnaestog septembra 1938 godine.
Logor u Doboju je najbolji primer jednog jezivog ,,modernog, civilizovanog “ varvarstva, koji je iza sebe ostavio jedan nasilnički carski austrijsko -ugarski režim, koji je Bosnom i Hercegovinom harao čitavih četrdeset godina. Dijelim u potpunosti mišljenje drugih ljudi, da naslednice Austro – Ugarske, Austrija i Mađarska moraju biti odgovorne i izvedene kad – tad pred sud pravde, za pomor i teške posledice pažljivo planiranog genocida koji su pripadnici njihovih snaga izvršili nad srpskim narodom u prvom svjetskom ratu.
Autor: Svetozar Crnogorac
Izvor: Slobodna Hercegovina
Vezane vijesti:
Dobojski logor je prvo organizovano masovno stratište Evrope …
Milunović: Golgota Srba u dobojskom logoru | Jadovno 1941.
Ssjeđanje na internaciju Srba u dobojski logor | Jadovno 1941.