fbpx
Претрага
Close this search box.
Ж | Ž

Подијелите вијест:

Владислав Б. Сотировић: ЈОСИП БРОЗ, ЈАСЕНОВАЦ И СРБОЦИД

У појединим медијима се поново покренуло питање значења споменика јасеновачким жртвама. Поред оног званичног објашњења да се ради о „каменом цвету“ појавило се и тумачење да је споменик у форми „окренуте куће“.

Проф. др Владислав Б. Сотировић

Мој лични став је трећепозицијски–ради се о званичном симболу усташког покрета, тј. латиничном слову U које је у стилу универзалне победе окренуто ка све четири стране света. За рационалност оваквог објашњења потребно је само знати однос Ј. Броза (Тита) и КПЈ/СКЈ према Јасеновцу и србоциду у НДХ да би све било јасније.  

Једна од најсрамнијих и најтамнијих мрља (а било их је премного) у историјату југокомуниста као и животописа самопроглашеног „маршала“ јесте питање односа КПЈ/СКЈ, партизана и њиховог врховног команданта, потоњег доживотног председника своје сопствене државе према „Балканском Аушвицу“ – Јасеновцу.

Познато је да Брозови партизани за време самога рата нису баш ништа учинили да се овај „девети круг пакла“ ослободи а партизанско руководство са својим елитним јединицама (пролетерским бригадама) је неколико пута било у његовој близини (Западна Босна, тј. Бихаћ, Јајце, итд.) као и то да сам Јосип Броз Тито није никада посетио ово стратиште да ода почаст побијенима од којих је убедљиво највећи број био српске етничке припадности. Познато је и то да су југокомунистичке власти у оквиру јасеновачког комплекса подигле споменик жртвама тек након читаве две деценије од завршетка рата као и то да од самог комплекса логора није остало ништа што би иоле потсећало на то шта је на овом месту било од лета 1941. г. до априла 1945. г.

Званична објашњења државних и партијских функционера Титославије на овакве брљотине из своје сопствене повести постоје а колико су она убедљива питање је пре свега моралних обзира а не толико вероватности истинитог казивања које се уосталом и не може доказати веродостојном документованом (архивском) грађом из југословенских архива обзиром да је та грађа у великом броју случајева политички „испрана“ за јавну употребу. Званични титолози овакве теме и не дотачињу у својим апологетским писанијама а новокомпоновани брозомбистички носталгичари само преписују званична објашњења из времена Титославије без икаквих критичких приступа.

Тако, нпр., у једној од званичних Брозових биографија о његовом односу према Јасеновцу нема ништа као да то стратиште за Броза није ни постојало: Branislav Ilić, Vojislav Ćirković (priredili), Hronologija revolucionarne delatnosti Josipa Broza Tita, Beograd: Export-Press, 1978. Иначе, у овој хронологији су детаљно забележена сва Брозова путешествија по читавој Титославији као и ван ње уз обиље фотографија али о иједној јединој његовој посети Јасеновцу не постоји ни један одељак нити фотографија не зато што се ради о некаквом пропусту аутора хронологије већ једноставно зато што Броз у Јасеновцу није никада ни био јер није ни хтео.

Наравно, поставља се пре свега морално, али и политичко питање зашто Броз никада није посетио меморијални комплекс у Јасеновцу а на које безуспешно и неуверљиво покушавају да одговоре новопечени титоносталгичари и постјугословенски пропагатори југокомунистичке идеологије. Та објашњења се углавном своде на флоскулу да Броз није никада посетио јасеновачки меморијални комплекс због осетљивости питања броја јасеновачких жртава а не због своје србофобије. Броз, иначе, никада није присуствовао ни Великом школском часу у Крагујевцу. 

Из односа Брозових партизана према јасеновачкој фабрици смрти изнео бих бар три ставке о њиховом доприносу уништавању доказа монструозних радњи геноцидног карактера над етничким Србима и осталим јасеновачким жртвама на овом стратишту.

Партизанске формације су неколико дана чекале испред логора да уђу у њега све дотле док се конкретни и опипљиви (тј. материјални) докази злочина не уклоне из логорског комплекса од стране самих усташа које су логор једноставно напустиле у највећем реду и миру тако да Брозовим партизанима није ни требало да га „ослобађају“, тј. воде некакве борбе за његову ликвидацију. Пандан оваквом комунистичком понашању пред вратима пакла имамо у случају „ослобађања“ Варшаве 1945. г. када је Стаљинова Црвена Армија у току Варшавског устанка чекала довољно дуго испред Варшаве да у самом граду немачке окупационе формације саме ликвидирају устанак, тј. обаве посао до краја, да би коначно умарширала у град када је устанак већ био угушен а град напуштен од стране Немаца.

Саме партизанске јединице су након усташког напуштања логора учествовале у његовој физичко-материјалној декомпозицији и на тај начин га преобратиле у нешто што нимало није личило на оно чему је овај комплекс служио за време рата скоро четири године.

Непосредно након завршетка рата нове комунистичке власти су једноставно дозволиле околним мештанима да разнесу материјалне остатке логора (пре свега цигле јер је на његовом месту пре рата постојала циглана са пећима за печење цигли које су за време рата служиле као крематоријуми) и на тај начин свесно допринеле његовом материјалном уништавању, а самим тим и уништавању доказа о злочинима вршеним у њему за време НДХ.

У вези са комунистичким односом према Јасеновцу након рата битно је такође напоменути и следеће чињенице.

Комунистички режим Јосипа Броза Тита након рата није буквално ништа предузео да се јасеновачки логор реконструише већ је, напротив, све урађено да се његови материјални остаци потпуно елиминишу. Чак шта више, за скоро пола столећа постојања Титославије није реконструисан ни један једини усташки логор смрти али јесу широм ове накарадне творевине дизани споменици партизанским „херојским“ борбама против офанзива Сила Осовине. Познато је такође да су након рата цементиране крашке јаме по Херцеговини пуне српских лешева из времена НДХ како би се прикрили остаци трагова усташких злочина над Србима у Другом светском рату. Есхумације из оваквих јама су започете тек пред сам распад Титославије (случај Пребиловци) да би били прекинути услед нових ратних дејстава 1990.-их.

Брозов режим је све урадио да се о криминално-геноцидној јасеновачкој истини јавно не говори нити да се та истина адекватно изучава укључујући и читаву повест нацифашистичке и до краја криминалне НДХ. Акценат послератне брозомбистичке титологије није био на изучавању организованог и пре свега стравичног геноцида (баш и превасходно) над Србима у НДХ (србоцид) већ на „колаборацији“ Михаиловићевих четника који су максимално сатанизовани од стране Брозових државно-режимских повесничара. Србоцид у НДХ је био фактички избачен из школских уџбеника у којима су чак и јасеновачке жртве представљане као „антифашистички партизани“.

Спомињати етнички карактер србоцида је директно улазило у домен испољавања „српског шовинизма“ и „контрареволуционарне делатности“. Познат је и случај Смиље Аврамов којој је након рата било забрањено под претњом затвора да Јасеновац чак и спомиње (у коме су јој побијени родитељи).

На крају, инострана јавност о Јасеновцу и србоциду у НДХ није знала ништа и то највише заслугом титоистичких власти док су саме избегле усташе у емиграцији успеле да о себи створе имиџ антикомунистичких бораца за независну Хрватску такође увелико заслугом Брозовог режима који није ништа конкретно предузео да се у иностранству раскринка права суштина усташког покрета и његове криминалне НДХ а поготово његова директна веза са Ватиканом и конкретна подршка од стране католичке цркве у Хрватској. Али је зато Брозов режим на сва звона ударао против четника Драже Михаиловића који су фактички (неоправдано) представљани као равноправни пандан Павелићевим усташама. На овај начин је Броз спирао српску крв са усташких руку из времена Другог светског рата.

Извор: Званична приватна интернет презентација Владислава Б. Сотировића / Official private internet presentation


Везани прилози:

Тито је двапут био у Јасеновцу

Подијелите вијест:

Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани без упозорења.

4 Responses

  1. А чије је,, напутке „, Трифуне Литвански Сотировићу , следио зликовац Дража кад је наредио да се закоље његов ађутант а мој стриц Илија Пажин? Или кад је поклонио 360 младића у Словцу 11 новембра 1941 Немцима а они сутрадан стрељали 269 у Ваљеву? Или кад је живог испекао Живана Ђурђевића у Балиновић, или кад његова хорда није пропустила збегове са Козаре (Марчетић, Дренивић, Машановић, Радић) , него свих 82000 завршише у Јасеновцу. Четници патриоте? Дајте молим вас…

  2. Наводни историчар, а искрени мрзилац Тита и партизана ( ослоболилаца Југославије од нацизма и усташије), неће бити ,,позната“ ни следећа задокументова истина. И, то депонована у Музеју холкауста Вашингтон-NAW.
    Јер он и не зна за другу архиву, него за четничку ,,антифашистичку“ архиву.
    ______________________________________________________________________________________________________________ _____________________________
    ДРУГИ – од Немаца задокументован – НАПАД ПАРТИЗАНА НА ЈАСЕНОВАЦ
    ___________________________________________________________________________________________________________
    Напомена: Док су партизани нападали на усташки Јасеновац и ГИНУЛИ, четници Раде Радића су – под њемачком командом – УБИЈАЛИ ПАРТИЗАНЕ !!!
    _______________________________________________________________________________________________________________
    Documents from National Archive WashingtonNAW
    (114. Jäger Division), T315 roll 1294 f.495

    MESECNI IZVEŠTAJ OPERATIVNOG ODELJENJA 114. LOVAČKE DIVIZIJE OD 31. MAJA 1943. O VOJNO-POLITlCKOJ SITUACIJI, BORBAMA PROTIV JEDINICA NOV I POJ I OBOSTRANIM GUBICIMA NA PODRUČJU BANIJE I BOSANSKE KRAJINE’

    114. LOVAČKA d iv iz ij a Ia Izveštaj o delatnosti maj 1943 / … / DNEVNI IZVEŠTAJI

    12.5.1943: Završena operacija „Ulrich“ . Kod Kamenice borba sa partizanima jačine čete. Neprijatelj imao 16 mrtvih. ODBIJEN NAPAD NA NA JASENOVAC. GUBICI NEPRIJATELJA : 30 MRTVIH , SOPSTVENI: 2. Posle završetka operacije „Ulrih“ izbrojano je kod neprijatelja 39 mrtvih, 33 su zarobljena i uništeno skladište u barakama.

    13. 5. : Partizanska grupa, jačine 1000 ljudi, zauzela je Staro Selo i prekinula put dotura za V. Kladušu. U rejonu V. Jasenice odbačena je na istok partizanska grupa jačine čete. Neprijatelj imao 18 mrtvih.
    14. 5. : S obe strane Starog Sela snažne borbe.

    16. 5. : Kod Starog Sela su uz podršku avijacije naneseni neprijatelju teški gubici. U rejonu Divan, 21 km ISTOČNO od 335 Banje Luke, ODBAČEN JE NA JUG NEPRIJATELJ j jačine bataljona UZ PODRŠKU ČETNIKA (Radića). NEPRIJATELJ je imao 59 MRTVIH. Sopstveni gubici: 3 mrtva.

