Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
SpanishOd prvih novinarskih priča u „Politici“, od kojih se izdržavao u studentskim danima, pa do kraja života Branko Ćopić je ostao jedini profesionalni pisac u socijalističkoj Jugoslaviji, što samo sobom dovoljno kazuje koliko je ovaj velikan pera bezalternativno shvatao spisateljski poziv od koga je isključivo živio, budući da je bio najtiražniji jugoslovenski pisac, uz to najplodniji, najprevođeniji i najpopularniji.
Piše: Mirjana Stojisavljević
Poznaje li se i približno njegov stvaralački opus, onda se nesumnjivo može reći da je ovaj najzavičajniji i najomiljeniji od svih jugoslovenskih pisaca, korijenski vezan za rodne Hašane, cjelokupan svoj romaneskni talenat posvetio upravo podgrmečkom čovjeku, prateći njegov stradalni put od 1941. do 1946. godine kada biva planski kolonizovan u Vojvodinu, na zemlju protjeranih folksdojčera.
Manje je poznato da se uvijek budni hroničar bojovnika i bjegunaca ispod Grmeč planine na tako nešto testamentarno zakleo životom u onoj dugoj noći bez zvijezda provedenoj u ustaškom kazamatu Sokolskog doma u Bosanskoj Krupi u koji je krajem jula 1941. godine na prevaru sproveden.
Cilj ustaša bio je da likvidiraju sve viđenije ljude, među njima i Ćopića, tada jedinog visokoobrazovanog Srbina u cijelom Podgrmeču. Istorija kazuje da je samo u toku dva mjeseca nezapamćenog ustaškog terora godine 1941. u krupskom srezu poklano i na druge zvjerske načine pobijeno preko 5500 nedužnih žrtava, krivih samo zato što su bili Srbi.
Upravo tada, gledajući rođenim očima ustaška zvjerstva, Ćopić se zavjetovao da će da opiše ovaj narod kome je zaprijetio genocid, potpuno istrebljenje – ako ostane živ, kako bi svijet saznao za bezmjerno stradanje njegovog naroda. A živ je ostao višnjim slučajem, tako što mu je od krupskog logornika Envera Muradbegovića, predratnog učitelja iz Hašana, glavu otkupila majka Soja novcima dobijenim za „Rakićevu nagradu“ koju mu je uoči rata dodijelila Kraljevska akademija nauka i umjetnosti za zbirku pripovijedaka „Planinci“. Pomenuće te pare i svom posljednjem sagovorniku, posinku Momčilu Srećkoviću, sa kojim se zaputio u posljednju šetnju pred skok s mosta: „Znaš li ti da sam tada dobio prvu hiljadarku u životu, znaš li ti koliko je to bilo para, bio sam bogatiji od cara.“ Valja zabilježiti i ovo: istog dana kad su ga za otkup pustile, ustaše su se još jednom zaputile u Hašane, ne bi li ga ponovo uhapsile, noseći mu još jedan poziv da se javi vlastima. Ne znajući da joj je sin već pušten iz kazamata, majka Soja im je odbrusila da od nje nemaju više šta da traže jer im je predala sve novce koje je imala. Kada se naredne noći onako izmrcvaren prikrao kući, Branko je u ruke dobio novi poziv na čijoj poleđini je samo otpisao: „Teško sam se iščupao iz vaših šaka i više vam ne želim na oči.“
Slučaj je htio da je četrdeset tri godine od tog nemilog događaja u kome je za dlaku izbjegao klanicu, sada već sedamdesetogodišnji pisac dobio još jedan poziv na „informativni razgovor“, što saznajemo iz svjedočenja Momčila Srećkovića, piščevog štićenika, o njegova posljednja dva sata života, kada mu se požalio: „Tužan sam ti, moj jarane, dobio sam novi poziv za saslušanje, hoće oni da mi ogule kožu, ne dam se, neće oni više život da mi zagorčavaju. Jarane moj, zatvaram svoj dućan, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.“
Shvativši da mu je borba uzaludna, a nemajući kud pobjeći od bjesomučnih udbaških progonilaca koji ga nisu puštali ni nakon Titove smrti, tog smračenog martovskog ponedjeljka Ćopić se zaputio ka Mostu bratstva i jedinstva. Jesenjinovski snatreći da u zemlji nitkova „nije novo mreti pre svog časa“, skokom sa mosta okončaće se život ovog viteza tužnog lica koga su konačno sustigli Lorkini „crni konji i crni konjanici“ iz predgovora za njegovu „Baštu sljezove boje“; ili još prije, oni Jesenjinovi „crni ljudi“ koje je porodila nakazna ideologija komunizma. Tako se javnom smrću, na vidikovcu, okončala hajka na ovog jedinog narodnog pisca koji je svega pet godina pripadao tada ne toliko goropadnoj „sekti idolopoklonika“ sloveći za režimskog pisca. Već 1950. izvrgnuo se u svojevrsnog disidenta koji se prvi usudio da smiono izloži podsmijehu i satiri niz posljeratnih negativnih pojava koje su mu bole oči, s uvjerenjem da to – za šta smo se borili – nije to. Da se za to nije ginulo i ratovalo.
Ćopićev ideološko-politički progon otpočeo je, reklo bi se, naivno, objavom jedne satiričke priče zbog koje je, priznaće, „obrao bostan“ i za šta su ga „dobro izbubetali“ krenuvši „teškom artiljerijom na vrapca“. Dirnuo je, ne znajući, u osinje gnijezdo privilegovane vlasti razbaškarene po preotetim predratnim vilama. Preko noći od najominjenijeg pisca koji je punio pola čitanke, postaje najanatemisaniji, iskusivši salve optužbi upućenih na njegov račun, usput izmamivši „zluradost poltrona i paniku među kukavicama“. Tako se izrazio u pismu nađenom u njegovoj zaostavštini, koje je uputio Veljku Vlahoviću (1914-1995) povodom kritika na račun „Jeretičke priče“ objavljene 22. avgusta 1950. godine, kada je i „sam Đido od njega digao ruke“. Taj tadašnji junak bez mane optužio ga je da je njegova satira „hrana za malograđane, kojom povlađuje sitnoj buržoaziji i čaršiji“, da su u njegovoj literaturi „sve sami seljaci, Jovandeke i ostala seljačka bratija“.
„A gdje ti je Partija, nje kod tebe nema“, oštro mu je prigovarao drug Đido.
U pismu starom komunisti Ćopić se samokritično i nimalo pokajnički brani posljednjim argumentima: „Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me čak anarhistom nazovu i drskim i bezobraznim čovjekom nego književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti.“
Ovo pismo, ispisano čitko, ćirilicom, dragocjeno je iz više razloga jer je u njemu Ćopić izložio svoje etičko i poetičko vjeruju; u kome se ispovjedno i drugarski obraća Vlahoviću kako bi ovaj znao „šta ga boli i da vidi da se ne kaje zbog puta kojim je danas krenuo“. Pa čak i tada, do kraja slobodouman, kakvim ga je Bog dao, on se nije pokajnički branio poput druga Đide sličnim povodom, već se brani napadajući sav onaj „soj poltrona, ljigavaca i beskičmenjaka“ koji su se namnožili oko vrha komunističke partije, a koji, umjesto da budu savjest naroda, „špekulantski i vjernopodanički udešavaju svoje držanje, stilizuju svoje misli i mišljenja i ne djeluju po liniji svojih ličnih uvjerenja nego po liniji udvoričkoj i ‘režimskoj'“.
U kritici onih koji su umjeli da od jedne njegove satirične buve naprave nosoroga ne pošteđuje ni Skendera Kulenovića, svog kuma i saborca iz ratnih dana, koji ga je prvi napao povodom „Jeretičke priče“, sa dva razvučena teksta „Istina i sloboda“ i „Otvoreni finale jedne anonimne diskusije“, a kome će da spočitne: „Nije baš bilo potrebno ni naročito srećno da Skender na meni vježba svoju oštroumnost. To će mu donijeti veoma žalosnu slavu iako je bio, koliko vidim, dobronamjeran i principijelan.“ Od tada, kada ga je na zub uzeo i sam drug Stari, pa do kraja života, povlačili su se ti „davni raboši“ povodom „Jeretičke priče“ i umnožavali njegovi sve brojniji kožno-mantijaški progonioci, za šta će Gojko Đogo da kaže: „Jadno li je društvo koje sudi pjesnika.“ Bilo je to ono isto društvo koje ga je ne bez podlosti spremno proglašavalo za najplodnijeg partizanskog pisca, a ovamo na njega, svog iz naroda i za narod, potezalo sablju. „Kao da pred sobom neprijatelja imate,“ vajkao se uvijek donkihotovski nastrojeni Ćopić drugu Vlahoviću.
prof. dr Mirjana Stojisavljević, predsjednica Fondacije „Branko Ćopić“
Izvor: NEZAVISNE NOVINE
