Vladika Grigorije u Subotici: Hercegovci, PODIGNIMO PREBILOVCE

U besedi na donatorskoj večeri u Subotici vladika ZHiP Grigorije pozvao Hercegovce da ne brinu za obnovu hrama, već da pomognu u obnovi svake kuće, vrta, voćnjaka u Prebilovcima. Besedu prenosimo u celosti

Nema veće časti i nema boljeg položaja u srpskom narodu nego biti hercegovački vladika. Tu je eparhiju osnovao Sveti Sava, a u njoj stolovao Sveti Vasilije. Ali, nije to jedini razlog. Možda još i više zbog toga što je to zemlja u čijim temeljima ima najviše mučeničkih kostiju i koja je sva natopljena krvlju mučenika za slobodu i krst časni. Kažu da je Jovan Dučić negdje zapisao otprilike da ljudi koji ne vjeruju u nemoguće ne mogu da urade ama baš nista, i oni su, po njegovim riječima, prokleti.

Mi, koji tamo danas živimo, mi vjerujemo u nemoguće. Mi vjerujemo ne samo da ćemo obnoviti crkvu u Prebilovcima, nego vjerujemo da će u Prebilovcima opet živjeti hiljadu ljudi i da će opet kao što je bilo onog strašnog Ilindana 1941. godine u Prebilovcima biti na desetine hiljada ovaca, na tone voća i povrća, kako piše u izvještaju NDH, koji se nalazi u arhivi dubrovačkoj.

Mi vjerujemo zato tamo i postojimo. Zato ste nas dirrnuli vi koji ste organizovali ovo veče da dođemo ovdje na krajnji sjever Srbije, da dođemo kao svoji među svoje, kao Hercegovci među Hercegovce, iako smo mi tamo negdje kolijevka, a vi ste ovdje grad i ljudi i domovi i kuće i zemlja. Kolijevka je, kako je rekao jedan veliki istoričar za cijeli svijet Mediteran. I kao sto dobro znate, kolijevka nikad nije nešto prebogata. Kolijevka je uvijek jedna, ali dobro znate da nema ništa toplije, mirisnije, životnije.

Iz kolijevke izlazi čovjek i kreće na put života kao iz nekog kratkog pristaništa na veliku pučinu okeana. Svaki Hercegovac koji se rodi bilo gdje, on iz te tople kolijevke kreće i ma gdje da se nađe i ma gdje da živi dah života toplina, mirisi, osjećaji majčinske ljubavi, zna odakle nosi i nadahnut je tim dahom. Jedna od tačaka gdje kolijevka ne smije prestati da njiše život jesu Prebilovci i dolina Neretve.

Danas naš sveštenik sa svojom porodicom živi u ulici don Ilije Tomasa, koji je bio jedan od inspiratora zločina u Prebilovcima. On tamo živi i služi zato što vjeruje u nemoguće, zato što vjeruje u život i zato što neda da se slomije i zatre kolijevka.

Mi smo, braćo i sestre, svi tamo zbog toga, da kolijevka iz koje ste vi iznjedreni i i izneseni kao pilići, opstane. Kolijevka je tamo na jugu i nikad neće biti bogata nekim velikim bogatstvima, ali nikad neće biti siromašna toliko da ne može da preživi. Zato je, braćo i sestre, gradnja ovog hrama za mene, kao episkopa zahumsko hercegovačkog vladiku bila toliko važna. Kad smo 2002. godine sklonili deponiju sa tog mjesta sljedeće godine sam služio i bilo nas je malo. Rekao sam tada ljudima kao što vidite ovu krunu na mojoj glavi tako ćete vidjeti i crkvu na ovome mjestu. Vidio sam da mi ne vjeruju. vjerovalo mi je samo nekoliko djece, jer ona vjeruju srcem.
Jedan od tih dječaka, danas 18-godišnji mladić (Bojan-prim.aut) Ekmečić je stalno pored te crkve i podsjeća me rekao si da kao što vidimo kapu na tvojoj glavi da ćemo gledati crkvu i evo crkve.

On je sad veliki mladić kao sto samo Hercegovac može biti i ima četiri sestre…
U dvadeset obnovljenih kuća u Prebilovcima danas živi 15 djece. U prosjeku više nego u mnogo bogatijim mjestima. To je jedna od posledica vjere.

Pošto ste o meni čuli raznorazne stvari i dobre i loše, a viđali ste me po Hercegovini ili drugdje i pošto me sad vidite svojim očima, onda je prilika da kažem nešto što odudara od onoga sto obično kažu ljudi ovoga zvanja.

Nisam došao večeras ovdje zato što treba da skupljamo pare, već smo tu da se vidimo. Uvijek govorim ljudima, dali vi pare ili ne dali, ili večeras ili sutra, mi ćemo tu crkvu napraviti, ali dali ili ne dali pare, ako ne budete ugrađeni u tu crkvu, onda ćete teško moći da se nazovete Hercegovcem. U nju se ne ugrađujete parama, nego srcem, suzama, brigom, ljubavljuPare su, u tom kontekstu, samo papiri kojih može biti, a i ne mora.

Možda ste čitali po novinama da sam rekao kad završimo ovu crkvu u Prebilovcima, nećemo više graditi crkve po Hercegovini. Imamo ih više od 300, nego ćemo graditi škole i bolnice. Ovih dana u jednom selu obnavljamo školu, a uskoro ćemo školu obnoviti u Nevesinju u kome uskoro otvaramo i bolnicu koju je započeo divan čovjek, naš prijatelj, koji je na žalost umro, ali mi završavamo njegovo djelo.

Zašto vam ovo govorim? Zato sto mislim da više nije nikakav problem da završimo Hram u Prebilovcima, a imam ideju koja se rodila u jednoj besanoj noći. koju mora imati svaki vladika, a posebno hercegovački. Šta će nam Hram u Prebilovcima, ako ne obnovimo svaku kuću? Obnovili smo do sada 25, treba da obnovimo još 56.

Večeras su mi javili da u Čikagu jedan naš prijatelj pravi donatorsko veče za Prebilovce. Meni je radost kao vladiki hercegovačkom da kažem ljudi ne morate davati pare za crkvu, završićemo crkvu.

Obnovite kuću, jednu, dvije, tri, pola.Obnova jedne proste hercegovačke kuće košta 20.000 KM. Sigurno je da cu ja naći desetak ljudi da obnove po jednu, to je već deset, a onda ajde Hercegovci i razna udruženja obnovite i vi po jednu. Znam da će se naći mudraci i reći pa ko ce tamo živjeti. Nek ne živi niko, a nek ima kuća.

Neka žena iz Prebilovaca nam je dala prije neki dan 10 duluma zemlje pored crkve. Dogovorili smo se da manastir Tvrdoš na toj zemlji zasadi maslinjak. Ajde Hercegovci, vi junaci, zasadite i vi po jedan voćnjak pa kad dođu komšije Hrvatići, nek se malo dive, neka kažu vidi kako ovi vjeruju u život.

Nemojte da kukamo nad svojom sudbinom nego dajte da pobjedimo smrt životom. Dajte da obnavljamo kuće. Tada će ta crkva biti saborna crkva parohije čapljinske. Vjerujte mi da je to jedna od najljepših crkava napravljenih ikada igdje. Projektovao je Peđa Ristić. Malo smo razgovarali i idejni je zadatak da ta crkva pokazuje da vjerujemo u život.

Ako su ubili jednom, ako su ubili drugi put, ako smo mi ćutali 50 godina i patili zbog toga sto su betonirani u jamama, ako smo jedva uspeli da izgradimo kriptu prije rata, ajde sad da pokažemo koliko možemo i pokažemo kakvi smo ljudi na djelu, a ne u pričama i vidjećete da će nas sve obasjati radost života.

Zašto da ne budu crveni krovovi na svim kućama i žitna polja? Zašto?

Nema razloga. Postoji samo jedna razložna tema. Da obnovimo, da naselimo te ljude koji danas žive u Trebinju, Ljubinju, a hoce da žive u Prebilovcima. Da imaju struju, vodu, telefon da imaju svoja imanja. Ovo selo izlazi na tri rijeke: Bregavu, Trebišnjicu, koja se ulijeva u Hutovo blato i na Neretvu. Bilo je tu motiva vjerskih i zvjerskih i nacionalnih, ali jedan od glavnih motiva za ubijanje tih ljudi je bio ekonomski. Ustaše su tog dana zarobili i 40.000 grla stoke. Mnogo je lijepo ovdje gdje živite, ali nemojte da mislite da je ovo previše i puno bogatije nego ono tamo.

Da se vratimo na početak i završimo ovu priču i da vas opomenem odnosno obavežem da pomognete izgradnju Prebilovaca crkve. Završićemo mi crkvu, ali šta će nam crkva ako ne bude tog sela.

Mrzim izraz spomen-crkva, jer u hrišćanstvu nikad nije spomen zbog onoga što je bilo ili zbog onoga ko je bio, nego je više spomen zbog onoga ko će biti i koga ćemo sresti. Mi se sjećamo njega da bismo ga sreli, a ne da bismo ga zapamtili. Zbog toga je, dragi prijatelji, naša vjera, vjera u život, vjera u budućnost. a ne samo sjećanje. Mi se sjećamo budućnosti i sjećamo se budućnosti u stvari najviše kad se sjećamo naših kolijevki. I vi danas i večeras kada ste se sastali na šta vas je pozvala vaša kolijevka ili kolijevka vaših predaka treba da pomognete da postoji ne samo kolijevka, odnosno da se obnovi i da bude prazna nego da bude puna, a to nije sjećanje na prošlost, nego sjećanje na budućnost. Mi hrišćani na kraju simbola vjere kažemo čekam Vasrksenje mrtvih i život budućega vijeka. To je braćo i sestre naša vjera.

Ono sto je čovjeku nemoguće Bogu je moguće, zato od večeras i vaši organizatori i naši domaćini i vi koji ste pokazali dobru volju nemojte da više govorimo da gradimo spomen hram nego govorite da gradimo Prebilovce i obnavljamo svaku kuću, svaki vrt, svaki voćnjak, svaku baštu.

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Podignimo Prebilovce: Hercegovci u Subotici donirali 5.500 evra!

Obnova matičnih knjiga u čapljinskoj parohiji

09.08.2014. Sveta arhijerejska Liturgija u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Prebilovcima