  3. Сотировићу ..нико није јавио“ о четничким помагањима нацистима и Павелћевим усташама, да што више српског народа, са Козаре и Поткозарја, запакује у усташку творницу смрти. Па, ево да га упознам, како су Немци задокументовали учешће Сотировићевих љубимаца, у битки на Козари,јуна 1942 ______________________________________________________________________________________________________________________________________________
    UČEŠĆE ČETNIKA U BITKI NA KOZARI, juna 1942. _________________________________________________________________________________________________
    10. JUNA 1942. GODINE POČELA JE OFANZIVA NA KOZARU ________
    Ukupno brojno slanje vojnika i oficira u ovim ustaško-domobranskim jedinicama, koje su bile potčinjene njemačkoj borbenoj grupi »Zapadna Bosna«, bilo je 436 oficira i 17.481 podoficir i vojnik. Sa svim ovim snagama sarađivalo je i učestvovalo u borbi protiv partizana na spoljnjem obruču i zaprečnim linijama i oko 1.000 četnika Vukašina Marčetića i Uroša Drenovića. Pored neprijateljskih snaga, u borbama sa Prvom krajiškom brigadom i snagama 4. kozarskog bataljona, koje su bile odsječene od Kozare u vrijeme proboja neprijatelja, od Banje Luke do Prijedora uzele su učešća i znatne četničke snage, koje su vršile napade na partizanske snage na sektoru Piskavica – Bronzani Majdan – Rakitovača i tako potpomagale neprijateljske snage koje su po dubini napredovale i obezbjeđivale front prema Kozari. Kad se vidjelo da 1. krajiška, uprkos svim nastojanjima, ne može razbiti neprijateljsku blokadu kod Piskavice, štab brigade je odlučio da bataljoni napuste to područje i preko rijeke Sane odu na slobodnu teritoriju Podgrmeča.
    ____________________________________________________________________________________________

    1*) Documents from National Archive Washington NAW
    (Militärbefehlshaber Südost), T501 roll 248 frame no. 000289

    Dnevni izvještaj glavnokomandujućeg generala u Srbiji
    13. 6. 1942g
    …..
    Borbena grupa ,,Zapadna Bosna”
    d/ Grupa za zaprečavanje: LOJALNI ČETNICI POD NJEMAČKIM VODSTVOM napreduju iz Bronzanog Majdana prema sjevero-zapadu. Neprijatelj kod Piskavice opkoljen. Na sjeveru i zapadu ništa novo.

    2*) Documents from National Archive Washington NAW
    (Militärbefehlshaber Südost), T501 roll 248 frame no. 000290

    Izvještaj glavnokomandujućeg generala za Srbiju
    14.6. 1942 g
    Borbena grupa ,,Zapadna Bosna”
    c/ Grupa za zaprečavanje: […] Neprijatelj drži visove sjeverno i sjeverozapadno od Bronzanog Majdana. NAPAD NACIONALNIH ČETNIKA U TOKU. /… /

  4. Kako su zli komunisti skrivali istinu o Jasenovcu
    Tomislav Marković

    Pristalice zločinačkih ideologija nemaju saosećanja ni za žrtve koje pripadaju njihovom narodu

    Srpski mediji i društvene mreže u poslednje vreme bruje o još jednoj ,,zaveri protiv Srba”. Najzad je ,,otkriveno“ da su ,,zli komunisti“ tokom skoro poluvekovne vladavine ,,skrivali istinu o stradanjima Srba u Jasenovcu“, te da se praktično do juče o tome ništa nije znalo. U širenju ovog ,,otkrovenja“ učestvuje popriličan broj mladih ljudi, ali ni stariji ne zaostaju. Suštinu ,,zavere” najbolje je opisao novinar i kolumnista ,,Večernjih novosti“ koji veli: „Najveća i neprolazna vrednost Antonijevićevog ostvaranja je – što je konačno snimljeno! Što je najzad neko razbio to mučno ćutanje, tu grozomornu sedmodecenijsku tišinu koja je ponovo ubila na stotine hiljada mučenika”.
    Prava je sreća da nam je Bog podario predsednika Aleksandra Vučića koji je, kako sam kaže, inicirao snimanje filma Dara iz Jasenovca, tako da je ,,zavera ćutanja duga sedam decenija“ najzad prekinuta i konačno imamo priliku da saznamo nešto o ustaškim zločinima o kojima ,,do danas niko nikad ništa nije prozborio“. Za sve je kriv onaj ,,demon Tito koji je zabranio da se pominju ustaška klanja“, jer se nameračio da uništi Srbe i da zatre njihovo istorijsko pamćenje.
    ,,Zlim komunistima“ se u skorije vreme pridružila ,,banda zlih Amerikanaca“, koji namerno nisu uvrstili Antonijevićev film u izbor za Oskara, samo da bi nam napakostili. O tome je nadahnuto progovorio poeta Ljubivoje Ršumović, opipavajući nevidljivi zid: „Jak je taj američki zid prema Srbiji koji ne dozvoljava da bilo kakva istina o tim stvarima, o tim zločinima iz prošlosti prodre u svet. Tu su jednostvano, rekao bih, bandoglavi, ali nisu bandoglavi po prirodi, nego se smišljeno prave ludi, i tako sprovode taj novi svetski poredak”.
    Što se tiče ,,neprobojnog američkog zida“ koji ,,sprečava da istina o Jasenovcu prodre u SAD i svet“, dovoljno je pomenuti Američki muzej holokausta u kojem se čuva povelika zbirka eksponata o ovom ustaškom logoru. Ima tu koječega, od fotografija iz logora, preko tekstova i knjiga, memoara i dnevnika, pa sve do filmova i usmene istorije, brojnih svedočanstava preživelih logoraša. Kad su komunisti u pitanju, situacija je malo složenija.

