Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
„Neko će ostati živ od nas, neće dati Bog da svi nestanemo. Tako je i bilo.“
Na toj rečenici, jednog od aktera, počiva film „Zaveštanje“ o genocidu i Holokaustu na prostoru Nezavisne države Hrvatske od 1941. do 1945. godine. Dokumentarac Ivana Jovića iz Beograda o stradanju Srba premijerno je prikazan publici u Banjoj Luci na Svjetski dan pobjede nad fašizmom.
Nakon što sam ga pogledala, ne vidim ni jedan razlog da to, prvom prilikom, ne učine svi oni koji drže do svog porijekla i ljudskog dostojanstva -na bilo koji dan. Upravo toga se držao i autor Ivan Jović kada se upustio u borbu za spasavanje sjećanja jedne srpske generacije od zaborava.
Zbog činjenica da Srbi nemaju video arhivsku građu koja se bavi stradanjem civila u NDH i da će za nekoliko godina biti nemoguće da se takvo nešto snimi jer ljudi umiru, shvatio je, kaže, da je zadnji voznji voz da snimi priču o ljudima koji su preživjeli voz za smrt. Ideja je bila da snimljena svjedočenja pohrane u Muzej žrtava genocida, Jad Vašem, Vašingtonski muzej, ali i naprave film koji će se prikazivati i bioskopima.
Ivanovoj supruzi Monji Jović, koja je i direktor projekta, dio porodice stradao je u Jasenovcu. Bio je to, kaže Monja, njihov način da svojim kćerkama, ali i svijetu ispričaju priču o stradanju Srba u NDH. Ako mi to ne uradimo, neće niko-shvatili su, pa su se upustili u nešto što nije njihov, već posao institucija, a te institucije ne funkcionišu.
94 SVJEDOKA, 450 SATI SNIMLjENOG MATERIJALA, PET GODINA RADA NA FILMU
Za svjedocima srpskog stradanja tragali su, uz pomoć beogradskog i banjolučkog udruženja logoraša, s obe strane Drine. Kada bi ih našli, brojni preživjeli logoraši nisu imali snage da govore o zlu koje su preživjeli i kojem su svjedočili. Tu je reditelj morao da upotrijebi svoje terapeutsko iskustvo kako bi se približio svakom od njih i kako bi progovorili pred kamerom o onome o čemu su cijeli život ćutali. Sa preživjelima su razgovarali po prilagođenim metodama fondacije „Šoa“ koju je osnavao poznati reditelj Stiven Spilberg i koja je uspjela da, na isti način, snimi veliki broj svjedočanstava Jevreja koji su prošli kroz pakao holokausta.
Svoje sagovornike autor opisuje kao iskrene strarce sa pogledom djeteta. Svaka od njihovih priča o užasima koje su kao djeca preživjeli na ekipu filma, neminovno, ostavila je trag. Taman kada su pomislili da je to bio najteži dio projekta koji je njihovo zavještanje, ušli su u montažu. Trebalo je od 94 svjedoka, koji su im pričali 450 sati, izabrati one dijelove svjedočenja koja će se pojaviti na velikom platnu. Svako ko je ikada pokušao da nešto snimi ili napiše, zna koliko je borba između suštine i forme nezahvalna. U filmu, koji traje nešto kraće od dva sata, pojavljuje se 55 svjedoka, čime je rečeno sve što je trebalo da bude- što je umjetnost u umjetnosti.
Jović priznaje da se na početku rada na filmu borio sa ogromnom količinom autocenzure. -Šta će da kaže koljač, da li ćemo da uvredimo siledžije, da li moram da budem politički korektan prema njima- pitao se, a onda je shvatio da će previdjeti šta će da kažu ljudi koji su mu pričali. –To je ponižavajuće, neću! Kada je to shvatio, film je prestao da bude, patetičan, izvinjavajući, dodvoravajući i profunkcoionisao je. U jedno su bili sigurni- da ne žele da koriste ahrivske snimke jer ih je snimao ubica. Ni narator, koji bi gledaoce vodio kroz priče o stradanju, nije im bio potreban.
