Vinkovci Srba i Šokaca, a Hrvatima kakovima ni traga

Kako se izjašnjavalo i osećalo i kojim je jezikom govorilo stanovništvo Vinkovaca još krajem 19. veka pokazuje članak objavljen u listu “Dom“, kojega je uređivao Antun Radić, brat jednog od najvećih hrvatskih političara dvadesetog veka, Stjepana Radića. „Dom“ pod datumom 10. 11. 1904. Donosi članak, u kojem se jasno kaže da su u Vinkovcima, koje danas nazivaju “Vratima Hrvatske“ polovinom 19. veka živeli samo Srbi i Šokci, da se govorilo srpskim jezikom, a da Hrvatima nigde ni traga nije bilo.

Članak prenosimo u celini zbog toga što u njemu ima i zanimljivih detalja o Dalmatincima, Slavoncima, Slovencima i Srbima, kao i nevešt pokušaj Antuna Radića da obrazloži šta je to u temelju hrvatske nacije. Naime, zaplićući se u pokušajima da definiše nastanak nacija, Radić nedvosmisleno potvrđuje da su Hrvati politička nacija, koja je nastala uporedo sa projektom stvaranja države, a zatim asimilovanjem, odnosno pohrvaćivanjem i svih onih koji sa tom nacijom nisu imali veze. Naravno, on zamera „vatrenim Hrvatima“ što nazivaju Antu Starčevića ocem nacije, jer time obesmišljavaju sve njihove napore da hrvatskoj naciji iskonstruišu temelje starije od 19. veka, kada su u pitanju prostori Slavonije, Like, Dalmacije i Bosne.

Časopis „Dom“, br. 19. i 20., godina 5. (10. novembar. 1904.)

„Tko je stvorio Hrvate? – To je čudno pitanje, kad svi vjerujemo, da je sve ljude i narode stvorio Bog, pa je valjda stvorio i nas Hrvate. No kad vam kažem malo više, i vi će te možda o tom posumnjati. Već sam mnogo puta, pa i nedavno slušao ovakvo razlaganje:

„Lako je vama danas govoriti, moj gospodine! Ali da ste vi još pred 20 godina došli tamo dalje u Hrvatsku, na pr. u Vinkovce, pa da ste rekli, da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati, – vi biste srećni bili, kad bi vam se sav sviet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. A nije tako bilo samo među gospodom, nego još više medju seljacima: i to su bili „raci*“ i „šokci“, a Hrvatima kakovim ni traga. – A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ima i seljaka, koji ponosno kažu, da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio? Tko je te Hrvate tako rekući stvorio? – To je učinila stranka prava! Nauka Ante Starčevića – ona je od nesvjestne mase stvorila Hrvate! Tako je to, moj gospodine, a lako vama danas govoriti. „

Drugi mi je opet ovako dokazivao: „Ne znam, kako je tamo u Hrvatskoj, no ja vam mogu reći, da mi Dalmatinci nismo bili Hrvati, dok nismo postali starčevićanci, pa da nije bilo njega, pa i Spinčića, ja ni danas ne bih bio Hrvat, nego možda najljući protivnik neprijatelj svemu, što je hrvatsko. U najboljem slučaju bio bi „Šćav“, Slav, Slaven, – ali Hrvata od mene nikada!“

Mogao bih vam i dalje nabrajati ovakove, osobito za Bosnu i Hercegovinu, – ali dosta i ovo, da se malo zamislimo. Pa i zbilja, promislimo li dobro ove pripoviesti, čovjeku se najedanput otvore oči, te nekako tužno priznade: „Bome je istina! Osim ono nješto zagrebačkih zagoraca, pa komadić gornje Posavine i Podravine – Hrvata bome nije ni bilo prije Starčevića. No onda se čovjek sjeti, kako smo njekada bili slavni, veliki i jaki – mi Hrvati, pa kako nas je i kamo nas je i kada nas je nestalo?!

„Nije nas nestalo, nego nismo znali, da smo Hrvati! Nije narod imao sviesti! To je ono! A tu je sviest, da je Hrvat, da je sin slavnog hrvatskoga naroda, – to je stvorio Starčević.“

Na to bih ja dalje mogao upitati: „Ako nas nije nestalo, kako smo se, kada smo se i zašto smo se pretvorili u „šokce“ i „race“, „Dalmatine“ i t. d.? – Ali ne ću dalje pitati, nego ću sam kazati, kako mislim, i to ovako:

Ovdje vriedi ona rieč: Tko hoće da se previše dokaže, taj ne dokaže ništa. Pače još više: taj dokazuje zlo, a možda protivno onomu, što hoće da dokaže. Tako je na vlas i u ovoj stvari. U velikom veselju, što se je narod naš počeo buditi i sve više se prikupljati u jedno i osjećati jednako, a sve pod hrvatskim imenom, – u tom dakle velikom veselju, a u prevelikom poštovanju svoga vodje pok. Antuna Starčevića –njeki Hrvati kao da su zaboravili, da je Hrvata ikada prije i bilo, te počeli onako govoriti i pisati, kako smo čuli: da bi jedva gdjekod i bilo Hrvata , da nije bilo Starčevića. A to ne samo da nije istina, nego je to i proti nama. Kad bi to bila istina, onda bi nam naši protivnici mogli prigovoriti: da je Hrvata u početku bilo vrlo malo, nego da su to bili Slovinci, Slavonci, Bošnjaci, Dalmatinci, a ponajviše Srblji i t. d., a samo njekakva „propaganda“ iz Zagreba i Bog zna od kuda kroz desetu ruku da je od toga stvorila Hrvate, samo da se pokvari račune Srbljima i Madžarima. Pa i zbilja ima dobrih naših „prijatelja“, koji su tako govorili i još govore. A pomažu im u tom i nehotice mnogi vatreni Hrvati, kada kažu, da je Hrvate stvorio ovaj ili onaj.

A s tom stvarju nije nikako drugčije, nego ovako: Njegda, tamo pred poldrugu tisuću godina, a još i mnogo kasnije bilo je ovako: Cieli naš narod nije jednako ni govorio – kako ni danas ne govori – niti se je jednim imenom zvao, nego je tu bilo Hrvata, Srbalja, Neretljana, Zahumaca, poslije Bošnjaka, Slavonaca i t. d. Tako je bilo i kod drugih naroda, pa su na pr. Niemci imali barem deset imena (Alemani, Švabi, Sasi, Franci i t. d.). Ako tko danas pita: Jesu li ma pr. njegdašnji Zahumljani bili Hrvati ili Srblji? To pitanje nema pravog smisla, jer su Hrvati bili Hrvati, a Zahumljani su bili Zahumljani. No drugo je ono, kad je jedno pleme po imenu Hrvati osnovalo svoju državu i imalo svoga vladara. Onda se je naime pitalo: Jesu li na pr. i Zahumljani spadali pod hrvatskoga ili pod kojeg drugoga vladara? – A kad su i Zahumljani osnovali svoju državu, onda se je moglo reći za one Hrvate, koji su bili pod zahumskim vladarom: To nisu Hrvati, to su Zahumljani.

Drugim riečima hoću da kažem ovo: Nema smisla pravdati se o tom, da li su Zahumljani, Ličani, Bošnjaci i t. d. bili Hrvati, ili su bili Srblji, ili što drugi. Oni su bili Zahumljani, Ličani, Bošnjaci i t. d. sve dotle, dok nisu došli pod hrvatskoga vladara, pa i još poslie. Istom sve malo po malo počeli su se nazivati Hrvati sva ona plemena, koja su bila pod hrvatskim vladarom. A da su na pr. Ličani osnovali svoju državu i vladu, pa da su svoju vladu nametnuli ostalomu narodu, – sav bi se narod, koji bi bio pod tom ličkom vladom – sve bi se to zvalo Ličani. U jednu rieč: Cieli narod dobije jedno ime tek onda, kad stvori jednu državu, pa se onda država zove po onom plemenu, koje je državu stvorilo, a po državi se onda zovu sve malo po malo svi ljudi, koju su u toj državi. Tako je bilo svuda po svietu, pa i kod nas.

A o tom nema nikakve sumnje, da je hrvatsko pleme osnovalo državu već pred tisuću i više godina, i da ta država kakva-takva obstoji još i danas. No kako je ta država dosta brzo komadana, te nije imala ni domaćega gospodara, nego joj je gospodar bio u Pešti i u Beču, nije čudo, što se narod u svakom komadu negdašnje hrvatske zemlje zvao ili starim hrvatskim imenom, ili su mu dali kakvo novo ime po kraju, u kojem je živio. Tako se je narod u Dalmaciji počeo zvati Dalmatincima , u Bosni Bošnjacima i t. d.

No pok. Starčević i njegovi pristaše, premda nisu stvorili Hrvata, ipak su učinili nešto drugo, i to ovo: Oni su širili misao, da su Hrvati imali njegda svoju državu, pa bi trebalo i pravo bi bilo, kad bi ju i opet imali. A to je ono, što sam prije razlagao: Kad narod jednoga plemena ima jednu državu, onda s vremenom dobije i jedno ime, i to je onda tek pravi narod.

U kontekstu istorijskih činjenica ovaj Radićev tekst deluje u najmanju ruku naivno i smešno. Govoreći o narodu koji je zaboravio ko je, on proces planirane asimilacije, tj. pohrvaćivanja Dalmatinaca, Slavonaca (Šokaca, Bunjevaca) i Ličana objašnjava velikom ulogom Ante Starčevića, koji je narodu doneo svest o pripadnosti. Jasno je da je takav projekat širenja svesti na Balkanu donosio svoje rezultate, kao što je jasno i kolike je tragedije uzrokovao u zadnjih sto i pedeset godina.

Radić namerno zaobilazi jezičko pitanje štokavsko-kajkavsko-čakavsko, pominjući jezik samo uzgred i uopšteno, iako je i laicima jasno da je jezik jedan od osnovnih preduslova za stvaranje nacije. Takođe, on zaobilazi verski elemenat, koji je i u trenutku pisanja toga teksta bio osnovni argument za asimilaciju. Radić takođe svesno nijednom ne pominje ilirsko ime i ideju koji su vek ranije bili zabranjeni od strane bečkog dvora u strahu od ujedinjenja južnih Slovena. U vreme pisanja ovog teksta ilirska ideja je u Zagrebu već bila odbačena kao prevaziđena.

Interesantno je da Radić nijednom nije pomenuo ni Dubrovnik, zbog činjenice da je u vreme pisanja ovog teksta (1904.) Dubrovnik bio jedan od najjačih srpskih centara izvan Srbije. Radić je to veoma dobro znao i u istom časopisu sedam meseci ranije napisao:

„Na jugu, osobito pri moru oko Dubrovnika i Kotora ima dosta „Srbalja katolika“. Što više u samom Dubrovniku i okolini ima, čujem šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji.“

Antun Radić, Dom, Srblji katolici i pravoslavni Hrvati, br. 7. od 14.4.1904., str. 107. Zagreb.

Da je Antun Radić u ovom tekstu svesno izvrtao činjenice i tendenciozno baratao lažima i poluistinama pokazaćemo navodom iz drugog njegovog teksta, objavljenog godinu dana ranije (od 3. 12. 1903.). U tom tekstu on navodi ono što je u skladu i sa istorijskim i sa lingvističkim činjenicama: da je jedini nesporni prostor koji su Hrvati naseljavali bio između Velebita i mora i da je jedini nesporni hrvatski govor – čakavski govor. Narod okoline zagreba i današnjeg zagorja on naziva Slovencima ili Slovincima, negirajući da je tamo bilo Hrvata:

„U staro vrijeme, i još pred 300 do 400 godina nije oko Zagreba, Križevaca, Siska, Požege itd. uopće u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita od mora, u cijeloj toj zemlji nije bilo nijednog Hrvata: Hrvati su bili preko Velebita, bliže moru, a oko Zagreba itd. pa na zapad sve preko Ljubljane i dalje dolje uza Savu sve su to bili Slovinci ili Slovenci. A danas su tu Hrvati! a gdje su Slovinci? jesu li Slovinci propali? Sudite, jesu li propali: kad je hrvatska vlada i država preko Velebita pri moru propala, preselili su se hravatski bani među Slovence, u Zagreb, ali su se svejedeno zvali hrvatski bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali hrvatskog bana, ali to njima nije bio tuđi ban, jer su Slovinci govorili slično, ili posve jednako kao i Hrvati. Ali kad imadu hrvatskog bana i hrvatsku vladu, počeli su ljudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo prozvali Hrvatima – izgubili su svoje ime, tako da danas ni jedan seljak oko Zagreba ne zna što je to Slovenac ili Slovinac, nego kaže da je Hrvat.“

Za kraj ovog predstavljanja stavova Antuna Radića o Hrvatima i Slovenima dodajemo i navod iz četiri godine ranije objavljenog teksta pod nazivom „Glavni narodi i države na svietu“ (Antun Radić, Dom, broj 9., 1.5.1900.):

„…Koji su slovenski narodi, to znadete. Ali od ovih slovenskih naroda imadu samo tri svoju posebnu državu i svoga vladara, a to su Rusi, Bugari i Srbi. Srbi imadu pače dvie svoje države i dva vladara, t.j. Srbiju i Crnu Goru.“

Napomena:

* Rašani ili Rascijani (lat. Rasciani) ili samo Raci, je bio eksonim u ranom savremenom periodu koji je označavao Srbe u Habzburškoj monarhiji, ali i Bunjevce i Šokce („katolički Raci“). Termin je izveden iz naziva oblasti Raška, srednjovekovne oblasti Srbije i eksonima srednjovekovne srpske države u zapadnim izvorima. Zbog velike koncentracije Srba u južnoj Panonskoj niziji, ovaj region je nazivan i Raška ili Rascija (lat. Rascia), koji danas obuhvata delove današnje Hrvatske (Slavonija, Baranja i zapadni Srem), Srbije (Vojvodina), Mađarske i Rumunije.

Autor: Dalibor Drekić

Izvor: RASEN