Naši planinari na putu kroz Albaniju naišli na ostatke starih bunkera i kamenih mostova od pre jednog veka, ali nema drugih tragova koji svedoče o stradanju našeg naroda u zimu 1915/1916.
Posle paklenog uspona od sela Tamare ka udolini Skadra, srpski planinari nastavljaju ekspediciju kroz Albaniju pojačanim tempom. Sa velikim iskustvom i dobrom opremom, naviknuti na ekstremne uslove, bez problema su prošli najteže gudure, za razliku od srpske vojske pre 100 godina.
– Niko ne zna šta su muke teške, ko ne prođe Albaniju peške – ponavljali su decenijama preživeli Solunci.
– Od 40.000 vojnika koji su išli pravcem kojim mi idemo, samo 8.000 je stiglo u Skadar, najviše zato što je bilo mnogo maloletnih regruta. Surove Prokletije – zapisali su s puno emocija ovogodišnji planinari u svom dnevniku.
Tokom vikenda, četvoročlana ekipa je iz Crne Gore ušla u Albaniju.
Marko NikolićU albanskim selima ljudi nas radoznalo pitaju kuda idemo. Iz predostrožnosti ne govorimo na kakvoj smo misiji, da ne shvate pogrešno, jer slabo znaju engleski. Deca nam mašu, zovu da prespavamo
– Prešli smo 25 kilometara i noćimo u srcu albanskih Prokletija, u šatoru, na 1.200 metara nadmorske visine, u selu Budače, pleme Keljmendi. Noću je minus, u toku dana je lepo vreme. Nastavljamo ujutru dalje, sve ide bez problema samo nas malo ramena bole od rančeva – poslali su nam planinari es-em-es za vikend.
Juče su se spustili na oko 600 metara nadmorske visine.
– Vidimo Skadarsko jezero u daljini i spuštamo se u Skadar. U selima nas ljudi radoznalo pitaju kuda idemo. Iz predostrožnosti ne govorimo na kakvoj smo misiji, da ne shvate pogrešno, jer slabo znaju engleski. Deca nam mašu, zovu da prespavamo – ispričao nam je vođa ekspedicije Marko Nikolić.
Ekipa srpskih planinara krenula je prošle sedmice iz Peći, želeći da na ovaj način odaju poštu precima. Prelaze 25 do 30 kilometra dnevno. Na putu nailaze na ostatke starih bunkera i kamenih mostova iz perioda od pre sto godina, ali nema drugih tragova koji bi svedočili o velikom stradanju našeg naroda u zimu 1915/1916, poznatom kao albanska golgota.
Do ponedeljka su prešli stotinu od planiranih 280 kilometara.
Jedino nas je zaustavila patrola granične policije Albanije. Kad su videli da smo uredno prešli granicu, zahvalili su nam na saradnji i poželeli srećan put. Bili su ljubazni – rekao nam je Nikolić
– Jedino nas je zaustavila patrola granične policije Albanije. Kad su videli da smo uredno prešli granicu, zahvalili su nam na saradnji i poželeli srećan put. Bili su ljubazni – rekao nam je Nikolić.
U rančevima težim od 20 kilograma nose hranu, vreće za spavanje, šatore, plinske boce, sredstva za higijenu. Jedu sušeno voće, hranu iz konzerve i tain – stari vojnički hleb koji su jeli i vojnici u Prvom svetskom ratu. Tu je i slanina, jer im je mast potrebna za veliki napor.
Primećuju da su smršali, ali fizički nisu oslabljeni, uverava nas Nikolić. U nedelju su čak pojačali tempo i u utorak ušli u Skadar.
U ovom gradu, pre 100 godina, srpska vojska se zadržala duže vreme dok nisu dobili instrukcije za dalji put ka Draču. Četvorica planinara nameravaju da ostanu jedan dan u Skadru, da obiđu srpsku tvrđavu, srpsko groblje i manastire. I prvi put će prenoćiti u nekom smeštaju, a ne u šatoru.
——————————————————————
Pre 100 godina – regruti bez uniforme
Marko Nikolić, Nemanja Nešković, Nenad Mitrović i Marko Marković nose savremenu planinarsku odeću i obuću od nepromočivih materijala. Neki mladi vojnici pre sto godina ni uniformu nisu imali.
„Nas, buduće regrute, računaju već u vojnike, ali ni uniformu ne dobismo. Ko je natrapao na neki šinjel, verovatno sa umrlog vojnika na putu, mogao je na nešto da računa. Ja od svega toga nisam imao ništa. Kad prispesmo u Sen Đovani – ni lađe ni hrane. Noćili smo pod vedrim nebom”, sećao se u jednom intervjuu dr Naum Đorđević, koji je kao kragujevački gimnazijalac sa 17 godina krenuo s vojskom u odstupanje.
Umro je pre 15 godina.
——————————————————————
Albansku golgotu preživeo zahvaljujući usoljenim giricama
Momčilo Gavrić iz okoline Loznice imao je samo devet godina kada se sa Drinskom divizijom povlačio preko Prokletija. Ostalo je zabeleženo njegovo sećanje kako je albansku golgotu preživeo zahvaljujući usoljenim giricama iz Skadarskog jezera koje mu je jedan čovek poklonio u Crnoj Gori, jer „tamo gde ide neće naći ni jabuku ni koren kupusa, tamo vreba samo smrt”.
Ali naglasio je da jede samo jednu ribu dnevno, što je poslušao. Na kraju su girice spasile i njega i jednog starca kojeg je zatekao umalo smrznutog s puškom na straži.
Za vreme proboja Solunskog fronta, kao komandir, Gavrić je pomagao u dopremanju municije na mazgama. Naredbom Živojina Mišića unapređen je u čin podnarednika. Grci su mu postavili zlatnu ploču na Krfu, a Fransoa Miteran mu je dodelio orden. Preminuo je u Beogradu 1993. godine.
Izvor: POLITIKA
Vezane vijesti:
Kako je probijen Solunski front: Ovo je moja zemlja, upamti to!
Ne dao ti Bog da pogineš za otadžbinu
Obilježavanje 100 godina Velikog rata Srbije i odbrane Beograda