Uvesti godinu, umjesto jednog dana sjećanja na genocid!

U Hrvatskoj bi trebalo ukinuti Dan sjećanja na holokaust i uvesti Godinu sjećanja, jer je evidentno da samo jedan dan godišnje nije dovoljan, smatra istoričar Hrvoje Klasić.

Kao što su fašisti promijenili istoriju malog poljskog mjestašca Osvjećim i nazavali ga Aušvic, napravivši najstrašniji konc-logor, tako su ustaše načinile nepravdu Jasenovcu na Savi otvorivši konc-logor za ubijanje Srba, Jevreja i Roma.

Bez obzira na sve ostale događaje u prošlosti i budućnosti, prva asocijacija na Jasenovac zauvijek će ostati najveći koncentracioni logor na području Nezavisne Države Hrvatske, navodi hrvatski istoričar.

On podsjeća da je ubijanje vršeno na osnovu brojnih zakonskih odredaba ustaške države, poput onih „O rasnoj pripadnosti“ ili „O zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“.

Žrtve u Jasenovcu ubijane su uglavnom nožem ili drvenim maljem. Vatreno oružje se rjeđe koristilo zbog buke koju je stvaralo i zbog štednje municije.

Najveći broj ubijenih bili su pripadnici srpskog, zatim jevrejskog i romskog naroda.

Klasić u opširnom tekstu koji prenose liberalni portali u Hrvatskoj predlaže niz postupaka hrvatskim vlastima putem kojih bi upoznali javnost i nove generacije o istini i zločinima u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Možda bi predsjednik Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nakon jednogodišnjeg edukativno-istraživačkog projekta, obilazeći sve županijske centre i njihove arhive, napokon otkrila da „Za dom spremni“ nije stari hrvatski nego isključivo ustaški i time apsolutno neprihvatljiv pozdrav.

Možda bi nakon nekoliko poziva u goste uglednih svjetskih istraživača, a ne hrvatskih kvazistoričara i revizionista, urednici i voditelji na nacionalnoj televiziji shvatili da je u suprotnosti sa istinom, pa čak i ustavom, promovisati knjige koje negiraju ustaški genocid i holokaust.

Možda bi vlada prestala da podržava organizacije i skupove koji ustaške logore za djecu nazivaju „prihvatilištima“, a nasilno oduzimanje djece od majki „zbrinjavanjem siročadi“, ako bi se organizovala višednevna druženja sa preživjelim logorašima, kozaračkom djecom…

Oni bi pojedinim ministrima i njihovoj djeci prepričavali kako je izgledalo djetinjstvo u jednom takvom „prihvatilištu“ – piše Klasić.

Možda nekim hrvatskim gradonačelnicima i gradskim vijećnicima nakon učestvovanja u jednogodišnjem, nazovimo ga „rasističkom rijaliti šou“, u kojem bi morali da trpe sve što u rasističkom režimu trpi pripadnik „niže rase“, ne bi više nikada palo na pamet da daju imena ulica po Mili Budaku, Juliju Makancu i sličnim potpisnicima rasnih zakona.

Ali, šta ako živimo u zemlji u kojoj navedene aktere i dobar dio stanovništva ne zanimaju naučno zasnovane činjenice? Ili još gore, ako u svom pogledu na svijet i domoljublju pronalaze opravdanja za te činjenice – pita Klasić i zaključuje:

„Onda nam ne preostaje drugo nego im svakodnevno i na sve moguće načine dajemo do znanja da nas je više. I da su, bez obzira koliko se danas osjećali jakim, njihovi stavovi, kako u prošlosti tako i budućnosti, osuđeni na poraz“!

Izvor: SRNA