    Četnici i ustaše, zajednička nesreća Srba i Hrvata

    Mora se priznati da su ,,komunisti u kreiranju strategije prećutkivanja Jasenovca“ pokazali nesvakidašnju inventivnost, neverovatnu lukavost i natprirodnu prefriganost na kojima bi im i baron Minhauzen pozavideo. ,,Zavera ćutanja“ je počela još tokom Drugog svetskog rata, dok je konc-logor za Srbe, Jevreje, Rome i antifašiste svih nacionalnosti radio punom parom. Jedan mladi komunista i pesnik, Ivan Goran Kovačić, u prvoj polovini 1943. godine ispevao je potresnu poemu Jama o ustaškim klanjima u Jasenovcu. Naravno, sa namerom da sakrije istinu o ustaškim zverstvima. Poemu je napisao na osnovu svedočenja odbeglih logoraša.
    Strašne su scene iz Jame, teško ih je zaboraviti: „Posljednje svjetlo prije strašne noći / Bio je bljesak munjevita noža, / I vrisak, bijel još i sad u sljepoći, / I bijela, bijela krvnikova koža; / Jer do pojasa svi su bili goli / I tako nagi oči su nam boli. (…) Al’ ovu strašnu bol već nisam čeko: / Krvnik mi reče: ‘Zgnječi svoje oči!’ / Obezumljen sam skoro preda nj kleko, / Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči; / I više nisam ništa čuo, znao: / U bezdan kao u raku sam pao”.
    Srpski četnici, vazda na braniku patriotizma, nisu bili zadovoljni poemom, najedili su ih stihovi napisani da bi sakrili istinu o ustaškim zločinima nad Srbima, pa su kamom ,,ispisali književnu kritiku“ po vratu Ivana Gorana Kovačića krajem juna ili početkom jula 1943. godine, da mu se ni grob ne zna.
    O Goranovoj smrti pisao je njegov saborac Moša Pijade: “Goran Kovačić, nije proživio nedaće pete ofanzive. Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi Jama tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači”.
    Još jedan komunista, Marko Ristić, koji je napisao i predgovor za francusko izdanje Jame opremljeno bakrorezom Pabla Picassa, pribeležio je: “Da se našla bratoubilačka ruka koja je prolila tu svetu, pevajuću krv pesnika i borca za slobodu svoga naroda, da su uopšte mogli postojati četnički koljači i ustaški koljači-jamari, to je zajednička nesreća i Srba i Hrvata koji vole i svoj narod i njegovu slobodu”. Očigledno je reč o antisrpskim elementima, pretečama autošovinizma, o ljudima koji nemaju nimalo razumevanja za četnike koji su klali isključivo u samoodbrani, naročito bebe u kolevci, ili kad su kamom hteli da izraze protest protiv levičarske estetike.
    Goranova Jama doživela je silesiju izdanja posle rata, štampana je u stotinama hiljada primeraka, a ,,zli komunisti“ su je čak uvrstili u obaveznu lektiru kako bi – pogađate – sakrili istinu o ustaškim zločinima u Jasenovcu. Nije to bio kraj komunističke strategije ,,poricanja i prikrivanja jasenovačkih klanja“. Odmah po oslobođenju objavljena je knjiga U mučilištu – paklu Jasenovac Đorđa Miliše, sledeće, 1946. godine, usledila je knjiga Grad mrtvih: Jasenovac 1943 Milka Riffera, a iste godine izlazi i izveštaj Zemaljske komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pod naslovom “Zločini u logoru Jasenovac”.
    Dve godine kasnije izlazi knjiga sećanja Jasenovac: 21. VIII 1941 – 31. III 1942. čiji je autor Drago H. Čolaković, a potom su nižu desetine izdanja o Jasenovcu: Zakon bezakonja: zapisi o ustaškim logorima Jasenovca i Stare Gradiške. Krvave staze Mata Kudumije i Cveje Jovanović, roman Smrt je hodala četvoronoške Vladimira Carina, sećanja Egona Bergera 44 mjeseca u Jasenovcu, Petnaest hiljada vagona smrti: zapisi o ustaškim zatvorima i logorima Jasenovca i Stare Gradiške Mata Kudumije, S one strane svijeta: žrtve jasenovačkog logora Anta Zukanovića, zbornik Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, studija Jasenovac i jasenovački logori Radovana Trivunčića, uspomene Čedomila Hubera Bio sam zatočenik logora Jasenovac, zbornici Riječi koje nisu zaklane: svjedočanstva preživelih zatočenika i Jasenovački logor: iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora i nebrojena druga izdanja. Pomenimo samo zbornik dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac Antuna Miletića koji je objavljen u četiri toma, na preko 2.000 strana.
    Nekome će ,,komunistička strategija zataškavanja“ delovati u najmanju ruku čudno, pošto se uobičajilo uverenje da se prećutkivanje zločina najefikasnije sprovodi tako što se o njima ćuti. Takvi pojedinci i pojedinke su očigledno ,,puke naivčine“, oni naprosto ne razumeju ,,pokvarenost komunističkog uma“, koji se dosetio da je zločine ,,najbolje negirati“ tako što se o njima neprestano piše. Postoji osnovana sumnja da su ovu strategiju komunisti preuzeli iz priče Edgara Allana Poea Ukradeno pismo, pošto je čak i među njima bilo nekoliko pismenih ljudi koji su ponešto čitali.

    Sedma umetnost prećutkivanja
    Nisu se komunisti zaustavili samo na knjiškom ,,zataškavanju ustaških pokolja u Jasenovcu“, već su posebnu pažnju posvetili kinematografskom ,,prećutkivanju“, znajući koliko je filmska umetnost popularna u širokim narodnim masama. Snimljeno je nekoliko filmova o Jasenovcu, ali i o drugim logorima, o holokaustu, o masovnom istrebljenju ljudi koje su sprovodili nacisti u saradnji sa kvislinzima. Odmah po oslobođenju, Gustav Gavrin i Kosta Hlavaty snimili su dokumentarac Jasenovac sa jezivim snimcima masakriranih leševa iz logora.
    Igor Pretnar režirao je 1959. film Pet minuta raja po scenariju pisca Vitomila Zupana. Naredne godine snimljena su tri filma: slovenački reditelj France Štiglic režirao je igrani film Deveti krug (prikazan na Kanskom festivalu i nominovan za Oskara), crnogorski reditelj Stjepan Zaninović snimio je dokumentarac Poruke po scenariju Branka V. Radičevića, a italijanski reditelj Gillo Pontecorvo, koji se kasnije proslavio filmom Bitka za Alžir, snimio je u Jugoslaviji film Kapo koji je takođe bio nominovan za Oskara u kategoriji najbolji strani film.
    Hrvatski reditelj Bogdan Žižić snimio je kratki dokumentarac Jasenovac 1966. godine, na prvoj komemoraciji u Spomen-području Jasenovac, a Žika Mitrović (koji je dve godine ranije snimio Marš na Drinu) režirao je Gorke trave po scenariju Fride Filipović. Naredne godine Eduard Galić snima igrani film Crne ptice koji se temelji na istinitoj priči njegovog tasta Grge Gamulina koji je pred kraj rata uspeo da pobegne iz logora Stara Gradiška. Iste godine bosanskohercegovački reditelj Suad Mrkonjić snimio je film Djeca iz pakla iz perspektive deteta logoraša.
    Gojko Kastratović 1973. snima dokumentarac o Jasenovcu Evanđelje zla, deset godina kasnije legendarni Lordan Zafranović napravio je dokumentarac Krv i pepeo Jasenovca. Vladimir Tadej snimio je 1987. film Kula smrti: Gradiška Stara logor broj 5. Ustaški zločinci prikazivani su i u drugim filmovima, na primer u filmu Zastava Branka Marjanovića iz 1949. godine, u Padu Italije i Večernjim zvonima Lordana Zafranovića, u Kraju rata Dragana Kresoje, u seriji Nepokoreni grad Eduarda Galića, a jezivu scenu klanja u autobusu iz Zafranovićeve Okupacije u 26 slika nemoguće je zaboraviti.