Odlučili su da u filmu prikažu samo starce, reljefnih lica sa pogledom djeteta, čija autentična svjedočenja stvaraju jasnu sliku o zlu koje su preživjeli. Živu riječ svjedoka stradanja teško da može bilo kakva slika da zamijeni. U filmu se ipak pojavljuje samo jedna- vode koja teče, a ta voda ujedno je simbol života i smrti.
KAD APLAUZ UTIHNE
Upalila su se svjetla, a aplauz je izostao. Ne zato što film nije bio dobar, već zato što je, nakon potresnih svjedočenja o monstruznim zločinima, publika zanijemila. Kao da je svaki gledalac u sali smatrao da aplaudiranje odobrava načinjeno zlo. Ma koliko je „Zaveštanje“ kvalitetno i autentično, teško je povjerovati da su starci koji se u njemu pojavljuju, kao djeca, preživjeli i svjedočili zlu tolikih razmera. Zdravorazumskom biću prosto je nevjerovatno da su zločinci nabijali bebe na bajonet, živu djecu bacali u bunar, klali očeve i majke pred djecom, žive ljude bacali u peć, majkama otimali djecu, iako vam to u filmu govore čestiti starci.
Taj fenomen najbolje je objasnio jedan od govornika po završetku projekcije. Teško je, kaže, povjerovati da je čovjek čovjeku mogao da nanese toliko zla, teško je povjerovati da je to zlo neko uspio da preživi, sve dok ne upoznate nekog od preživjelih. Tada je autor zamolio gledaoce iz koji su sjedili i prvom i drugom redu da ustanu. Bili su to neki od aktera filma. Zahvalili su se autoru jer im je dao šansu da pred kraj života ispričaju svoju istinu. Neki od njih su, kroz film, prvi put u životu ispovjedili svoja stradanja potomcima jer uživo nisu imali snage za to.
NASTAVIĆE SE
Prije završetka filma, za njegovu postprodukciju, nedostajalo je šest hiljada evra. Zbog toga je reditelj Ivan Jović osnovao Fond „Sveti prosjak“. Ideja je bila da film pripremi za svjetske festivale donacijama građana. Niko nije uplatio ni dinar. Tih 6.000 evra za Jovića je mjera srpskog patriotizma. Jevreji su, kaže, snimili filmove o stradanju svog naroda za vrijeme NDH, a nisu imali državu. –Mi imamo državu, ali nemamo narod- shvatio je. Film je završio zahvaljujući patriotizmu i entuzijatmu svoje ekipe. „Zaveštanje“ o stradanju srpskog naroda je prikazano u Banjoj Luci na poziv ljudi iz Jevrejskog kulturnog centra. To je možda najbolja mjera patriotizma nadležnih s ove strane Drine.
Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Dane Malešević bio je na projekciji, pa je to bio tračak nade da će film ponovo biti prikazan u Republici Srpskoj, ali na poziv neke od institucija ili ustanova kulture Republike Srpske. Režiser je otkrio da planira da snimi seriju u kojoj ćemo moći da vidimo i preostale svjedoke srpskog stradanja koje je snimio. Kada je rekao da je i za to potreban novac, ministar Malešević više nije bio u sali. Nakon beogradske, bečke, banjolučke i zagrebačke, „Zaveštanje“ će moći da vidi publika u Vukovaru, Splitu, Rijeci i, na poziv čuvenog Nikite Mihalkova, u Moskvi. Nakon toga će početi svoj bioskopski život. Iskoristite prvu priliku da pogledate film, kad već nadležni žmire.
Izvor: FRONTAL
Vezane vijesti:
Prikazan film „Zaveštanje“ o ustaškim zvjerstvima | Jadovno …
Prikazan film „Zaveštanje“ o ustaškim zvjerstvima | Jadovno …
