Ustaška genocidna propaganda – Knjiga Jadovno 1.

Kako zakonodavstvom tako i propagandom, ustaške vlasti podstiču razvijanje što veće mržnje protiv srpskog naroda kako bi opravdali zločinačka djela, prikazujući istovremeno ustaški pokret kao oslobodilački, koji je, uz pomoć Boga, uskrsao na sreću hrvatskog naroda. Ustaška propaganda je imala snažan rasistički karakter, jer je išla jasno svom cilju istrebljenju Srba i Jevreja iz Hrvatske, i sve podređivala samo tome. Namjera je bila biološko uništenje Srba i Jevreja, sa zadatkom stvaranja „čistog životnog prostora“ Hrvata.

Ipak, u tom sistemu su postojale određene razlike kada je riječ o propagandi prema Srbima i Jevrejima. Jevreja je bilo daleko manje i prema njima su ustaše primenjivale njemački pristup „rasne politike“. Srba je bilo znatno više,[1] pa je i propaganda u odnosu na njih morala imati drugačiji intenzitet, morala je biti snažnija i stalno naglašavati da iza nje stoji Treći Rajh. Trebalo je u svijest hrvatskog čovjeka uliti što više „činjenica“ koje će opravdati akcije srbožderstva. Pošto je „rješavanje“ pitanja Srba bilo i složenije, i propaganda je morala biti agresivnija, raznovrsnija i što primjerenija postavljenom zadatku – njihovom istrebljenju.

U provođenju ustaške propagande, kao ideološko-politička osnova su poslužile riječi ustaškog poglavnika Ante Pavelića da će „progovoriti ustaški bodež i samokres“, kao sredstva za stvaranje „čistog hrvatskog prostora i čiste hrvatske nacije“. Kao moto su odzvanjale njegove riječi još iz 1927. godine: „Kako bi mogla Hrvatska – puna zapadne kulture, latinske i germanske kulture, italijanske humanističke kulture i germanskog romantizma – ići zajedno s pravoslavnim grubim, divljim i okrutnim Srbinom.“[2]

Tako je politička propaganda, u svojoj suštini, bila nastavak ustaških stavova o „srpskom pitanju“ utvrđenih prije uspostave kvislinške države Hrvatske. Odmah nakon Pavelićevoga govora i srdačnog obraćanja hrvatskom pučanstvu na Markovom trgu 21. maja 1941. godine, ustaška propaganda je poprimila vrlo široke razmjere, postavši neposredni uvod konkretnoj praksi ostvarenja plana potpunog uništenja srpskog naroda u Hrvatskoj. Od tada, u ustaškoj štampi i na radio-talasima, kao i u govorima brojnih funkcionera, isticano je da Srbima nema mjesta u NDH, da Hrvatska nije njihova domovina, jer su se oni na taj prostor doselili naknadno. Srbi su vječita opasnost za egzistenciju hrvatskog naroda i za njegove težnje ka nacionalnom oslobođenju, i kao „strani elementi“ su uvijek bili i jesu protivnici „oslobodilačke“ borbe Hrvata.

Zbog svega ovoga je trebalo hitno „rješiti“ srpsko pitanje, kako bi NDH mogla opstati i razvijati se. Od tada se kao temeljna parola naglašava „Njima će suditi pravedni hrvatski narod“, koju je Pavelić u govoru 21. maja parafrazirao riječima: „Prošla su vremena kad je hrvatski narod bio predmetom. Sad je hrvatski narod gospodar, a sve će drugo biti njegovim predmetom.“[3]

Već od 10. aprila 1941. godine, politička kampanja protiv srpskog i jevrejskog naroda raspaljuje ustaške aktivnosti u sve masovnijim hapšenjima, zlostavljanjima, zatvaranju i ubijanju svih onih koji su se našli na putu ostvarenja ustaških težnji prema čistoći i nezavisnosti Hrvatske. Zločini se pretvaraju u organizovani sistem vlasti NDH. Upravo zbog brojnosti srpskog naroda u Hrvatskoj, ustaški zločini poprimaju masovna obilježja. Uporedo s masovnim ubistvima, provode se pokrštavanje i iseljavanje srpskog življa. Srbi su stavljeni van zakona i s njima se moglo raditi šta se htjelo, važno je bilo da nestanu s teritorije NDH.

„Srpski narod pod vlašću NDH bio je pretvoren u divljač za slobodan lov“, s punim pravom je zaključio specijalni izaslanik njemačkog Ministarstva inostranih poslova za jugoistok Herman Nojbaher (Hermann Neubacher) u jesen 1943. godine. Ovaj nacistički diplomata je prostoproširenom rečenicom vjerno opisao tragediju koja je snašla srpski narod pod ustaškom vlašću.

Nojbaher ne griješi kada kaže da je NDH bila zemlja „najužasnijih masovnih ubistava u svjetskoj historiji“. Stradanje srpskog naroda prvih dana i mjeseci po uspostavljanju NDH to uvjerljivo pokazuje. Masovne pokolje Srba na Kordunu, Baniji, Lici, Gorskom Kotaru, Dalmaciji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Slavoniji, Sremu, Bosni i Hercegovini prati talas ustaške propagande tokom maja, juna i jula. Na mnogobrojnim političkim skupovima organizovanim širom NDH[4] govornici su se, tumačeći ciljeve ustaškog pokreta i NDH, naprosto natjecali koji će s više žestine i mržnje, što pogrdnijim riječima, vrijeđati i ponižavati srpski narod. U svim govorima je upućivan poziv na radikalno „rješavanje srpskog pitanja“, poziv na istrebljenje ovoga naroda.

Najaktivniji u genocidnoj propagandi i preciziranju ustaške politike prema srpskom narodu bio je ustaški ideolog i doglavnik Mile Budak. Na svim zborovima na kojima se Budak doticao pitanja srpskog naroda u NDH prvo je prijetio progonima i čišćenjem. Tako je u Vukovaru, 8. jula 1941, okupljenom hrvatskom pučanstvu tvrdio da Srbi koji žive u Hrvatskoj i nisu Srbi, nego „dotepenci“, koje su Turci doveli sa istoka kao nosače i sluge: „Oni su ujedinjeni samo sa pravoslavnom crkvom, a mi nismo uspjeli da ih asimiliramo. Međutim neka znaju da je naša lozinka: Ili se pokloni, ili se ukloni.“[5] Tu u Vukovaru, doglavnik Budak je za Srbe još rekao da „su došli u ove krajeve kao gosti“ i da bi „trebali već jednom da napuste te krajeve“, jer je to „hrvatska-katolička i muslimanska domovina“.[6] Za pravoslavne Srbe nema mjesta u NDH: „Hrvatska je država dviju vjera, katoličke i muslimanske, a Srbi su uljezi koji su došli kao turske sluge i koji su pomicali kamen međaš pravoslavlja na štetu katoličanstva. Poglavnik je providnost božja, koja je došla da radi u interesu katoličke crkve. Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se rad ustaša. Svemoćni je postavio granicu dvaju svjetova na Drini, ona je granica istoka i zapada.“

U Pakracu, 20. jula 1941, Budak dopunjuje svoje misli, ne birajući riječi kako bi okupljenu masu što više podjario i usmjerio na teror prema srpskom narodu. „Vi dobro znate i za onu narodnu: ‘Jednoga Vlaha (Srbina, prim. autora) posadi i pogosti za stolom, a drugoga sveži u vreću i sjedni na njega.’ Što ti misli onaj za stolom, isto ti misli onaj pod stolom. Zato zapamti i ovo: S Vlahom jedi samo pola zdjele, a od pola zdjele udari ga zdjelom po glavi, jer će i on tebe.“[7] Fanatični ustaša Mile Budak je na velikoj skupštini u Gospiću, već 2. maja, kratko i jasno obrazložio plan NDH o „zabrani“ srpskog naroda i na nezaobilazan način pokazao kako ustaše misle rješiti pitanje njegovog potpunog istrebljenja. U Gospiću on uzvikuje: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti a ostatak ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“[8] Klero-fašistički način kojim je Budak mislio rješiti pitanje skoro dva miliona Srba nije samo njegov, nego i svih drugih ustaških funkcionera. Kako je on govorio i savjetovao, tako su i radili doglavnici i ustaše, u koje je, kako iznosi u svojoj okružnici od 28. aprila, nadbiskup Alojzije Stepinac imao puno povjerenje.

Ustaški ministar dr Milovan Žanić, koga je Stepinac prvog posjetio na dan proglašenja NDH i čestitao mu stvaranje svete i božje Hrvatske, na zboru u Novoj Gradišci je prijetio, s mnogo mržnje svojstvene ustaškim zlikovcima: „Ustaše! Da znate, ja govorim otvoreno. Ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Događaji kroz stoljeća, a osobito ovih dvadeset godina, pokazuju da je tu svaki kompromis isključen. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugoga i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima. Neka se ne zaboravi da mi imamo van naših granica u samoj Americi oko osamstotina hiljada Hrvata, pa nećemo taj jadni svijet, koji je išao u Ameriku trbuhom za kruhom, jer ga nije imao u svojoj domovini, nećemo zaboraviti taj svijet. Taj svijet treba da dođe natrag i da ovdje nastani ognjišta koja ćemo očistiti.“[9]

Ustaški ministar pravde Puk u Glini izjavljuje: „U povelji cara Leopolda stoji već napisano, da će ti elementi (Srbi, prim. autora), koji su k nama doseljeni, otići natrag kad dođe vrijeme, a sad je to vrijeme došlo.“ Na zboru u Križevcima, 6. jula, na kojem je govorio i Mile Budak, Puk ne zaostaje za njim u izlijevanju mržnje prema srpskom narodu i u poticaju na njegovo uništenje. On srpski narod naziva talogom i smećem Balkana i pri tom ističe da se Srbi trebaju vratiti tamo odakle su došli prije dvjesta i trista godina. „Ne možemo dozvoliti da u našoj narodnoj državi vladaju dva naroda. Jedan je bog i jedan je narod koji vlada, a to je hrvatski narod.“[10] Budakovu poruku Srbima „Ili se uklonite, ili se poklonite“ uz veliko odobravanje i pljesak krvožednih ustaša, on je dopunio: „Ili se uklonite iz naše domovine milom, ili ćemo vas istjerati silom.“[11]

U govoru u Dugom Selu, Aleksandar Sajc je istakao: „U Hrvatskoj više nema mjesta strancima, Srbima i Židovima je zauvijek odzvonilo… To hrvatska ustaška vlast hoće, a što ona hoće, to će se i dogoditi… Da bi naš Poglavnik svoje djelo mogao izvršiti, potrebno je da s neograničenim povjerenjem i vjerom u Njega i Njegovu vladu primate svaku Njegovu odredbu… Srba i Židova niti može biti, niti će ih biti, jer zato jamči hrvatska vojska i hrvatske ustaše.“[12]

U razbuktavanju mržnje prema Srbima ne zaostaje ni dr Mladen Lorković, visoki ustaški funkcioner, koji na ustaškom zboru održanom 27. jula u Donjem Miholjcu ističe misli zajedničke hrvatskom episkopatu i hrvatskoj ustaškoj vladi: „Hrvatski se narod mora očistiti od svih onih elemenata koji su za taj narod nesreća, koji su mu tuđi i strani, koji u tom narodu rastvaraju njegove zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u drugo. To su naši Srbi i Židovi.“[13]

Putujući kroz Bosansku Krajinu, maja 1941, Pavelićev banjalučki stožernik, dr Viktor Gutić, svojim govorima je nadmašio mnoge istomišljenike u pogledu „rješavanja“ pitanja srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zabilježen je i pamti se cijeli niz njegovih istupa, u kojima je Srbima prijetio da im na području NDH nema života s Hrvatima. Po uzoru na nadbiskupa i biskupe, slijedeći misli Mile Budaka, on ističe da je Providnost zaslužna što je Hrvatskoj dala Antu Pavelića.

