„VERITAS“: Nekažnjena golgota kupreških Srba iz 1992. godine

Dokumentaciono-informacioni centar „Veritas“ istakao je da ni poslije 27 godina niko nije odgovarao za golgotu kroz koju su prošli Srbi na Kupreškoj visoravni iako su poznata imena svih žrtava i više od stotinu učesnika u njihovom stradanju.

Iz „Veritasa“ su napomenuli da su hrvatske jedinice sastavljene od pripadnika Zbora narodne garde /Zenge/, Hrvatskih odbrambenih snaga /HOS/ i Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ 3. aprila 1992. godine napale srpska sela na Kupreškoj visoravni, uključujući i centar Kupresa, jer sa srpske strane nije bilo organizovane odbrane.

Prema navodima „Veritasa“, hrvatske jedinice su za nekoliko dana ubile 54 srpska civila i teritorijalca, a oko 150 odvele u logore po zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj u kojima su prošli pravu golgotu.

Nakon zauzimanja srpskih sela Hrvati su 6. aprila u restoranu firme „Kvalitet“ u Kupresu sakupili šezdesetak teritorijalaca i civila i odmah po predaji, pred ostalim zarobljenicima, ubili Stevu Lugonju i Dragana Čelebića, navodi se u saopštenju.

Narednog jutra su ih polugole, po snijegu i hladnoći, natjerali da pješice pređu put do mjesta Šujice dug 23 kilometra, tokom kojeg je iz vatrenog oružja likvidiran Žarko Živanić.

Od Šuice su ih istog dana kamionom prevezli do Splita i usput ih fizički i psihički žestoko maltretirali.

Po dolasku u Split, jedan hrvatski vojnik je, ničim izazvan, palicom udario Petra Spremu, koji je pao i udario glavom o ivičnjak, a nekoliko dana kasnije umro u zloglasnom logoru „Lora“.

Kupreški Srbi su u „Lori“ zatekli desetak komšija zarobljenih u Donjem Malovanu i još neke Srbe iz Prebilovaca i Mostara.

Iz „Veritasa“ podsjećaju da su šest dana u „Lori“ nastavili da ih muče tako što su ih spajali na induktorsku struju poljskog telefona, tjerali da udaraju glavom u zid, da se međusobno tuku, a zatim su ih odvezli u Zadar, razdvojili u dvije grupe i nastavili za zlostavljanjem.

Nakon dva dana u Zadru, kamionom su ih odvezli u Eminovo selo kod Duvna, zatim u Vrgorac, pa u Ljubuški. U svim tim mjestima bili su izloženi iživljavanju sve do 14. maja, kada su odvedeni u Žitnić kod Drniša i razmijenjeni, navodi se u saopštenju.

Tokom mjesec dana zlostavljanja, od batina u ćeliji u Vrgorcu umro je Mile Spremo zvani Migac, kojeg su logoraši morali pokopati u obližnjem kamenolomu.

Na nosilima je razmijenjen Stojan Zubić, koji će treći dan po razmjeni od zadobijenih povreda umrijeti u bolnici u Kninu, a kupreški sveštenik Zoran Perković, koji je jedan od najžešće maltretiranih, na razmjenu je došao sa osam slomljenih rebara.

Posmrtni ostaci Petra i Mila Spreme predati su srpskoj strani u novembru 1993. godine.

Sudbina 16 zatočenih Srba sa Kupresa, koji su izdvojeni od ostalih, do danas je ostala nepoznata.

U Zadru su izdvojeni braća Ljupko i Ratko Milić, Spasoje Kanlić, Slavko Dragoljević, Dušan Nikić, Mirko Čivčić, Dušan Milišić i Jovo Marić, a u Eminovu selu braća Dragan i Milivoje Mašić, braća Radovan i Marko Mašić, Ratko Lugonja, Đoko Marić, te Nikola i Dušan Duvnjak.

Od onih koji su preživjeli golgotu hrvatskih i hercegovačkih kazamata, mnogi su u međuvremenu pomrli, a oni koji su još živi, osakaćeni su i fizički i duševno. Za golgotu kroz koju su prošli kupreški Srbi još niko nije procesuiran.

„Veritas“ naglašava da na Kupreškoj visoravni sada živi između 500 i 600 Srba od oko 5.000 koliko ih je bilo na popisu 1991. godine.

Izvor: SRNA