    Spomen-područje Jasenovac
    U socijalizmu se baš udarnički radilo na ,,prećutkivanju nacističkih zločina“, posebice ustaških klanja u Jasenovcu, tako da ne čudi što se takoreći ,,do juče o tome ništa nije znalo“, sve dok Vučić nije rešio da ,,otkrije dugo skrivanu istinu“ uz malu pomoć filmske ekipe. Četiri pomenuta filma napravljena su u produkciji Spomen-područja Jasenovac: Evanđelje zla, Krv i pepeo Jasenovca, Kula smrti i Žižićev Jasenovac. Kakvo sad Spomen-područje Jasenovac? Ako se istina o ustaškim klanjima u Jasenovcu tako brižljivo skrivala, zar je iko znao da je taj logor postojao i gde se nalazio?
    ,,Zle komuniste“ nije mrzelo da naprave memorijalni kompleks, da angažuju najvećeg umetnika među arhitektama Bogdana Bogdanovića da napravi spomenik, čuveni Kameni cvet, da postave još nekoliko spomenika i spomen-ploča, da obeleže mesta stradanja, da naprave muzejsku postavku i izdavačku delatnost, da štampaju razglednice, značke i priveske. Škole iz cele SFRJ organizovale su masovne posete učenika i nastavnika Jasenovcu, a mnoga deca su doživljavala traume gledajući jezive slike ustaških zločina. Toliko su ,,komunisti sistematski radili na prećutkivanju“ da je po broju posetilaca Memorijalni muzej Jasenovac nadmašivao gotovo sve muzejske institucije u bivšoj Jugoslaviji.
    Neočetnička propaganda
    Koliko su ,,zli komunisti“ bili agilni u ,,zataškavanju Jasenovca“ govore i neki statistički podaci. U knjizi Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima Jovan Mirković navodi da je do 2000. godine o konc-logoru Jasenovac objavljeno 1.188 knjiga, 1.544 teksta i 108 zbirki dokumenata. Najveći broj izdanja štampan je osamdesetih godina, dakle u vreme poznog socijalizma. Stvarno su Tito i komunisti učinili nadljudske napore da sakriju istinu o ustaškim zločinima u Jasenovcu, teško da su još nešto mogli da naprave.
    I posle svega ovoga dođu neki propagandisti i mrtvi hladni udaraju na sva zvona kako je ,,u socijalizmu skrivana istina o Jasenovcu“. Razumem da neočetničkim propagandistima nije lako, težak je posao stalno izmišljati kojekakve lagarije iz najnižih pobuda, ali mogli bi ipak malo da se potrude pa da smisle nešto što nije baš apsolutna budalaština u koju niko sa zrnom mozga ne može da poveruje. Doduše, njima nije bitno da lažu ubedljivo, pošto se ionako obraćaju publici kojoj je do istine stalo manje nego do lanjskog snega.

Оставите одговор на др Снежана Пажин Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Пратите нас на друштвеним мрежама: