Vidio sam grozotu najveću

U logoru Stara Gradiška bilo je strašnih prizora. Vidio sam tako da majka potpuno zamazana od dječjeg proljeva svoje dijete drži za ruku, a dok drugo tako uneređena doji. Ali najteže mi je bilo kada sam vidio da su u Jastrebarskom smještena toliko mala djeca da nisu mogla još ni hodati. Ili su ležala ili su puzala – priča Milorad Jandrić.

Izvor: PORTAL NOVOSTI ; Autor: Davor Konjikušić

NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima.

U potresnom filmu ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ redateljica Dana Budisavljević imala je veliku sreću. Njeni sugovornici u dokumentarnom dijelu filma, nekadašnja djeca zatočenici ustaških logora, pred kamerom bez mržnje, staloženo i dostojanstveno evociraju svoja sjećanja i uvelike doprinose kvaliteti ovog nagrađivanog djela.

Jedan od njih, Milorad Jandrić (88) iz Borova naselja, ne voli medijsku pažnju, iako je svjestan da njegova i slične priče danas, u vremenu virusa laži i revizionizma, trebaju biti zapisane i ispričane.

U njegovoj priči zaista nema mržnje ni poziva za osvetom, a u devedesetima, kada su mnogi za mržnju koristili stradanja iz Drugog svjetskog rata, od njega se nije mogla čuti teška riječ.

Željeli smo da crtice iz njegovih sjećanja budu zabilježene i u jednom pisanom mediju.

Godinama za njegovu tragediju nisu znali ni najbliži članovi obitelji, osim pokojne supruge Sofije. Milorad je godinama priču nosio u sebi, imajući potrebu da svoju djecu i unuke zaštiti od strašne istine. Često se događa da najmanje mrze oni koji su u ratu najviše izgubili. I zaista, dok smo u tišini njegovog stana u borovsko zimsko jutro razgovarali o njegovim dječjim sjećanjima, primijetili smo da u našem sugovorniku ima puno topline prema ljudima, ali i dostojanstva zbog načina na koji se s traumatičnim sjećanjima nosi.

Od Dubice do Novske vozili su nas cijeli dan i cijelu noć. U vagonima su odjekivali plač i jauk, svuda se čulo zapomaganje ‘vode, vode, vode’. U Novskoj su izvadili jednu stariju ženu koja je umrla u vagonu, a mi djeca smo popadali po zemlji, odakle smo iz malih lokvi pili vodu što je ostala nakon kiše

– Najvažniji datum za moju obitelj je 30. august 1941. godine. Toga dana u potkozarsko selo Čitluk iznenada su došli ustaše i prvo su ušli u tri kuće Jandrića. Svi koje su u tom trenutku pronašli, jako mi je teško to izreći, poklani su. Nakon toga, kuće su s kompletnim imanjima zapaljene do temelja.

Tog dana, nas petero djece čuvalo je stoku na livadama: moja sestra Milica, brat Miloš, moj brat i sestra od strica Stojan, Stoja i ja. Vidjeli smo da se nešto dešava kod kuća i da su zapaljene. Počeli smo trčati prema kući tetke Jovanke Marin. Mali brat Miloš stalno je padao, i u tom trenutku nas je vidio moj stric koji se negdje uspio sakriti i koji nas je brzo odveo kod naše druge tetke Bosiljke Zec u selo Donji Jelovac.

Narednih dana posjećivali su nas stric i otac, ali nam nisu uopće rekli što se dogodilo, već su nam pravu istinu tajili govoreći nam da je tek izgorjela kuća, da moramo biti strpljivi jer da se naša majka i baka nalaze kod rodbine, iako su već bile ubijene.

Naša tetka Bosa imala je veliki udio u našem životu i također je imala malo dijete rođeno 1940. godine – svoja sjećanja započinje Jandrić, izostavljajući nam da je te davne prve ratne godine stradalo i dvanaestoro djece.

Kod svoje tetke, Milorad zajedno sa sestrom Milicom i bratom Milošem te Stojanom i Stojom ostaje narednih godinu dana, sve do kozaračke ofenzive. Nakon toga odlaze na Kozaru, gdje ih razdvajaju, jer su žene s malom djecom sakrivane dublje u šumi kako bi se izbjeglo da djeca nesvjesno izdaju zaklone u kojima se nalaze civili.

– Događalo se da njemački i ustaški vojnici pored nas prolaze na nekoliko metara. Poslije kozaračke ofenzive mi smo zarobljeni i dovedeni u Knežicu, otkud su nas kamionima prebacili u Dubicu, gdje su nas doslovce potrpali u vagone. Bilo je toliko tijesno da kada bi ustao, više nisi mogao sjesti jer bi sjeo na nekoga, a ako bi sjedio, netko bi ti sjeo na leđa. Bila je polovica sedmog mjeseca i bile su velike vrućine, a od Dubice do Novske vozili su nas cijeli dan i cijelu noć.

U vagonima su odjekivali plač i jauk, svuda se čulo zapomaganje ‘vode, vode, vode’.

U Novskoj su izvadili jednu stariju ženu koja je umrla u vagonu, a mi djeca smo popadali po zemlji, odakle smo iz malih lokvi pili vodu što je ostala nakon kiše koja je padala noć prije. Nakon toga su nas odveli u Pleternicu pa u selo Stojčinovac, odakle su nas nakon nekog vremena odveli u Gradišku. Tu je bila jedna poljana ograđena bodljikavom žicom, gdje su nas ostavili tri dana bez jela i pića.

Nas petero bili smo tu bez roditelja, ali su na nas pazile komšinice koje su komade hrane oduzimale od svoje djece i davale nama. Ostalo mi je u sjećanju da su nam davale po par zrna kukuruza koje smo žvakali – kaže Milorad.

Nakon što su odvedena iz logora, muška i ženska djeca ponovno su spojena, ali je nedostajala njegova sestrična Stoja, koju više nikada nije vidio i koju su članovi porodice bezuspješno tražili narednih sedam decenija. Pretpostavlja se da je ubijena u dječjem logoru u Sisku.

Iz logora u Gradišci željezničkim vagonima prebačeni su u Zagreb, gdje su dječaci i djevojčice okupani, preobučeni i ošišani do glave. Umjesto željenog toplog obroka koji su sanjali i normalnog kreveta, iznova su nagurani u kamione pa odvedeni u dječji logor u Jastrebarskom, za koji proustaški revizionisti tvrde da je bio dječji dom.

– Dovedeni smo u nekakve barake, gdje je po podu bila razbacana jedino slama na kojoj smo trebali spavati. E, tu sam vidio grozotu najveću. I u logoru Stara Gradiška bilo je strašnih prizora. Vidio sam tako da majka potpuno zamazana od dječjeg proljeva svoje dijete drži za ruku, a dok drugo tako uneređena doji.

Ali najteže mi je bilo kada sam vidio da su u Jastrebarskom smještena toliko mala djeca da nisu mogla još ni hodati. Ili su ležala ili su puzala. I dalje mi je pred očima prizor djevojčice koja je na sebi imala jedino malu prljavu košuljicu i koja puže dok se za njom vuče njezino ispalo crijevo.

To je jedan od najtežih prizora koji sam u logoru doživio.

Bilo je jako puno djece koja su stizala svakodnevno. Kuhali su neku hranu, ali smo svi, uključujući i mene, oboljeli od dizenterije. Prvo su me poslali u karantenu, nakon čega je u istu upućen moj brat Miloš, a poslije i Stojan. Jedne noći logor je napala partizanska jedinica s Korduna. Izveli su nas na poljanu, uzeli su oko 800 djece i poveli sa sobom, dok su nas druge ostavili – nastavlja Jandrić.

On i njegovi bili su među onom djecom koja su sredinom 1942. transportirana iz logora Stara Gradiška, a kasnije i iz obližnjih potpuno spaljenih sela Mlaka i Jablanac.

Procjenjuje se da se u logoru Jastrebarsko i Gornja Rijeka nalazilo oko 3.340 mališana, od kojih je stradalo njih 1.018, dok su dio uspjele osloboditi partizanske jedinice, ali i zbrinuti građani Zagreba, Jastrebarskog i ostalih mjesta. Upravo u akcijama spašavanja ove djece učestvovala je Diana Budisavljević.

Priču o oslobađanju dijela djece iz logora Miloradu Jandriću je 1985. godine potvrdio narodni heroj Nikola Vidović za vrijeme svoje posjete Vukovaru. Tada je Jandrić saznao da je do Grmeča uspjelo doći između 400 i 500 djece, dok su ona koja su bila bolesna putem ostavljana kod različitih obitelji. Za djecu ostalu u logoru odlučeno je također da budu dodijeljena obiteljima.

Milorad zajedno sa sestrom i bratom dolazi u Hlebine, gdje ih u školi dočekuju mještani, dok Stojan ostaje u karanteni u Jastrebarskom.

– Među prvima mene je odabrala žena po imenu Marija Sabolić, koja je bila udana za Josipa Sabolića. Pitala me je da li bih htio ići s njima, a ja sam pitao što će biti s mojom sestrom i bratom s kojima sam se sve vrijeme zajednički držao. Rekla mi je da će njih uzeti druge porodice, na što sam počeo jako plakati. Na kraju sam pristao otići kod njih, ali sam i dalje plakao.

Pokušavala me utješiti i obećala mi je da će već sutra probati saznati gdje se nalaze moji brat i sestra. Kada me oprala i obukla, donijela mi je večeru i rekao sam joj da ne mogu jesti. Molila me, klečala preda mnom, a onda sam čuo viku: ‘Marija, ostavi to dijete i pusti ga da ide spavati.’ Nisam znao tko je to vikao, jer su sa mnom u sobi bili samo Marija i njen suprug, ali sam kasnije saznao da je to bila njena majka koja je bila nepokretna i u kolicima. Kada sam se ujutro probudio, teta Marija je dotrčala do mene i kazala mi da se moja sestra Milica nalazi kod seoske učiteljice, a brat Miloš kod jednog klesara. Teta Marija je bila izuzetna žena i u njoj sam na kraju vidio drugu majku. Vodila je brigu o meni i stalno mi je ugađala, posvuda me vodila i uvijek držala za ruku.

Druga djeca morala su raditi kućne poslove, dok ja ništa od toga nisam morao. Nakon logora i svega proživljenog, odjedanput sam stekao grofovski tretman o kojem nisam mogao ni sanjati. U devetom mjesecu 1942. godine teta Marija je mene, zajedno sa sestrom i bratom, odvela u svoj vinograd. Ako mi vjerujete, to grožđe i danas osjećam u ustima, a njegov miris u nosu. Nikada više nisam osjetio takav miris, iako sam i sam imao vikendicu s vinogradom. Nikada više takvo grožđe nisam probao – priča naš sugovornik.

Jednog dana u Hlebinama se pojavljuje izvjesna Pava Grbić, žena iz potkozarskog Čitluka koja je došla tražiti svoja četiri sina. Zanimljivo je da su srpska sela podno Kozare u to vrijeme imala zemunice, u koje su seljaci prilikom ustaških napada sakrivali djecu. Pavini sinovi su otkriveni i odvedeni, dok je njihova majka napad uspjela preživjeti u drugoj zemunici koju ustaše nisu uspjeli otkriti.

– U tome je, znate, i veličina ovog Daninog filma. Mnoge stvari sam naknadno saznao. Uvijek sam se pitao kako je jedna nepismena žena koja nikada nije putovala uspjela dobiti dozvole za kretanje, sjesti u voz i doći u Hlebine. Sjećam se njenih sinova Branka, Cvije, Veljka i Miomira jer su bili moje komšije. Kada je saznala da su ostala djeca iz Čitluka bila u Hlebinama, odlučila je i da sve nas povede, pa se tako pojavila u kući kod tete Marije.

Tada je nastao pakao.

Plačem ja, plače Marija, plače baba, svi plačemo. Ni ja ne želim ići jer mi je kod Marije rajski život. Marija joj govori da me ne vodi, da je meni kod nje dobro, da zna da nikoga nemam i da su svi moji ubijeni. Međutim, moj otac me tražio i rekao je Pavi da me mora dovesti ako me slučajno pronađe. Tada sam teta Mariji rekao da moram ići. I tako smo nas troje zajedno s njenim sinovima i još nekom djecom došli u Kostajnicu. Sigurno je imala papire za sve nas i mislim da je netko stajao iza ovakve akcije.

Tek sada preko filma uspijevam otkriti neke stvari, odnosno preko istraživanja koje su proveli Dana Budisavljević i Silvestar Mileta – govori dalje čiča Milorad.

U Bosanskoj Kostajnici je Pavu i djecu uspio sakriti izvjesni žandar Vidović koji je poznavao Jandriće od prije rata te je Pavu uputio kako da zaobiđe ustaške straže i djecu izvede iz grada do Čitluka. Nakon toga Milorad stiže kod druge tetke, Jovanke Marin, kod koje je zajedno s njenom djecom živjelo čak njih sedmero. Njen muž bio je odveden na rad u Njemačku, a najstariji sin borio se u partizanima.

– Stalno sam gledao kako su kroz selo prolazili partizani. Vidio sam da u jedinicama ima djece i samo sam razmišljao kako da im se priključim. Jednog dana, bez ičijeg znanja, pronašao sam partizansku jedinicu koja je bila smještena sedam kilometara od sela. Naišao sam na stražara kojem sam rekao da sam došao u partizane, na što mi je on rekao: ‘Kak’i si ti za partizane? Idi kući.’ Međutim, odlučio sam ostati. Oni me otjeraju, ja se vratim i tako ukrug. Navečer je naišao jedan oficir koji je znao moju porodicu i što se s njom desilo, tako da mi je dopustio da ostanem. To je bila jedna pozadinska jedinica koja je u svom sastavu imala radionice: krojačnice, popravak obuće i oružja – priča Jandrić.

U jedinici ostaje sve do oslobođenja Banje Luke. Dok sve starije borce demobiliziraju, mladići i dalje ostaju u sastavu Omladinskog bataljona 53. divizije računajući da će ih vojska školovati za oficire. Naš sugovornik odbija tu ponudu i odlučuje napustiti vojsku u želji da pronađe oca, sestru i brata.

– Moj otac je kao partizan uspio preživjeti rat i pronašao sam ga u Kostajnici, gdje sam ujedno našao sestru i brata. Počeo sam pohađati srednju školu za učenike u privredi i onda nam je jednog ljeta iz Borova u posjet došao moj stric koji mi je predložio da se preselim kod njega u Vukovar, gdje je u to vrijeme bilo puno posla – primiče se pomalo finalu ove priče.

Na poslovnom putu za Maribor, 1982. godine, Milorad Jandrić na prijedlog svoje supruge Sofije odlučuje stati u Hlebinama i potražiti tetu Mariju, koju pronalazi jako bolesnu.

– Ušao sam u dvorište i pronašao Baricu, ženu koja je vodila brigu o teta Mariji. Kada je shvatila tko sam, odvela me do kuće u kojoj sam boravio kao dijete. Zatekao sam ženu kako sjedi na sredini kreveta i moli krunicu. Sjećam se: imala je na licu naočale s debelim staklima. Kada me vidjela, potpuno se iznenadila. Mislio sam da će se prepasti i umrijeti jer u sobi vidi nekog nepoznatog muškarca

. Da spriječim tragediju, samo sam izustio: ‘To sam ja, Milorad, i došao sam vas posjetiti.’ Odmah me prepoznala.

Plakao sam ja, a plakale su teta Marija, moja supruga Sofija i Barica.

Kada smo se malo smirili, rekla mi je da je na mene mislila svaki dan. Poslala me u kuhinju da na vitrini pronađem svoju razglednicu koju sam joj poslao 1951. godine, kada sam otišao u vojsku.

Mjesec dana kasnije, Milorad Jandrić primio je pismo sljedećeg sadržaja: ‘Dragi moj mali brate Milorade. Jako sam sretna što si našu majku obišao i što si joj usrećio njene zadnje dane života.’ Pismo je potpisala Marijina kći.