fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Veliki rat – kultura sjećanja

Oko sokolovo

dr Predrag Zenović

Ako su francuski analisti bili u pravu, svaka priča o istoriji je u stvari priča o nama. Kultura pamćenja i sjećanja su, ukoliko ovaj stav dovedemo do krajnosti, uvijek nove interpretacije istorijskog. Takav je i Prvi svjetski rat. Stogodišnji rat sjećanja nakon Velikog rata govori o našem shvatanju istorije, njene uloge u izgradnji evropskih nacionalnih mitova i velikih povijesnih narativa.

Veliki narativi su, po prirodi totalizujući, kako objašnjavaju postmodernisti. Tako je i sa narativom Velikog rata. Međutim, ako se ovom istorijskom problemu pristupi iz multiperspektivne i multidisciplinarne istorije mogućnosti za interpretacije su veće, a za revizije manje. Multiperspektivnost podrazumijeva da o ratu mislimo iz različitih perspektiva: geografskih (vernakularna, regionalna, nacionalna, evropska, svjetska), iz perspektive onoga što bi, rječnikom Dominika Moizija bila geopolitika emocija (krivac, pobjednik i žrtva) ali i multiperspektivnog gledanja na svijet iz lične ili grupne subjektivnosti (rodna, nacionalna, klasna itd.).

Multidisciplinarnost istorije nas uči da istorija nije samo istorija ratovanja, nego i društvena istorija, istorija ideja, kulturnih politika, ekonomije, svakodnevice, ideala i vjerovanja. Belicističke istorije su redukcija stvarnosti i negacija čovječnosti.

Vratimo se teritorijalnim perspektivama. Prvi svjetski rat je za Boku bio prilika za vjekovima željeno ujedinjenje sa južnoslovenskim narodima, ona je i prije ujedinjenja predstavljala svojeversnu Jugoslaviju u malom, kao rezultanta dvaju dominantnih kultura, Istočnog i Zapadnog hrišćanstva. Za Crnu Goru, ovaj sukob je značio, osim poraza u ratu u kojem je dosljedno branila savezničku strategiju, gubitak gotovo jednovjekovne de factomeđunarodno priznate državnosti. Za Srbiju, državu pobjednicu i balkanski Pijemont bilo je prilika za ostvarenje nacionalnih ciljeva o životu svih Srba unutar jedne srpske ili jugoslovenske države. Političke, istorijske i nacionalne dimenzije ovih prostora bile su kongruentne samo u najširem smislu. Za Evropu, rat je bio kraj jedne lijepe epohe započete završetkom francusko-pruskog rata (1870/71), ali i sunovrat prosvjetiteljskih evropskih ideja. Hemingvej, Štajn, Remark, Špengler i Eliot pjesnici su novog duha vremena, koje zaudara na trulež evropske civilizacije.

Rat se mora gledati iz perspektive pobjednika i poraženog. Posebno ako se uvaži humanističko stanovište da je svaki rat, za svakog, poguban. Da je rat ekonomski poguban, bilo je stanovište dominantno početkom XX vijeka, koje se naivno uzdavalo u moć trgovine već stasalog kapitalističkog svijeta. Ako se svijet i dalje dijeli na pobjednike i poražene onda se rat nije ni završio. Ako se istorijski subjekti doživljavaju kao fiksirani, nepromjenjivi, da li onda vrijeme i istorija uopšte imaju ikakav smisao? Ovdje se posebno treba uzeti u obzir pitanje krivice, koje se u slučaju Veljeg rata, onda, a i ponegdje danas, teži pripisati Mladobosancu i Srbiji. Srećom, velikani istorije poput Frica Fišera „iz poraženog tabora“ čojski odbacuju revizionizme ove vrste. Krivica je problematičan pojam moralne filozofije. Pripada čovjeku, ljudima, ali ne i nacijama. Zato se Versajski mir, kao maketa nove Evrope, kroz tzv. „Klauzulu o ratnoj krivici“, kao revanšistički mir sunovratio u nacistički revanšizam nakon svega dvije decenije. Tragizam Prvog svjetskog rata je u tome što se iz istog naučilo malo.

Konačno, teorijski svijet današnjice obogaćen je za perspektive o kojima stara istoriografija nije vodila puno računa. Uostalom, istorija je priča i o nama danas. Prvi svjetski rat je, kao muški izum, po svemu sudeći, izmijenio demografsku sliku Evrope, uveo žene i djecu u fabrike i posredno ubrzao procese feminističke emancipacije. Nisu ni sve klase ostale nevine. Evropska socijaldemokratija pokazala se nemoćnom da zaustavi industrijsko-kapitalističku mašineriju u metalnom oklopu imperijalizma. Žoresov pacifizam je pao pred opštom mobilizacijom i plaćen je glavom.

Ovako sagledan Veliki rat nam se može učiniti i većim nego što jeste posebno kada se uzmu u obzir sve moguće varijacije na temu, interpretacije i matrice razumijevanja. Većina evropskih naroda nije birala rat i zato je pobjeda u njemu utoliko slavnija i časnija. No, herojska slavodobitnost ne smije nipošto da prebregne užas rata kao ljudskog iskustva i sjećanje na slavne pretke ne ogriješi zaboravom njihove patnje i stradanja.

Izvor: IN4S

Vezane vijesti:

Veliki rat i megalomanske ambicije | Jadovno 1941.

Svet je kao pred Veliki rat — fali samo Princip | Jadovno 1941.

Golgota Velikog rata | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: