Uzrok mržnje u Bosni prema Srbima – posljedica užasa “usijanih glava“ koje obnavljaju mržnju Osmanske imperije

Talasanje koje je izazvao muslimanski imam iz Kozarca Amir Mahić vrijeđanjem na račun Svetog Save i uz opaske koje degradiraju Srpsku pravoslavnu crkvu, ne prestaju danima, čak ni nakon što se ovaj vjerski starešina izvinio zbog riječi na hudbi zbog kojih se u utorak pojavio u policiji na osnovu procesa koji je pokrenulo tužilaštvo.

Njemu je podršku dao poglavar Islamske zajednice u BiH, Husein Kavazović.

Srpski intelektualci i političari reagovali su na ovaj pokušaj besprizornog vrijeđanja srpskog naroda, ali ne i predstavnici tzv. međunarodne zajednice. Primjera radi, kako je o. Darko Ristov Đogo rekao nedavno za portal IN4S „kultura vrijeđanja SPC“ je proizvod sistematskog stigmatizovanja srpskog naroda od austrougarske propagande do kolektivnog Zapada danas.

Vojin Grubač, analitičar, izjavio je za portal IN4S da je Imam Mahić očito pobrkao i prostore i vrijeme, isto kao i poslanik Ćukanovićeve stranke Obrad Mišo Stanišić koji je svojevremeno u Skupštini Crne Gore izjavio da su Nemanjići „na pušku“ osvojili Crnu Goru (krajem 12. vijeka), što je smjehotresno kada znamo da su se prve puške-muškete pojavile krajem 16. vijeka i bile neprecizne na 100 metara.

Njegov komentar za naš portal prenosimo integralno: 

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Kozarcu kod Prijedora, Amir efendija Mahić je nedavno iznio svoj ekstremno negativni stav o istorijskoj ličnosti Svetog Save, što je njegovo lično pravo, baš kao što je naše pravo da taj stav ocijenimo kao: neprihvatljiv, uvredljiv, bizaran i anahron.

Jer, kako drugačije tumačiti izjavu Mahića da je Sveti Sava bio “začetnik ideologije mržnje prema drugome“, da se “njegova djela zasnivaju na proklinjanju između ostalog onoga što je poveznica sa islamom i muslimanima“, kao i da “u njima mi možemo naći apsolutne korjene ovome fašizmu koji mi danas živimo od strane naših komšija“.

Počećemo od fakta da je imam Mahić u neznanju i ostrašćenosti očito pobrkao vjekove.

Naime, princ Rastko Nemanjić je rođen oko 1175. godine a upokojio se kao Sveti Sava 14. januara 1236. godine, odnosno 153. godine prije Kosovske bitke.

A to je bilo vrlo daleko od okupacije, faktički dva vijeka prije dolaska Turaka na naše prostore.

Samim tim, kako je moguće danas, u ovom vremenu, i da li je uopšte normalno upoređivati šta je Sveti Sava govorio o islamu prije sedam vjekova?

Dakle, u periodu kada su na Balkanu živjeli isključivo hrišćanski narodi, a pogotovo kako je to moguće ako je stav Svetog Save o islamu bio više od vijek i po prije Kosovske bitke?

Umjesto toga, bilo bi umjesnije da nam je imam Mahić naveo mišljenje svojih predaka i sunarodnika o Turcima i islamu do okupacije Bosne i razliku toga mišljenja od onoga u vremenima okupacije Bosne

Ili, tačnije, šta su njegovi preci i sunarodnici mislili o islamu i Turcima do, a šta poslije islamizacije koja je kao grom pogodila stanovništvo okupiranih područja praveći duboki razdor u narodu zbog bahanalija koje su je pratile u surovom osmanlijskom sistemu uređenja države.

To bi bilo realno, umjesno i objektivno upoređivanje a ne ono što je iznio u svom govoru imam Mahić ostrvljujući se na Sv. Savu, Njegoša, komunizam, plasirajući začetništvo nacionalizma i fašizma u trinaesti vijek, što je suprotstavljeno zdravom razumu i logici.

Imam Mahić je očito pobrkao i prostore i vrijeme, isto kao i poslanik Ćukanovićeve stranke Obrad Mišo Stanišić koji je svojevremeno u Skupštini Crne Gore izjavio da u Nemanjići “na pušku“ osvojili Crnu Goru (krajem 12. vijeka), što je smjehotresno kada znamo da su se prve puške-muškete pojavile krajem 16 vijeka i bile neprecizne na 100 metara.

Jasno je da neznaveni Obrad i čudni imam Amir umiju “tumbati“ vjekove, pri čemu Amir translira u paralelne prostore dva, a Obrad čak četiri vijeka, što govori o njihovom katastrofalnom poznavanju istorije zbog čega im je izjavama “groš cijena“.

Uzrok mržnje u Bosni su užasi Otomanske imperije

Da se razumijemo, uzrok mržnje koja i dalje postoji u Bosni nije posljedica mišljenja o islamu Sv. Save, već u užasima koji su se dešavali u Osmanskoj imperiji, ali i u nekim “usijanim glavama“ sadašnjice koje tu mržnju generišu, iznova obnavljaju.

Da se razumijemo, mišljenje Sv. Save o islamu nisu znali tadašnji nepismeni hrišćani, niti im je bilo do toga. To mišljenje ni sada ne zna 99,99 odsto stanovništva.

Zato, neka imam Mahić pročita bilo šta iz istorije o tadašnjem vremenu, a za početak bi mogao pročitati putopis Matije Mažuranića, “Pogled u Bosnu“ koji je štampan u Zagrebu 1842. godine pa će vidjeti šta se tada dešavalo

O mržnji i strahu u Bosni Mažuranić piše: ‘‘U Bosni se Krstjani ne smiju zvati Bošnjaci. Kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu (podrazumijevaju, op. a.), a Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi;

Bošnjaci i Osmanlie, prem da su Muhamendovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebraća.

– Bošnjak mrzi na Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čověka od Osmanlie: a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice, i da su gori od đaura; zato da jih trěba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu, tko jim zapověda.

I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah.“

Dakle, ko se koga bojao i kakav je strah generisan u otomanskoj Bosni, vidi se čak iz ovog kratkog segmenta putopisa.

Katastrofalni odnos Turaka prema hrišćankama

Što se tiče kritike pisanja Andrića i Njegoša, takođe imamo neadekvatno i nesuvislo posmatranje događaja s ogromne vremenske distance.

Recimo, šta se dešavalo na okupiranoj teritoriji sadašnje Crne Gore pod vlašću Osmanlija, imam Mahić ali i reis Fejzić mogu pročitati u Poslanicama Svetog Petra Cetinjskoga, u poslanici pod brojem 193.

Naime, Sveti Petar Cetinjski je „4. dekabra 1827. godine na Cetinju“ sačinio poslanicu koju je naslovio: „Ot Nas Vladike Petra – Blagorodnoj gospodi glavarima i starješinama i svijema Bjelopavlićima drago pozdravljenje“, koja potom ide ovako:

„Eto četrdeset godinah, otkada ste vi, s pomoću Božjom i vaše braće Crnogoracah s mojim velikim trudom i troškom, skinuli s vašega vrata žestoki jaram i sendžir turski…

I eto danas, hvaleći Boga, ne idete na turski izmet, ne dajete turskoga harača, ni turskoga poreza ni poklona ni turske globe nikakve, ne dočekivate Turke na konake, ne mijete turske noge, ne trčite po selima da tražite med i maslo, kokoške i jaja i ostalo što Turci ištu;

Ne brekte vam i ne zapovijedaju, kako ćete im koje jelo skorije izgotoviti, ne psyjy vam vjery i zakon, ne nazivaju vas krmcima od krmakah, a žene vaše krmačama od krmačah, ne plaćate im žvakalice, zašto su zube slomili o vašemu hljebu, ne provodite turske konje i ne dajete im zob i sijeno;

Ne vežu vas pri stropištam u vaše kuće i ne vode svezanijeh ruku naopako za ličine, ne gnjijete u turske tamnice i sendžire i ne vješaju vas o vrbama i na spuška vješala, ne bijy vas čibucima, nogama i zamlaticama, ne grabe vaše žene iza živijeh muževah i đevojke vjerene i nevjerene na sramotu…

Među tijem ostajem vaš, ako hoćete, dobroželatelj. Na Cetinje, 4. Dekabra 1827. Vladika Petar.”

Posebnu pažnju treba obratiti na odnos prema hrišćanskim ženama, gdje Sveti Petar Cetinjski navodi da su Turci otimali udate žene, vjerene i nevjerne djevojke, znači- radili što ima volja!

O silovanjima da ne govorimo. Mada, Mažuranić u svom putopisu navodi da su bosanske hodže muslimanima “učile iz Kurana” da je silovanje veliki grijeh.

Ako je poznato da su silovanja hrišćanki u tom vremenu bila redovna pojava, postavlja se pitanje-kakva je bila kazna za taj zločin i grijeh?

Mažuranić kaznu ovako opisuje: “Tko ima grěh tako velik, taj mora u petak, u sedam sahatih doć u džamiu da klanja, a nad njime da hodža uči koran; i onda će dragi Alah halaliti. A hodži trěba platit, za koliko su se prie pogodili.”

Ukratko, silovatelj mora doći u sedam sati u džamiju, (te muke!?), klanjati dok hodža uči Kuran, platiti i sve mu je oprošteno. “Strašna kazna“, nema šta!

I šta kaže efendija Mahić, Sveti Sava je unio mržnju?!

Zbilja, šta o ovome svemu misli crnogorski reis Rifat Fejzić, koji je hvalospjeve upućivao Osmanskoj imeriji.

Spinovanje istorije Otomanske imperije reisa Fejzića

Da se podsjetimo, agencija Anadolija je 02.10.2019. godine objavila sljedeći naslov teksta: “Crnogorski reis Rifat Fejzić: Balkan uživao u miru samo za vrijeme Osmanlija“, u kojem je prenijela njegovo istupanje na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta Trakya u Edirneu, gdje je po povodu početka nove akademske godine održan je panel pod nazivom “Balkan i Turska kroz historiju“.

U tekstu se navodi sljedeće: “Efendija Fejzić je u obraćanju prisutnima kazao da je Balkan skoro 500 godina uživao u blagostanju i miru tokom vladavine Osmanlija, dodajući da su Osmanlije osvojile Balkan bez činjenja bilo kakvih progona i masakra.“

Dakle, to što tvrdi efendija Fejzić nema dodirnih tačaka sa faktima, čak i onima koji su kratko izneseni u ovom osvrtu.

Elem, umjesto što imam Mahić i reis Fejzić spinuju istoriju, bolje bi bilo da javnosti kažu da li bi oni pristali da muslimanski narod živi u državi u kojoj će doživljavati ono što su hrišćani doživljavali u Otomanskoj imperiji?

Evo samo ovo, da im svaki pomamljeni hrišćanin može otimati žene i djevojke iz kuće kada mu se prohtije, a za slučaj silovanja muslimanke da u sedam sati dođe u crkvu, da mu se očita molitva i da plati, pa da slobodno ide kući?

Ako je odgovor na ovo retoričko pitanje negativan, a sigurno će biti odrečan, čemu onda služi sva ta nedostojna i zapaljiva retorika dotičnih individua, koja nije pametna niti korisna?

“Šetanje mozga“ Ćoća i Draginje

Elem, da bi ovaj osvrt imao “multietničku dimenziju“ moramo spomenuti crnogorsku političarku Draginju Stanković Vuksanović, koja je u cilju demonstracije svoje “genetske nadmoći“ s ushićenjem spominjala «šetanje opanaka» u Srbiji odakle joj je, gle čuda, majka!

Uostalom, evo šta o tome piše crnogorski portal Aktuelno 18.05.2022. godine, koji je u vlasništvu Zorana Ćoća Bećirovića :

“Šetanje opanaka“ je drevni srpski običaj koji se praktikovao uglavnom za vrijeme viševjekovne okupacije prostora na kojem se nalazi današnja Srbija, od strane Otomanske imperije

Iako znamo da se pojam vezuje za učtivost srpskih domaćina, koji su iz čistog gostoprimstva šetali oko kuće dok su gosti Osmanlije obavljali neodložne poslove sa ženskim dijelom familije, oko ovog rituala ostalo je mnogo “nedoumica“.

Da ponovimo ove perverzne ludorije šupljih umova: “drevni srpski običaj“, “učtivost srpskih domaćina“, “neodložni poslovi s ženama“, “ostalo je mnogo nedoumica“?!

Da pojasnimo sve “nedoumice“ Draginje i Ćoća, koji izgleda nisu čitali ništa od Mažuranića i Svetog Petra Cetinjskoga na temu zločina Osmanlija.

“Šetanje opanaka” nije srpski običaj već osmanlijski zločin, koji se svodio na klasično silovanje svih žena u tuđoj kući, gdje je domaćin unižavan na način koji prelazi granicu uma.

U čemu se on razlikovao od takvih bahanalija u Bosni ili Crnoj Gori? Očito, ni u čemu, jer su hrišćanske žene i djevojke koje su otimane u Bjelopavlićima, takođe silovane i prodavane na tržištu roblja u Skadru.

Isto što se dešavalo u Bjelopavlićima, dešavalo se i pod Lovćenom koji je dva vijeka bio pod Turcima, u Nikšiću i Podgorici koji su bili četiri vijeka pod Turcima, ali i u Bosni!

Ili te žene i djevojke nisu silovane, šta o tome misle nesrećni Ćoćo ili Draginja koja je s takvim sklopom mozga ipak odlučila da se kandiduje za predsjednicu Crne Gore?

I da zaključimo, neartikulisani retorički izleti imama Mahića, reisa Fejzića, Ćoća i Draginje u konačnici znače gubitak obraza zbog neadekvatnog i krajnje nedopustivog javnog ponašanja.

Ako su to željeli, uspjeli su u potpunosti. Izlaz postoji, a to je niski poklon pred narodom i upućivanje izvinjenja, naravno uz objašnjenje zbog čega se izvinjenje upućuje.

Jer, imam Mahić se izvinio, što je korektno, ali nedovoljno jer nije dato prihvatljivo objašnjenje izvinjenja.

Izvor: IN4S