Ustaške vlasti su javno isticale da u NDH nema srpskog naroda i pravoslavne crkve, te da u Hrvatskoj ne može biti ni Srba ni pravoslavlja. Za što brže ostvarenje ovog nauma pobrinuće se hrvatske ustaše. Viktor Gutić ne samo da je na zborovima govorio „kod nas uskoro drumovi će poželjeti Srbalja, al’ Srbalja više biti neće“, nego se i srdačno zahvaljivao ustaškim saveznicima, Hitleru i Musoliniju, koji su pomogli i omogućili ostvarenje višestoljetnog sna Hrvata. Kao ni drugi ustaški govornici, ni on ne zaboravlja da se zahvali mladim ustašama na njihovoj predanosti u uništavanju srpskog življa, što svakim danom poprima, zahvaljujući dragom bogu, sve masovniji i djelotvorniji karakter. Gutić organizuje svečane ručkove kojima prisustvuju i pojedini katolički svećenici, gdje, uz naizmjenične zdravice, jedni drugima blagodare na „patriotskim riječima i uputama“ svojim građanima za dalji rad na konačnom istrebljenju srpskog naroda u NDH.

Nakon prijema i razgovora s Pavelićem, 28. maja 1941. godine, on se hvalio da je dobio sva ovlašćenja da, na dobrobit svoga naroda, pristupi „grandioznom djelu čišćenja Hrvatske Bosanske krajine od neželjenih elemenata“ Srba. Iako je sa svojim ustašama počinio već mnogo zla, svejedno je bio nezadovoljan učinkom: „Ovo što sam do sada poduzeo tek je sitnica, jedna takva malenkost koja se može samo mikroskopski vidjeti, pa onda možemo pomisliti što još čeka neprijatelje NDH u pitomoj Bosanskoj krajini. U tom pogledu imamo odriješene ruke. Hoću da služim božjoj i narodnoj volji. Ovi nepoželjni elementi bit će u našoj krajini u najkraćem roku iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag, a jedino što će ostati, bit će zlo sjećanje na njih.“[14]

Na skupu u Prnjavoru, 9. jula, pored ostalog je rekao da će u ovom srpskom gnijezdu za 24 sata sve uništiti. „Ja ću ubijati a vi ćete za mnom.“ Najstravičnije prijetnje je uputio srpskom narodu u Banjaluci, kada je uzviknuo: „Ali sutra ću pritegnuti. Pucat će kičma. Poručite to našim neprijateljima. Poručite im, pucat će kičma… Nastat će čišćenje… Nema milosrđa. Poglavnik i hrvatski ministri jedva čekaju da dođu u očišćenu Banja Luku, a to će biti brzo, brzo ćemo mi raditi. Ja ću biti ovdje gvozdena metla… i ja kažem, neka mi ni jedan ne dolazi moliti za naše dušmane.“[15] Odzvanjale su u to vrijeme riječi: Treba čistiti „sretnu zemlju Hrvatsku“ od Cigana (kako su zvali Srbe, prim. autora), jer oni nisu dostojni da žive na tako sretnom tlu kao što je „Slobodna Hrvatska“.

Jozo Rom, sreski načelnik u Gornjem Vakufu, 14. jula 1941. godine, na rođendan Ante Pavelića, pred zgradom načelstva je okupljenim ustašama i narodu poručio: „Braćo Muslimani i Hrvati, dočekali smo najradosniji dan u životu, držimo svi za jedan štap i ne puštajmo ga, dosta smo bili u ropstvu, a sad smo doživjeli da uništimo sve što je srpsko, da zadnji metak ostane za zadnjeg Srbina, tako da ni dijete u materi ne ostane.“[16]

U vrijeme političke genocidne propagande i zločina nad srpskim narodom, organ sarajevske nadbiskupije „Katolički tjednik“ osvrće se na poglavnikov rad i smatra ga buntovnošću koja je u službi Božjoj i narodnoj. O odnosu prema Srbima „Tjednik“ kaže i ovo: „Danas je vrijeme da se u katoličkim redovima zauvijek i posve obračuna sa srpskim predrasudama o buntovnosti, koja je u službi pravde, istine i poštenja. Crkva je katolička najbolja odgajateljica takve buntovnosti, ali mogu katolici, pa i pojedini pošteni ljudi, jedanput zatajiti. Zato neka se jedanput prestane sa glupim i Kristovih mučenja nedostojnim tradicijama da se proti zlu i pokvarenjacima valja boriti u rukavicama i na fini, otmjen način.“[17] Kako je „velikan Božji i narodni“ poglavnik, zamislio „rješenje“ srpskog pitanja u NDH, i kako ga je na „fin i otmjen način i u rukavicama“ rješavao, nije u svojim govorima i djelima pokazao samo njegov stožernik Gutić, nego i mnogobrojni ustaški funkcioneri, jer su imali odrješene ruke. Njih je vjerno slijedio veći broj fanatizovanih katoličkih svećenika ustaša.[18] Tako katolički župnik i ustaški tabornik u Udbini Mato Moguš, u svojoj klero-nacionalističkoj netrpeljivosti i mržnji, raspaljujući hrvatsko pučanstvo u Lici, proriče uništenje srpskog naroda, posebno onih koji neće da se pokatoliče. Savjetujući svoje vjernike kako da najlakše dođu do plodnog zemljišta kod Mutilića na kojem žive Srbi, on je u monstruoznosti prevazišao i Gutićevu mržnju: „Dosad smo za katoličku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je došlo vrijeme da radimo sa puškom i revolverom… Pa ako budete tako radili, uživat ćete plodnost mutiličkih bara.“[19] U ovakvom tumačenju Hristovog jevanđelja, nažalost, župnik Moguš nije bio usamljen. U božjeg i narodnog velikana Pavelića zaklinjali su se mnogi.

U ustaškoj i klerikalnoj štampi je propagirana misao o božjem narodu, o božjoj i katoličkoj Hrvatskoj. Zbog toga su, čvrsto povezani, sjedinjeni u ovim idejama, ne birajući sredstva, ustaše i klero-fašisti od prvih dana uspostave ustaške vlasti išli putem izgradnje svete božje Hrvatske, putem „čišćenja“, pokolja Srba, Jevreja i Roma. Zločini su prekrili područje Nezavisne Države Hrvatske. Teror, pokrštavanje, s njim i ubistva u crkvama, preseljenja u Srbiju, te usputna pogubljenja, postali su svakodnevica. Nezaobilazan primjer zločinca je fra Dionizije Juričev, šef Vjerskog odsjeka Državnog ravnateljstva i kapelan poglavnikova dvora, koji je, umjesto svećeničke, nosio ustašku odjeću i bio uvjek s pištoljem o pasu. On je u svom govoru u Stazi istakao: „U ovoj zemlji ne može više da živi nitko osim Hrvata, jer ovo je zemlja Hrvatska, a tko se neće prekrstiti, mi znademo kuda ćemo s njim. Ja sam u onim gore krajevima davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potreba, učinit ću i ovdje jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od 7 godina, a koje smeta našem ustaškom pokretu. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno, još ćemo da oduzmemo od drugih. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, ali da znate da ja, kada je potrebno, uzmem strojnicu u svoje ruke i tamanim sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške države i vlasti.“[20]

Razvijena je žestoka vjerska netolerancija katolika prema pravoslavlju, koja je eskalirala u nepojmljivu mržnju i zločin. Neki svećenici su ne samo raspirivali mržnju i propagandu protiv pravoslavaca, nego i aktivno učestvovali u pokoljima. Koliko je to daleko išlo, pokazuju mnogi primjeri širom Hrvatske, kao i prvi masovni zločini u Jadovnom i u logoru Slana na Pagu. Nizali su se užasi za užasima. Franjevac iz samostana Gorica kod Livna, fra dr Srećko Perić, čija je sestra bila udata za Srbina, jedne je nedjelje u propovjedi sa oltara zapovijedio okupljenim vjernicima Hrvatima da kolju srpski narod, obrativši im se ovim riječima: „Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe, najprije zakoljite moju sestru koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu gdje ću vas ispovijediti, pa će vam svi grijesi biti oprošteni.“[21]

U pokoljima koji su slijedili prednjačili su Srećko Perić i još nekoliko fratara ovog samostana. Ne samo navedeni, već i mnogi drugi, propagirali su i učestvovali u nasilnom pokrštavanju i zločinima.

Detaljnije i sadržajnije su to proučavali i obj avili dobri poznavaoci ustaškog zločinačkog sistema: Viktor Novak, Bogdan Krizman i Fikreta Jelić Butić. Njihove radove koristim, ali ovdje i nema potrebe dublje se upuštati u ustašku propagandu, jer će se u daljem sadržaju, na primjeru Jadovna, pokazati ostvarenje zločinačkog plana za uništenje srpskog naroda u NDH.

Klero-fašistička propaganda, u kojoj su učestvovali i neki svećenici ustaše, značajno je doprinijela istrebljenju srpskog naroda. Uvriježila se Stepinčeva misao da su Srbi i Hrvati dva svijeta, „sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim“, jer je „pravoslavlje prokletstvo Evropi“ i u njemu „nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja, pa jedne treba uništiti a to su Srbi.“[22]

Vrh katoličke crkve je podržao sva zbivanja koja su slijedila odmah nakon uspostave ustaške vlasti, a dio njezinog klera je u njima i učestvovao. Prvo su hapšeni, zlostavljani i ubijani pravoslavni sveštenici, učitelji, trgovci, zanatlije i bogatiji seljaci. Udarom na obrazovanije, viđenije i uticajnije Srbe, trebalo je najprije obezglaviti narod, a zatim pristupiti njegovom potpunom uništenju.

Da bi nedjelo dobilo i zakonsku formu, ustaško Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) je 15. jula izdalo i zvaničnu naredbu: „Valja odmah otpočeti sa pritvorom svih Srba i Jevreja, koji su imalo poznati kao komunisti. Valja početi postepeno i faktički pritvarati i otpremati u zbirni logor ’Gospić’ Srbe iz pojedinih takozvanih pravoslavnih otoka, tj. specijalno paziti na to da budu financijalno jači i intelektualno“.[23] Nisu pošteđeni ni Hrvati, čak ni katolički svećenici koji se nisu slagali sa idejama i djelima ustaških zločinaca.

U ustaškoj propagandi je isticano da je došlo vrijeme čišćenja Hrvatske ne samo od Srba i Jevreja, nego i od svih drugih koji stoljećima smetaju ostvarenju očekivane slobode i nezavisnosti Hrvatske. Ovu priču je hrvatsko pučanstvo slušalo svakodnevno, u malim seoskim crkvama, na misama u katedralama, u sjedištima biskupa i nadbiskupa, na otvorenom prostoru, na predavanjima, putem štampe i radija.

Svemogućom pravednošću poglavnika, sina Božjeg, kome je Bog odredio čast da izvrši njegovu volju, podarivši mu Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao nigdje do tada u historiji ljudskog roda, „rješavano je srpsko pitanje“ u Hrvatskoj. Pustošenje i pljačkanje njihovih domova, rušenje pravoslavnih crkava, klanje, događalo se kao djelo Božje providnosti! Hrvatsko pučanstvo je trebalo uvjeriti da je zaista „Bog pravde podigao izmučeni hrvatski narod na čelu s Poglavnikom i kaznio krivce (tj. Srbe, prim. autora) po njihovoj zasluzi.“

Sve nasilje i bezakonje je predstavljalo osmišljeni sistem iskorijenjivanja srpskog naroda, dirigovan od najviših ustaških funkcionera NDH, što je vidljivo i iz ovih tek nekoliko navedenih primjera njihovih govora. Ubijanje žrtava pred članovima porodice, klanje na kućnom i crkvenom pragu, silovanje majki pred djecom i djevojčica pred roditeljima predstavljali su naročito ispoljavanje sadizma.

Svuda gdje se provodilo mučenje i masakriranje, ispoljavani su stravični primjeri krvološtva — odsijecanje nosa i ušiju, čupanje brade i brkova, ubijanje noževima, batinama, toljagama, kastriranje, odsijecanje spolnih organa, pribijanje trnovog vijenca na glavu, stavljanje soli u zasječene rane, vezivanje za kamion i povlačenje, zatrpavanje poluživih ljudi u zemlju, posipanje onih koji još nisu izdahnuli, pa i žena i djece, živim krečom, pribijanje razapetih na vrata ili dasku, vađenje djeteta iz majčine utrobe i rasijecanje nožem, bacanje živih ili poluživih u bezdane jame i niz drugih brutalnih načina oduzimanja života. Jedva da se igdje u svijetu čulo za užasnije zločine od onih koje su počinile ustaše i vlasti NDH, čiji su se dželati skrivali iza božje volje i božje Hrvatske.

Propagandni cilj je svjesno i planski provođen čitavo vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, od aprila 1941. do maja 1945. godine. Vjerodostojan primjer je, pored mnogih drugih, i područje Like – Gospić, gdje su ustaški pogromi nad srpskim narodom počeli već 11. aprila 1941. i razvili se u monstruozne masovne zločine, ljudskom razumu nepojmljive, u kompleksu ustaškog logora Jadovno na Velebitu.

[1]   Na teritoriji NDH, tj. na teritoriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine, po austrijskoj statistici od 1910. godine, živjelo je 1.575.478 pravoslavnih Srba, prema 2.577.295 katoličkih Hrvata. Prema statistici od 1931. godine, koju je u knjizi „Zemlja i narod Hrvata“ (Zagreb 1939) upotrebio dr Lorković, ministar vanjskih poslova NDH, razmjer je na ovim teritorijama iznosio otprilike 1,8:3 (1.853.410 pravoslavnih Srba prema 3.012.334 rimokatoličkih Hrvata. Pri tome je u Hrvatskoj i Slavoniji Hrvata dva puta više nego Srba, a u Bosni i Hercegovini je odnos obratan. Za Srbe je ovaj omjer bio povoljniji zato što je veći dio Dalmacije ostao izvan NDH. Zvati Srbe danas, 1991. godine, došljacima, poslije toliko vremena, u istoj je mjeri nepravedno kao što bi to bilo zvati tako Nijemce u cijeloj Njemačkoj istočno od Labe.
[2]   „Hrvatski narod“, 20. jul 1941.
[3]   „Ustaša“, 25. maj 1941.
[4]   Skupovi na kojima je harangirano protiv Srba su održani u Gospiću, Perušiću, Sisku, Glini, Karlovcu, Dugoj Resi, Ogulinu, Slunju, Otočcu, Delnicama, Senju, Omišu, Brinju, Đurđevcu, Novoj Gradiški, Slavonskom Brodu, Križevcima, Vinkovcima, Drnišu, Sarajevu, Ludbregu, Zelini, Novom Marofu, Osijeku, Zlataru, Banjaluci, Koprivnici, Samoboru, Prijedoru, Sanskom Mostu, Đakovu, Donjem Miholjcu i Zemunu.
[5]   „Hrvatski narod“, 9. jul 1941.
[6]   Isto.
[7]   Hrvatski narod“, 22-24. jul 1941.
[8]   Zdunić Franjo Lav, n. d., 180.
[9]   „Novi list“, 3. jun 1941; Novak Viktor, n. d., 606.
[10]   „Novi list“, 7. jul 1941.
[11]   Isto.
[12]   „Hrvatski narod“, 24. jun 1941.
[13]   „Hrvatski narod“, 28. jul 1941.
[14]   Novak Viktor, n. d, 609.
[15]   Isto.
[16]   Arhiv BiH, Sarajevo (dalje ABiH), f. br. 48308, Fond Okružnog suda Mostar, br. KO74/75. Presuda Okružnog suda u Mostaru od 1. februara 1946.
[17]   Isto, 601-804.
[18]   Isto, 601-804.
[19]   „Novi list“, 24. jul 1941; Zdunić Franjo Lav, n. d., 175-176, HAK, Zbornik 20, 1989.
[20]   Novak Viktor, n. d., 627.
[21]   Novak Viktor, n. d., 651.
[22]   Jelić-Butić Fikreta, n. d, Zagreb 1977, 214.
[23]   Isto, 185-186.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige