fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Veliki rat i megalomanske ambicije

Sa sporovima o našoj jugoslovenskoj prošlosti idu alternativne činjenice, kako je to, nedavno, zgodno rečeno. Na sporove niko ne može staviti tačku, niti se prošlost može ukinuti povremenim pokušajima pomirenja. Jedino je moguće tanjiti malo-pomalo još uvek debele činjenične alternative i povećavati korpus uglavnom nespornih fakata. Ovo je pokušaj u tom pravcu, podložan kritici.

Aleksandar Karađorđević (Foto Vikipedija)
Aleksandar Karađorđević
(Foto Vikipedija)

U Srbiji posle 1903. lična vlast i jugoslovenstvo kao državni programi nisu bili mogući. Ondašnje društvo pokazalo se sposobnim da obeshrabri protivustavne zamisli i obuzda neparlamentarne pokušaje, a jugoslovenska ideja nije imala uporišta u narodu. Promene su počele sa napadom Habzburške monarhije na Kraljevinu Srbiju. Drugog dana rata, 29. jula 1914. prestolonaslednik regent pozvao je Srbe da brane ognjište i svoje pleme i zamerio Austro-Ugarskoj nepravdu koju čini Srbima i Hrvatima, uspostavivši simetriju bez stvarnih osnova. Vlada je pred kraj 1915. deklarisala ratni cilj nepoznat srpskim ratnicima: oslobođenje i ujedinjenje „sve naše neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Pred polazak u Albaniju, Vrhovna komanda (regent je bio vrhovni komandant) saopštila je shvatanje države bez parlamenta: „Država nije izgubila svoje biće, ona i dalje postoji, iako na tuđem zemljištu, dokle god je tu vladalac, vlada i vojska.” Krajem 1916. uhapšen je i, posle montiranog procesa u Solunu, streljan pukovnik Apis, vođa pretežno oficirske organizacije za koju se ne bi moglo reći da je Srbe, Hrvate i Slovence smatrala jednim narodom. Nepun mesec posle egzekucije, predsednik vlade Nikola Pašić i Ante Trumbić, predstavnik grupe pre svega hrvatskih izbeglica iz Austro-Ugarske, potpisali su Krfsku deklaraciju o uspostavljanju monarhije sa dinastijom Karađorđevića na čelu i sa megalomanskom ambicijom da se stvori troimeni politički narod sa tri ravnopravne zastave i grba, dva pisma i tri „energije”. Konačno, 17. aprila 1917. regent je saopštio vojsci da će saveznici pomoći Srbiji da postane silna Jugoslavija, koja će opravdati žrtve. Tako su regent i vlada konstrukcijom novog naroda pokazali voluntarizam koji nije imao nikakvog osnova u Ustavu i programima srpskih političkih partija.

Kad su velike sile pobednice nevoljno priznale da se „veštačka austrijska imperija” raspala i kad su ljudi iz njenih institucionalnih krhotina sebi potražili spas, Pašić i Aleksandar preduzeli su hitne mere da ostvare novi poredak. Od ostataka Austro-Ugarske države u južnoslovenskim zemljama, u Zagrebu je oktobra 1918. proglašena „Država Slovenaca, Hrvata i Srba“, koju sile Antante nisu priznale i sa čijim je predstavnicima Pašić u Ženevi dogovorio konfederaciju bez Crne Gore, ponizivši suverenu Srbiju. Dvadesetak dana kasnije, u Beogradu, regent je proglasio Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Na tom skupu 1. decembra 1918. nije bilo kralja Petra, Vlade i Skupštine Srbije, čak ni komandanata pobedničke vojske, osim vrhovnog. Regent je ignorisao odluke Banata, Bačke i Baranje o bezuslovnom sjedinjenju sa Srbijom, Crne Gore o ujedinjenju sa Srbijom i odluke 42 (od 54) sreza Bosne i Hercegovine, odluke koje su označile pobedonosni kraj srpske revolucije, započete stotinak godina ranije.

Partijska stvarnost je brzo otkrila  neodrživost načela na kojima je nova država zasnovana. Dva „plemena troimenog naroda” nisu pokazala volju da se odreknu nacionalnosti: Slovence je predstavljala Slovenska ljudska stranka, Hrvate Hrvatska republikanska seljačka stranka, Hrvatska težačka stranka, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava, od kojih će tri formirati Hrvatski blok. Stvorena je Jugoslovenska muslimanska organizacija kojom je versko merilo uneto u političko uređenje i nagovešten još jedan narod. Srpsku nacionalnu stranku pokušavala je da igra Radikalna partija čiji je vođa bio jedan od tvoraca „troimenog” naroda i države. Potonje koalicije neće pomoći stvaranju biračkog tela koje ima temelja u celom „troimenom narodu”.

Posle 24 vlade tokom deset godina od proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i nakon ubistva vođe Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine, kralj Aleksandar je 6. januara 1929. ukinuo ustav, raspustio skupštinu, preuzeo svu vlast i, zatim, proglasio jedinstvenu jugoslovensku naciju. U formi Dravske banovine, samo su Slovenci imali uglavnom nacionalnu teritoriju. Srbi i Hrvati su podeljeni u nekoliko takvih celina. Autoritarna vlast i Jugoslavija venčale su se do groba.

(Autor je diplomirani pravnik, doktor istorijskih nauka inaučni savetnik u penziji)

Piše: Života Đorđević

Izvor: POLITIKA

Vezane vijesti:

Kralj Aleksandar I Karađorđević – zablude i činjenice …

DR Lazar Prokić o ubistvu kralja Aleksandra u Marseju …

Ratnik koga je ubila jugoslovenska zabluda | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: