Uspostava Nezavisne Države Hrvatske – Knjiga Jadovno 1.

II
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA DRŽAVA GENOCIDA I KONCENTRACIONIH LOGORA

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske

Ustaški pokret vuče svoje korijene od dr Ante Starčevića (1823-1896),[1] nazvanog „ocem domovine“. Iako nije imao uvijek isti stav prema Srbima, on je svojom rasističkom teorijom i djelovanjem Stranke prava, koju je osnovao 1861. godine, pokrenuo pravu lavinu mržnje protiv Srba, koje nije priznavao za narod, već za „nečistu pasminu“ zlikovačke ćudi i „vlaški nakot“ koji treba istrijebiti.[2] Neke vladajuće političke ideje u Hrvatskoj XX vijeka zasnivaju se na Starčevićevom učenju.

Njegovi sljedbenici, kao što su Josip Frank, Dominik Mandić, Ivan Pilar, Kerubin Šegvić, Ante Pavelić i drugi, više od pola vijeka su na tlu Hrvatske razvijali rasizam i šovinizam, s genocidnim implikacijama prema, po njima, nepodobnom etnosu, Srbima. Od Starčevićeve stranke prava je nastala još zlokobnija, kada je o srbofobiji riječ — Čista stranka prava, Josipa Franka, koja, počev od 1890. godine, sistematski provodi antisrpsku kampanju. Ideje Starčevića i Franka, u sprezi s politikom dijela klera, puni izraz i ostvarenje su dobile u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u ustaškom genocidu nad srpskim narodom, nečuvenom u historiji zbog izuzetno surovog načina na koji je provođen.

Poznato je da je ustaška organizacija zamišljena i stvorena u Italiji, u zemlji začetnici svjetskog fašizma. Cilj ustaškog pokreta je bio da kod hrvatskog naroda razvija separatističke težnje, mržnju protiv srpskog naroda i da razbijanjem Kraljevine Jugoslavije stvori nacionalno čistu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ustaški emigranti iz Jugoslavije, nakon okupljanja u logoru u Mađarskoj, na imanju zvanom Janka Pusta, preselili su se u Italiju, da bi odatle poduzimali terorističke i političke akcije, u krajnjoj liniji na štetu svog naroda i domovine u kojoj su rođeni, rasli i školovani.

Na Janka Pusti u Mađarskoj, te na Liparskim otocima u Italiji, ovi ljudi su vježbani i pripremani za zločinačka djela. Svoj pokret su nazvali ustaškim, a sebe ustašama. Podzemnim radom su stvorili organizaciju i u Hrvatskoj. U svoj program, kao prvo, postavili su uništenje Srba i Jevreja, te komunista bilo koje nacionalnosti. Zbog toga su raspirivali nezapamćenu mržnju protiv svega što je srpsko, jevrejsko ili komunističko.

Sve do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine, ustaše su svoju djelatnost razvijale uglavnom van Jugoslavije. Nekoliko dana nakon proglašenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra, Ante Pavelić je, 19/20. januara 1929. godine, emigrirao u Austriju, gdje se povezao s manjom frankovačkom grupom, kojom je rukovodio Hrvatski emigrantski komitet na čelu sa Ivom Frankom, sinom Josipa Franka.

Akcije ove grupe u propagandi za „stvaranje hrvatske države“ i rušenje Jugoslavije pomagali su službeni krugovi Mađarske i Italije. U istoj namjeri, Pavelić se povezao i s predstavnicima makedonskog separatističkog pokreta VMRO (Vnatrešnata makedonska revolucionarna organizacija).

Kako je te godine Paveliću uskraćen azil u Austriji, on je prešao u Italiju. Oko njega se okupila skupina istomišljenika i vjernih pomagača u organizaciji ustaškog pokreta, kao što su bili Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, Mladen Lorković i Mile Budak. Tu su ustaše dobile podršku i vjerno služile Musolinijevoj politici, što im je omogućilo da konstituišu svoju organizaciju početkom 1931. godine. Ona će fašističkoj Italiji koristiti kao sredstvo pritiska na Kraljevinu Jugoslaviju.[3] U Veroni je zaključeno da se osnuju tri centra ustaške aktivnosti van zemlje. Torino i Bolonja su predviđeni kao prva sjedišta za ustaško rukovodstvo, tj. Glavni ustaški stan. Centralno mjesto se nalazilo u Bovinju (Bovigno) i imalo je ispostave u Milanu i Luganu, te prihvatne stanice u Zadru i Rijeci. Planirani centri u Beču i Gracu nisu se mogli održati, jer su austrijske vlasti zabranile rad ustaškog pokreta na svojoj teritoriji, pa se ustaško rukovodstvo preselilo u Mađarsku, u blizinu jugoslovensko-mađarske granice, u mjesto zvano Janka Pusta i kod Nađkanjiže.

Nadalje, ustaše su svoj centar, kao treći, osnovali u Serenu, belgijskom rudarskom mjestu, a zatim i u Berlinu. Polovinom 1931. godine, svoje centre su imali i u Južnoj Americi u Buenos Ajresu, Montevideu i Sao Paolu, te u SAD u Pitsburgu. Ustaški pokret u inostranstvu, pa i ovaj u Jugoslaviji, pomagali su Vatikan, Musolinijeva Italija, Hitlerova Njemačka, Hortijeva Mađarska, Borisova Bugarska, kao i drugi neprijatelji Kraljevine Jugoslavije. Pavelić je posebno brinuo kako što bolje provesti organizaciju ustaškog pokreta. U tom cilju, 1932. godine je doneseno više pravila i propisa, pa i Ustav Ustaše Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, kako su sebe nazivali, kao glavni dokument, u kojem je razrađena organizaciona struktura pokreta. Propisi su se odnosili uglavnom na pitanje stvaranja ustaških organizacija u zemlji, a temeljili su se na teritorijalnom principu, zamišljenom u skladu s koncepcijom političko-administrativne podjele buduće ustaške države na županije kao glavne jedinice.

Prema pomenutom Ustavu, ustaški pokret se sastojao od: zbirova, tabora, logora, stožera i Glavnog ustaškog stana.[4] Zbir je ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je skup svih zbirova na području jedne upravne općine. Logor je skup sviju tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju logora na području jedne župe (županije ili okružja). Mladost sveučilišta i visokih škola okupljena je u zasebnom stožeru pod nazivom Sveučilišni stožer, koji je neposredno podvrgnut GUS-u. Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u GUS-u, koji upravlja svim poslovima koji se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.

Na čelu zbira stoji zbirnik, na čelu tabora tabornik, na čelu logora logornik, na čelu stožera stožernik, a na čelu GUS-a poglavnik. GUS sačinjavaju Doglavničko vijeće i Pobočnički zbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te poglavne pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti poglavnik. Uz bok zbirnika, tabornika, logornika i stožernika Glavni ustaški stan po odredbi poglavnika imenuje do šest zbirnih, tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova.[5] Na čelu GUS-a se nalazio ustaški poglavnik, koji je ujedno smatran vođom čitaBog pokreta. On je postavljao i razrješavao sve visoke funkcionere pokreta.

Ustaški pokret je u organizacionom pogledu umnogome nalazio uzor u italijanskom fašističkom i njemačkom nacional-socijalističkom pokretu. To je do izražaja dolazilo osobito u isticanju mjesta i uloge ustaškog poglavnika u rukovođenju pokretom. U njegovoj ličnosti je usredotočena sva vlast u pokretu i budućoj ustaškoj državi. Sam Ustav izričito ukazuje na bezuslovno podređivanje svih pripadnika poglavnikovim odredbama. To je bilo najvidljivije u formulaciji zakletve koju ustaše polažu pri stupanju u pokret. U tekstu prisege, koji donosi „Ustaša“, ističe se da će svaki organizirani ustaša „bezuvjetno izvršavati sve naloge Poglavnika“, a ako se o zakletvu ogriješi, da ga ima „po ustaškim propisima stići kazna smrti“.[6]

Posljednje utočište koje su hrvatske ustaše, na čelu s Pavelićem, imale u Italiji, bila su Liparska ostrva u Tirenskom moru. Na Lipare su ustaše internirani nakon učešća, zajedno s pripadnicima VMRO, u atentatu i ubistvu Aleksandra Karađorđevića, kralja Kraljevine Jugoslavije, 9. oktobra 1934. godine u Marseju. Pored kralja, tada je ubijen i francuski ministar spoljnih poslova Žan Luj Bartu (Jean Louis Barthou). U organizaciji atentata su znatnog udjela imale Italija i Mađarska. Na Liparima su hrvatske ustaše konačno pripremili svoje genocidne planove protiv srpskog naroda u Hrvatskoj, iako je Pavelić zbog atentata bio zatvoren u Torinu od oktobra 1934. do aprila 1936, te interniran u Sijeni do 1939. godine. Na otocima su se okupile ustaše iz više mjesta. Došli su iz Mađarske i Belgije.

O organizaciji i izvršenju atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića njegov realizator, ustaša Vjekoslav Servaci (Serrvatzy), kaže:

„Pošto sam se ja sa Didom Kvaternikom i ostalim ustašama iz GUS dogovorio da ćemo ako nam se pruži prilika negdje dočekati i ubiti Aleksandra, tj. izvršiti smrtnu osudu koja mu je izrečena od ustaškog pokreta, to mi je jedanput Dido brzojavio da mu pošaljem tri čovjeka, a jednog da on imade u Italiji. Ja sam tada skupio 10 ljudi, najvjernijih ustaškom pokretu, i razložio im u čemu je stvar, te kada sam tražio tko će se od njih dobrovoljno javiti za to, svi su se ustali. Ja sam tada izabrao 3, koji su najbolje zadovoljavali, i to: Zvonko Pospišil, Mijo Kralj i Rajić, a u Italiji je bio Vlado, Makedonac iz grupe Vanče Mihajlova. Ovaj Vlado[7] nalazio se kod nas preko godinu i pol, a Makedonci su nam ga poslali kao bratstvo između nas i njih u zajedničkoj borbi, dok smo mi njima poslali našu dvojicu. Ja sam ove ljude sa mađarskim putnicama poslao u Italiju, gdje sam čuo da su kasnije dobili češke putnice, a s njima je išao Dido Kvaternik koji je govorio francuski. Sam poglavnik je bio protivan ovome jer je mislio da ako bi nešto takovog se napravilo, moglo bi doći do svjetskog rata, a pošto mi tada nismo bili jaki, to ne bi znali iskoristiti priliku, a niti mogli. Ovaj Vlado koji je ubio Aleksandra, je odmah poginuo. Poslije toga je uhapšen Kralj, i na koncu Posipšil i Rajić. Sva ova trojica bili su u jednom zatvoru i osuđeni na doživotnu robiju. Pospišil i Kralj su navodno umrli od nikotina u zatvoru, a Rajić je oslobođen od Nijemaca i dopremljen u Državu i kao bojnik PTB (Poglavnikova tjelesna bojna, prim. autora) je umro od kapi. Francuski je sud osudio poglavnika, Perčevića i Didu Kvaternika na smrt, te su bili Dido i poglavnik uhapšeni i zatvoreni u tamnicu u Italiji, a Perčević je od njemačkih vlasti interniran u sjevernu Njemačku“.[8]

Nakon atentata na kralja Aleksandra, Musolini nije htio izručiti Pavelića Jugoslaviji, iako je od Jugoslavije i Francuske mogao dobiti razne političke koncesije. Ustaška organizacija u Italiji je koristila njenu aspiraciju prema hrvatskoj teritoriji, a Pavelić, radi održanja svoga života, u šakama Musolinija, i nije mislio ni na šta drugo osim na sebe. Tako „su Hrvati i Hrvatska“, kako kaže Ante Moškov, „mogli biti samo sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva Musolinija na istočnoj obali Jadrana, slično kao Albanija. Kako dokazuju događaji u NDH, Musolini je i predložio svoje račune Paveliću na potpis i naplatu, a to je bio i prvi smrtni udarac sa stalnom krvavom ranom za NDH“.[9]

Zadaci zacrtani u Načelima hrvatskog ustaškog pokreta iz 1933, već prvih dana uspostave NDH, aprila 1941. godine, izraženi su u rasizmu, ekstremnom nacionalizmu, separatizmu, antikomunizmu, terorizmu i genocidnom zločinu nad Srbima i Jevrejima.

Pavelić i njegovi sljedbenici su kod ustaša osjećaj mržnje protiv srpskog naroda razvili do ludila, ističući da su Srbi ti koji hoće uništiti Hrvate. Ovo najbolje ilustruje ustaški general Ante Moškov: „Čovjek nije mogao prepoznati ove ljude nakon njihovog povratka u domovinu, ako ih je poznavao prije, kao što ni ja nisam prepoznao vlastitog sina i mnoge druge, usljed njihove potpune duhovne i duševne promjene. Ja sam tu stajao pred jednom nerješivom zagonetkom.

Tekar kada sam dospio osobno u koncentracioni logor bilo mi je jasno zašto je tako i nikako drukčije. Jasno sam zapažao tokom jedne godine, da očite dobričine postaju duševno nastrani, da ih rastače mržnja i osveta. Što bi iz njih nastalo da su bili internirani sedam godina kao ustaše na Liparima? Većina ovih ljudi bila je tokom vremena živčano i duševno bolesna na fiksnoj ideji mržnje i potpuno rastrojena. To je isto oboljenje mušćanja kao kod luđaka koji se utvaraju da su carevi i kraljevi, samo su ovi redovito dobronamjerni, naprotiv fiksna ideja mržnje i osvete stvara opasne luđake.

Kad ovakvi ljudi ili skupine ljudi dođu do moći, kao što je slučaj kod ustaša iz Italije, onda se iživljuju i pretvaraju život u pakao. Bilo je takvih, kao na primjer Pavelić, još više njegova supruga, Luburić, Francetić, Tomić itd. koji nisu poznavali ni trun grižnje savjesti kao da je nemaju. Za mene osobno nema dvojbe da je to ne jedino oboljenje moždano, nego i potpuno duševno rastrojstvo. Čovjek nije više čovjek, nego je zvijer-čovjek“.[10]

Ustaški list „Ustaša“, još u februaru 1932. godine, donosi: „Revolucijom, krvlju i oružjem treba srušiti tuđinsku tiraniju i uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku“, i „nož, revolver i pakleni stroj to su idoli“ Oni će u NDH ući u svakodnevnu upotrebu, usmjereni protiv srpskog i jevrejskog stanovništva.

U vremenu između 1929. i 1934. godine, iz inostranstva, posebno iz susjedne Italije, u Jugoslaviju su ubacivane ustaške terorističke grupe, koje su vršile atentate i diverzije u cilju izazivanja što veće mržnje između Hrvata i Srba. U Italiji su ustaše u najvećem broju bili okupljeni oko Ante Pavelića. Među njima se posebno ističu: Eugen Dido Kvaternik, Mijo Babić, Mile Budak, Erih Lisak, Joža Milković, Ivo Herenčić, Vilko Pečnikar, Zvonimir Pospišil, Ante Moškov, Jure Francetić, Vjekoslav Servaci, Stanko Hranilović, Mijo Bzik, Tomislav Sertić, Jerolim Katić, Ante Pejković, Ivan i Kruno Devčić.[11] Iz Italije je išao kanal za prenošenje propagandnog materijala i oružja u zemlju, koji je finansijski često pomagala italijanska vlada, kao i izdržavanje ustaša.

Godine 1932, u Liku, na Velebit, preko Zadra je ubačena grupa od desetorice ustaških emigranata (Ivan Devčić, Rafael Boban, Perković, Ventura Baljak, Jure Devčić, Martin Devčić, Petar Šarlija i drugi), koji su u dogovoru sa istomišljenicima u Gospiću, Andrijom Artukovićem, Jurom (Jucom) Rukavinom, Markom Došenom, Juricom Frkovićem i drugima, napali žandarmerijsku posadu u selu Brušani kod Gospića.

Ovu diverziju, koju su ustaše nazvali lički ustanak, organizovao je Vjekoslav Servaci, po naređenju Pavelića, koji je morao „po traženju Musolinija da opravda opstanak ustaške legije ili organizacije pred talijanskom javnošću“.[12] O tome Servaci kaže: „U Belgiji sam skupio ljude koji su ostali bez posla, a bili su organizirani u našem pokretu, među njima je bio i sam Boban i od tih ljudi, i još par koji su došli iz domovine, sam izabrao jedno sedmoricu koje sam poslao na Velebit sa dosta eksploziva, propagandnog materijala i dobro naoružani. Zadatak sam im dao da dignu kasarnu u Brušanima u zrak, što su oni i napravili, ali nisu stavili čitav eksploziv, te nije bilo dejstva.“[13] Većina njih je bila pohvatana, među njima i Juco Rukavina, dok su se emigranti uspjeli prebaciti preko granice, a s njima Andrija Artuković i Marko Došen.[14]

Daljem širenju ustaških organizacija pogodovalo je potpisivanje međusobnih političkih i ekonomskih ugovora između Jugoslavije i Italije, 25. marta 1937. godine u Beogradu. Na osnovu njih je, pored ostalog, Kraljevina Jugoslavija amnestirala ustaške emigrante, uz određene uslove, pa su od kraja 1937. godine ustaše legalno dolazili u Jugoslaviju. Najistaknutiji među njima su bili: Mile Budak, Mladen Lorković i Jure Francetić. Italija se Beogradskim ugovorima obavezala da neće dozvoliti ustašku aktivnost na svojoj teritoriji, da će jugoslovensku vladu upoznati sa stanjem ustaške emigracije i omogućiti povratak u Jugoslaviju onima koji izraze takvu želju.

Prema dosad raspoloživim podacima, oko 800 ustaša se vratilo u Jugoslaviju u vremenu od novembra 1937. do početka 1941. godine.[15]  Već 1939. godine, ustaše su imale svoj centar u Zagrebu. Ostatak, od oko 250 njih, ostao je u Italiji, pod rukovodstvom Pavelića, čekajući dan kada će i oni moći slobodno da se vrate u zemlju i da organizuju kvislinšku državu NDH. Ustaše koji su se u navedenom vremenu prikupili u Jugoslaviji radili su u zemlji kao peta kolona.

Dolaskom Mile Budaka i drugih istaknutih ustaša iz emigracije, u Hrvatskoj počinju vrlo intenzivna ustaška djelatnost i propaganda. Budak je početkom februara 1939. godine pokrenuo tjednik „Hrvatski narod“ kao legalno ustaško glasilo, oko koga su se okupili Slavko Kvaternik, Mladen Lorković, Ivan Oršanić, Božidar Cerovski, Vilko Begić, Dominik Bumber i drugi. Naročitu pažnju su posvećivali svojoj aktivnosti u organizacijama Hrvatske seljačke stranke (HSS) i uključivanju u razne državne i druge institucije.

U Zagrebu je najviše članova ustaške organizacije bilo okupljeno oko „Uzdanice“, koji su bili rukovođeni uglavnom Milom Budakom i Slavkom Kvaternikom. Računa se da ih je u zemlji bilo oko 2.000, od kojih je u Zagrebu djelovalo nešto više od polovice, a drugi uglavnom u Karlovcu, Ogulinu, Slunju, Gospiću, Otočcu, Perušiću, Brinju, Osijeku, Slavonskom Brodu, Slavonskoj Požegi, Novoj Gradiški, Vinkovcima, Virovitici, Vukovaru, Sremskoj Mitrovici, Varaždinu, Čakovcu, Sisku, Petrinji, Glini, Splitu, Mostaru, Ljubuškom, Čapljini, Banjaluci, Travniku, Sarajevu i nekim manjim mjestima.[16] Veliku ulogu u omasovljavanju i jačanju ustaške organizacije u Hrvatskoj imale su i Mačekove poluvojne organizacije zaštite građanska i seljačka, koje će u danima okupacije biti osnovni izvor za stvaranje Oružanih snaga NDH – ustaške vojnice, domobranstva i oružništva NDH, a posebno značajnu ulogu će odigrati u razoružavanju Jugoslovenske vojske, oduzimanju oružja i uspostavi ustaške vlasti u svim krajevima Hrvatske. „Građanska zaštita“ u Zagrebu je pred rat brojala oko 4.000 ljudi. Konjička formacija zaštite je bila sastavljena od deset eskadrona, motorizovana je imala nekoliko motocikala i automobila, a cijela Hrvatska seljačka zaštita je imala oko 200.000 ljudi. Njen vođa Kemfelja je bio direktno potčinjen Mačeku, a među rukovodiocima Zaštite je bilo i više ustaša.[17]

O tome je uvjerljivo svjedočio i sam doktor Mile Budak u istražnom postupku poslije II svjetskog rata. „S obzirom na okolnosti, da još nismo mogli sprovesti javnu organizaciju ustaša, to smo tražili od svojih prijatelja i pristaša da ne istupe iz Seljačke stranke, već smo naprotiv savjetovali da sarađuju i sudjeluju u javnom i stranačkom životu HSS-a pod vodstvom doktora Mačeka. Naši su ljudi zauzimali u Banovini više položaja pa i u drugim organima državne uprave. Tako npr. ustaša Kruno Batušić bio je zapovjednik osobne garde Mačekove i to još od 1938. godine. Tako je Zvonko Kovačević, pukovnik i zapovjednik Mačekove poluvojne zaštite (zapovjednik Građanske zaštite, prim. autora), bio usko povezan za Kvaternika i odigrao presudnu ulogu u osnivanju NDH, u Mačekovoj Zaštiti su i pukovnici Batušić i Pribanić i bili su ustaše još za Banovine Hrvatske.“

Tako je uz doktora Vlatka Mačeka bila vezana brojna peta kolona, koja je u ratu 1941. godine svim snagama i sredstvima radila da italijanskom i njemačkom fašizmu izda svoju domovinu. Kad se tim petokolonašima pribroji značajan broj folksdojčera, koji su kao njemačka manjina živjeli uglavnom u Vojvodini, onda je očito da su snage unutrašnje izdaje bile brojne, a uz to i strateški dobro raspoređene, što im je omogućavalo da svoju izdajničku ulogu, za račun fašista, a na štetu i tragediju svoga naroda, pa i njemačke manjine, izvrše prema fašističkom scenariju.

Ustaše su u organizacijama HSS-a radili legalno, posebno u Zaštiti, koja je u danima okupacije i uspostave ustaške vlasti i održavanju „reda i mira“ provodila direktivu vodstva HSS-a i Vlatka Mačeka. Ona je, kao oružana sila, kako u Zagrebu tako i u drugim mjestima, već od početka rata, za njegova trajanja i nakon kapitulacije, bila glavni izvršilac svih ustaških odluka i direktiva u vrijeme proglašenja i učvršćivanja vlasti NDH. Zaštita ima ogromne zasluge što su do dolaska Pavelića u Zagreb bile izvršene sve značajnije akcije za uspostavljanje kvislinške tvorevine NDH.

Sprega frankovaca i klerikalizma je kroz ustaški pokret u Kraljevini Jugoslaviji doživjela svoju kulminaciju. Putem svojih organizacija: Križarsko bratstvo, Marijina kongregacija, Domagoj i drugih, klerikalizam je odgajao ustaške kadrove u duhu ekstremnog nacionalizma, šovinizma, rasizma, nacionalne i vjerske mržnje, separatizma i osvete.

Ovdje je svakako najvažnije istaći Križarsko bratstvo, koje je imalo poluvojni karakter. S kakvom je perfidnošću katolički kler organizovao Križarska bratstva, slikovito ilustruje instruktivno pismo doktora Ivana Protulipca, upućeno svećenicima iz okolice Splita, u kome se, pored ostalog, kaže: „Morate paziti da previše informacije ne dajete van, da g. seniori ne učine drukčije kao što su ga u Zagrebu učinili. Organizacija će se dati sprovesti.

Držat ćemo se, kao da se radi o crkvenoj organizaciji, a radit će se kao do sada… (tj. orlovsko politički). Čim dobijete odobrena pravila od biskupa, možete početi raditi u Splitu.

Razmislite i dogovorite se s Isusovcima i nađite najpametniji način, kako će se to pitanje potvrde za Split riješiti.

Mi danas u Zagrebu počinjemo provoditi i već se društva u tom pogledu konstituiraju: Novi list ’Križ’ izlazi tokom ovog tjedna. Još jedanput: Pazite da stvari ne dobiju nepoželjan publicitet, da ne bude nepotrebnih intervencija preko strane!“[18]

Od 1937. godine, Križarsko bratstvo u Gospiću djeluje pod rukovodstvom Stjepana Tomljenovića Patka (1941. je bio ustaški stožernik u Gospiću) i Ante Brkljačića, studenta. U njemu tada aktivno radi i gimnazijski katiheta, ustaša Vladimir Kargačin. Iz ove organizacije su potekle najzloglasnije ubojice, koje su 1941. godine sačinjavale tzv. Pomoćni ustaški odred. Za Banovine Hrvatske, po Gospiću su pjevali „Vrati se, vrati, Ante Paveliću“ ili „Kad se Maček iz Ženeve vrati, dijelit će se Srbi i Hrvati“. Međusobno su se pozdravljali uzdignutom desnom rukom, uz povik „ŽAP“ (Živio Ante Pavelić), „Bog živi“ i „Bog i Hrvati“, a kao znak raspoznavanja, na reverima kaputa su nosili mali hrvatski grb u obliku trokuta.[19]

Marijinu kongregaciju u Gospiću je organizovao i vodio župnik katiheta Nikola Mašić. Ova klero-fašistička organizacija je okupljala žensku srednjoškolsku omladinu. U Gospiću je još 1940. osnovana i Hrvatska ustaška revolucionarna akcija (HURA). Njom su rukovodili profesor Danijel Crljen, student Josip Samardžija, Marko Frković, Ante Pihler i drugi. A pod rukovodstvom Josipa Šabana, Zdenke Janjić i Đurice Hunjet, u Gospiću je osnovana i Revolucionarna ustaška ženska akcija (RUŽA).[20]

Ovako formirana i organizovana Križarska bratstva su širom Hrvatske, pod rukovodstvom katoličkog klera, utirala put ustaštvu i iz redova omladine odgajala kadrove za njega. To najbolje ilustruje, poznat po svom radu među križarima, svećenik Franjo Kralik, urednik „Katoličkog tjednika“, koji 27. aprila 1941. godine u članku „U znaku žrtve, Uz povratak hrvatskih ustaša“, piše: „Križari i Križarice! Prigodom zadnjih događaja vidjelo se, kako je važnu ulogu vršila ta organizacija duhovno pripravljajući ’novu, mladu, Božju Hrvatsku’. Odgoj križarske omladine, zahvaljujući pok. dr Ivanu Mercu i živom dr Ivi Protulipcu, bio je radikalno hrvatski. Njezin duhovni program slagao se s duhovnim programom ustaša i bezbroj puta ga je na raznim velikim križarskim manifestacijama iznosio dr Ivo Protulipac, a i drugi križarski govornici. Neka, eto križarska žrtva u budućnosti dođe do još jačeg izražaja. Ali ne toliko riječima, koliko djelima.“[21]

Klero-nacionalističku koncepciju su u svojim govorima izražavali mnogi ustaški prvaci, a kao ideologiju ustaštva, posebno ju je potvrdio dr Mile Budak u govoru koji je održao u Karlovcu 13. jula 1941. godine: „Braćo i sestre! Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se naš cijeli rad, jer nas je povijest naučila da kad ovde ne bismo bili katolici, da bi nas davno nestalo. Eto, braćo i sestre, na te svetinje, na crkvu, vjeru i obitelj, najviše navaljuju naši najveći neprijatelji, a to su pravoslavci svih klasa i boljševici. Proračunati neprijatelji traže uvijek najosetljivije mjesto i kušaju na nj udariti. Ali baš se tu namjerio na najveći otpor, jer je na tim temeljima bazirana ideologija ustaškog pokreta.“[22]

Neposredna posledica ustaške izdaje domovine je osnivanje NDH 10. aprila 1941. godine, dok je rat sa njemačkim i italijanskim armijama još trajao. Dakle, NDH je planirana i pripremljena još prije izbijanja II svjetskog rata. Način borbe ustaškog pokreta, tj. hrvatskog nacionalnog pokreta, kako su ga sami nazivali, bio je teroristički i ilegalan.[23] Cilj im je bio država temeljena na ustaškim načelima, a uspostavljena na razvalinama Kraljevine Jugoslavije.[24] Ustaški pokret je u realizaciji postavljenog zadatka bio potpomognut od totalitarističkih režima[25] i „revizionističkih“ država Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske.

Patriotski borci, među kojima je pored Srba bilo Hrvata, Muslimana i drugih, s ponosom su još tada ginuli u odbrani zajedničke domovine, a iza njihovih leđa su ustaše u Zagrebu slavili i čekali pad Kraljevine Jugoslavije. Kada je postalo očito da se zemlja ne može odbraniti od fašističkih vanjskih i unutrašnjih kolona, neminovno je uslijedila kapitulacija Kraljevine Jugoslavije 17. aprila 1941. godine. Čitavo izdajničko društvo koje je činilo petu kolonu skinulo je masku pred licem jugoslovenske i svjetske javnosti.

Uoči 10. aprila 1941. godine, Pavelić je ustašama i svojim pristašama poručio da se pripreme i veselo dočekaju njemačke i italijanske trupe. „Dočekajte svugdje i svagda hrabre vojnike naših prijatelja i zaštitnika s veseljem, s oduševljenjem, poštovanjem i s bratskom ljubavlju. Okitite kuće hrvatskim trobojnicama i znakovima prijateljskih naroda i vojske. Ovi vojnici znadu, da prolaze kroz prijateljske zemlje, pa neka se i na licu mjesta osvjedoče, da su ih Hrvati u hrvatskim zemljama primili onako bratski i s ljubavlju, kako to učiniti znadu samo čestita, zahvalna i vjerna srca hrvatskog naroda. S njima dolaze u tvoju sredinu, hrvatski narode, s puškom u ruci, hrabro se boreći i tvoji sinovi, dolazi i hrvatska ustaška vojska.“[26]

Osnovnu ulogu u stvaranju marionetske države Hrvatske imali su Nijemci, čija je 14. oklopna divizija 10. aprila 1941. godine prva ušla u Zagreb i uz čiju pomoć su ustaše proglasile NDH dok se Pavelić još nalazio u Italiji. Upravo kakav je doček njemačkih trupa Pavelić poželio, takav je i bio. Djevojke u bijelom, Hrvatice, cvijećem su zasule njemačke tenkove u Zagrebu. Njemački ratni dopisnik Gerhard Emskefer je ovim riječima opisao, kako on reče, oslobađanje Zagreba: „Nemačke trupe ulaze u Zagreb. Sivi kolosi od čelinih oklopa slili su se kao silna reka u ulice glavnog grada Hrvatske.

Zagreb nam je priredio takav doček kakvim ranije nikad vojnici u stranim zemljama nisu bili pozdravljeni. Iako smo znali, i uz put se prilikom nastupanja po hiljadu puta uverili da je hrvatski seljački narod prijatelj Nemačke, ipak nismo pretpostavljali da će tek nekoliko časova pre ulaska naših oklopnih divizija trijumfovati nacionalna revolucija.

Grad pruža ovog trenutka sliku koja veličinu istorijskog časa dovodi do snažnog izražaja. Sve su ulice ispunjene ogromnim masama ljudi između kojih pokušavaju nemačke kolone da prokrče sebi put. Odigravaju se prizori neopisivog oduševljenja.

Ispod mora crveno-belo-plavih zastava buči oduševljenje jednog naroda, koji se topi od veselja zbog svoje nacionalne pobede i zahvalnosti svome oslobodiocu koji će od sada da brani nezavisnu Hrvatsku svojim moćnim oružjem. Guste mase ljudi vise na našim kolima i stoje na teškim oklopnim i teretnim kolima, pritiskujući točkove uz opasnost po život.“[27]

Uvučen u igru između Njemačke i Italije, koristeći i jednu i drugu za lakše ostvarivanje svojih ciljeva, Ante Pavelić je izvršavao zadatke i vjerno služio obema stranama. Namjeravajući da zavlada Dalmacijom, Hrvatskim primorjem i otocima, Musolini je pomogao Paveliću da se njegove ustaše još u logoru Pistoji naoružaju i obuku u italijanske uniforme. Na uniforme su stavili slovo „U“ i uz hrvatske zastavice i kame za pojasevima krenuli u Hrvatsku 11. aprila uveče. Njih 250, na čelu s Pavelićem, sutradan su vozom stigli u Trst i nastavili put autobusima, da bi 13. aprila u rano jutro prešli jugoslovensko-italijansku granicu kod Sušaka.

Na prelasku jugoslovensko-italijanske granice, u svom prvom intervjuu, datom u jednom italijanskom vagonu, Pavelić je srpski narod označio kao izvor svega zla koje je hrvatski narod proživljavao u svojoj viševekovnoj borbi za nacionalno oslobođenje: „Mi nemamo i nikad nismo imali nikakve veze sa Srbima. Od Srba se razlikujemo i po religiji i po fizičkom izgledu. Teško je pobrkati jednog Hrvata sa Srbinom. Mi nismo Slaveni.“ Istim zanosom je i Eugen Kvaternik rekao da ime Hrvat dolazi od arhaičnog izraza „Hroatang“, što na gotskom znači radnik. Već ove prve izjave ustaških vođa nagovještavaju bit ustaške politike, koja će se provoditi svom žestinom u namjeri da se uništi srpski narod u Hrvatskoj. Polazak iz Italije je uslijedio upravo kada je radio-stanica Firenca emitovala vijest (radio-stanice Glavnog ustaškog stana pod imenom „Velebit“) da je ustaški krilnik Slavko Kvaternik 10. aprila oko 16 sati, u ime poglavnika Ante Pavelića, preko radio-stanice Zagreb proglasio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Njegov tekst glasi:

„Hrvatski narode!

Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas, pred uskrsnuće Božijeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Hrvatska Država.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku.

Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika.

Bog i Hrvati! Za dom spremni!

Zamjenik Poglavnika

U Zagrebu, 10. travnja 1941.

Zapovjednik cjelokupne vojne snage: Slavko Kvaternik, v. r.“[28]

Istovremeno, Nijemci su pregovarali s Vlatkom Mačekom kako bi mu predali vlast u NDH. Očekujući da sile osovine neće pobijediti, on je to odbio, ali je svejedno dao izjavu kojom je pozvao „hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava“. Slavko Kvaternik je Mačekovu izjavu iskoristio, predajući je spikeru radija, koji je 10. aprila, u 17,45 sati, pročitao: „Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cijelom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast.

Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava i pozivam sve pristaše HSS-a koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju sa novom vladom.“

Tako je Ante Pavelić dobio i bezrezervnu podršku dr Vlatka Mačeka, vođe HSS-a, i njegove Zaštite.

Još u martu 1941. godine, Zaštita preduzima prve mjere „zaštite“. Njeni pripadnici se, po naređenju i samovolji, ne odazivaju pozivima u vojsku, a teku i dogovori o zauzimanju Zagreba i razoružanju Jugoslovenske vojske. Rezultati nisu izostali. Već 10. aprila, u zapovjedništvo Zaštite u Zagrebu dovedeno je 100 jugoslovenskih oficira, među kojima je bilo i generala, koji su predati njemačkim okupatorskim trupama.

Tog istog dana, u bučnom, bahatom i zanosnom ushićenju, pripadnici Hrvatske seljačke zaštite su u Zagrebu ubili nekoliko vojnika Srba koji su krenuli svojim kućama, o čemu svjedoči Danilo Kovačević: „Nakon svečanosti na Jelačićevom trgu krenuo sam prema Trešnjevci, gdje sam stanovao. Njemačke motorizirane jedinice nadirale su sada i iz pravca Kustošije pa su se zajedno sa onima iz pravca Maksimira slijevale u Frankopansku ulicu i kretale se prema Trešnjevci i Savskom mostu. Razmišljao sam o svemu što sam tog poslijepodneva 10. travnja 1941. godine vidio i doživio.

Iz tog razmišljanja trgne me pucanj. Pogledam desno i vidim kako se sa vrha željezničkog nasipa strmoglavljuje smrtno pogođen jugoslovenski vojnik. Naoružani i uniformirani Mačekovi zaštitari dočekivali su sa istočne strane visokog željezničkog nasipa vojnike koji su bježali iz kasarni u donjoj Ilici. Kada bi se vojnici pojavili visoko na pružnom nasipu, zaštitari bi im oštro naredili da odbace oružje. Samo malo nećkanje je bilo dovoljno zaštitarima da otvore vatru. Većina tih mladića je bila iz Srbije, Makedonije i Kosova — oni su po nepisanom zakonu skoro svi služili vojni rok u ovim krajevima — i teško su se odvajali od oružja koje im je bilo povjereno pod zakletvom. Za kratko vrijeme, dok sam stajao nedaleko bivše ženske kaznione na Savskoj cesti, ubijeno je desetak tih nedužnih mladića u vojničkoj uniformi. Jedan vojnik nakon što je predao oružje, zapitan da li je Hrvat, potvrdio je mahanjem glave, no jedan zaštitar sa strane reče mu nek se prekrsti. Ovaj to učini, ali na način pravoslavaca, našto odjekne pucanj i vojnik pade mrtav.“[29]

Pavelić je iz Italije, u pratnji oko 250 ustaških emigranata, stigao u Ogulin 13. aprila 1941. godine, gdje ga je svečano dočekao župnik i kanonik Ivan Mikan s kapelanom Draganom Petranovićem, te brojnim znatiželjnicima i simpatizerima ustaškog pokreta.

Upravo tu, na prostoru ispred Frankopanske kule, u prisustvu Pavelića, župnik Mikan[30] je gromoglasno pozvao na „čišćenje“ svega što nije hrvatsko, završavajući govor parolom: „Bjež’te psine preko Drine!“

Pavelić se sa ustašama, u koloni automobila i kamiona koju su pratili italijanski berseljeri, uputio u Karlovac, gdje je stigao oko 10,30 sati uveče i tu se zadržao sve do jedan sat iza ponoći 15. aprila 1941. godine. Dočekali su ih i pozdravili predstavnici domovinskog vodstva, predvođeni Slavkom Kvaternikom, karlovačke ustaše i veća skupina građana. Pavelić je održao kraći govor, a zatim je u kasarni Kadetske škole razgovarao sa Slavkom Kvaternikom i predstavnikom njemačkog ministarstva vanjskih poslova Edmundom Fezenmajerom (Veesenmayer). Razgovarajući o položaju nove države, očekujući pozitivnu odluku Berlina, Pavelić je posebno naglasio da je Hrvatska i u prošlosti bila saveznik Njemačke, i da su Hrvati gotskog, a ne slovenskog porijekla, pa će i sada biti lojalni Trećem Rajhu.

Nakon opširnijeg razgovora o državnopravnom položaju NDH i stavu Njemačke prema Pavelićevim obećanjima Musoliniju, razgovori su oko 22 sata prekinuti i nastavljeni ujutru u stanu dr Ante Nikšića, kod kojeg je Pavelić odsjeo. Poslije podne, 14. aprila, razgovorima se priključio izaslanik Italije Filipo Anfuzo.

Sve dok ga nisu priznali Hitler i Musolini, i dok nije postao mandatar za sastav vlade, Pavelić je ostao u Karlovcu, cijelu noć nervozno pozivajući Berlin i tražeći odgovor da li se Nijemci slažu s njegovim obećanjima Musoliniju. Čim je čuo: „Berlin se slaže“, što je značilo da su raščišćena pitanja s vodstvom Trećeg Rajha, Pavelić je svojim kolima krenuo za Zagreb, gdje je stigao nešto prije 4 sata ujutru 15. aprila 1941.[31] Njegovo formalno preuzimanje vlasti bilo je objavljeno 16. aprila 1941. u „Odredbi o imenovanju Prve Hrvatske Državne Vlade“, u kojoj je Pavelić sebe proglasio poglavnikom i uzeo mjesto predsjednika vlade i ministra za vanjske poslove.[32]

Paralelno s preuzimanjem i organizacijom vlasti, ustaše izdaju program rada sa odgovarajućim zakonodavstvom. Njih u ostvarivanju cilja stvaranju nacionalno čiste države, više ništa ne sprečava, pa ni nepostojanje pravne osnove NDH sa stanovišta međunarodnog prava.[33]

Mnogi su katolički svećenici, poput župnika Ivana Mikana iz Ogulina, pozdravljali Pavelića i upućivali mu izjave podrške držeći govore i služeći misu za novu državu. Među njima se ističu splitski biskup dr Klement Bonefačić, hvarski biskup Miho Pušić, krčki biskup dr Josip Srebrenović, senjski biskup Viktor Burić i đakovački biskup dr Antun Akšamović. Pojedini predstavnici katoličke crkve su postali i ustaški funkcioneri: Božidar Bralo, župnik u Sarajevu, postao je Pavelićev povjerenik za Bosnu, dr Petar Berković, župnik u Drnišu, imenovan je ustaškim povjerenikom za kotar Knin, don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, bio je ustaški povjerenik u tom dijelu Hercegovine, dr Dragutin Kamber, župnik iz Doboja, postao je ustaški povjerenik za taj kotar, dr Radoslav Glavaš, franjevac iz samostana u Širokom Brijegu, postao je visoki funkcioner u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, fra Dionizije Juričev je postao predstojnik Vjerskog odsjeka u Državnom ravnateljstvu za ponovu i osobni Pavelićev kapelan, Vilim Cecelja, župnik iz Zagreba, i Stipe Vučetić, župnik iz Ledenice, imenovani su za zamjenike Alojzija Stepinca kao apostolskog vojnog vikara oružanih snaga NDH. Osim njih, isticali su se: fra Didak Ćorić u Jaski, Vilim Nikšić, župnik u Ogulinu, Dragutin Marjanović, kapelan u Slavonskom Brodu, župnik Martin Gecina u Rečici (kotar Karlovac), don Mate Moguš u Udbini, Antun Žurić, župnik u Dvoru na Uni, Josip Astaloš, župnik u Dalju, fra Ivan Hrstić u Sinju, fra Stanko Milanović u Imotskom, don Jure Vrdoljak u Čapljini, fra Srećko Perić u Livnu, fra Velimir Šimić, Karlo Grbavac i Mijo Ćuić u kotaru Duvno, pop Ante Klarić u kotaru Bosanski Šamac, fra Emanuel Rajić u kotaru Gornji Vakuf, Ivan Miletić, župnik u Višegradu, i drugi.[34]

Jedan dio katoličkog svećenstva je aktivno učestvovao u ustaškom pokretu i pokoljima srpskog naroda. Među njima su fratar Miroslav Filipović-Majstorović, Srećko Perić, Ivan Hrstić, Josip Matijević, Stanko Milanović, Josip Brekman, Petar Panić, Zvonimir Brekalo, Cvetan Čulina, Josip Vukelić, Josip Bujanović, Ivan Nikšić, Blaž Tomljenović i drugi.[35]

Stepinčevoj „božjoj providnosti“ i Pavelićevom pozivu svećenstvu da ispune svoje dužnosti prema NDH suprotstavio se izvjestan broj katoličkih svećenika, časnih ljudi, koji su ustaška zvjerstva otvoreno osuđivali i njima se suprotstavljali po cijenu vlastitog života. Takav je bio dr Josip Lončar, zagrebački kanonik, koji se užasavao nad zločinima učinjenim nad srpskim narodom. On je zbog svojih stavova bio zatvoren i presudom od 23. avgusta 1941. godine osuđen „radi uvrede državnog poglavara i radi protudržavne promidžbe na kaznu smrti strijeljanjem.“ No, na intervenciju papskog legata Markonea, kazna smrti mu je zamijenjena kaznom teške robije u trajanju od 20 godina.[36] Poslije kraćeg vremena je bio amnestiran. Zločinima nad srpskim narodom su se suprotstavili i nadbiskup Ujčić, biskup dr Ante Donković,[37] svećenik Virgil Markus (Rajić), Etinger (Daruvar), Tobi (Dežanovac), dr Franjo Didović (Drenje), dr Franjo Resman (Nova Gradiška), monsinjor Ritig i Milanović (Istra), biskup fra Alojzije Mišić. Neki od njih su učestvovali u NOP-u, a Ante Donković, Franc Rihar, Franc Grobler, Franc Kač, Janez Kodrič, Anzelm Polak, Janez Rančigaj, Sem Jakob i Franc Orešnik su nastradali u koncentracionom logoru Jasenovac.[38]

Nasuprot ovim primjerima, znatno češće je dolazilo do uspostavljanja tijesne saradnje između ustaških i katoličkih crkvenih vlasti. Podrška katoličkog klera zločinačkoj državi, oglušivanje o njenu krvavu političku praksu i iskazivanje iskrene lojalnosti podupirali su, direktno ili indirektno, masovne zločine nad srpskim narodom, Jevrejima, Romima i Hrvatima antifašistima u Hrvatskoj tokom 1941-1945. godine.

Pri tom se ne mogu izdvojiti ni pojedini visoki katolički crkveni dostojanstvenici i biskupi, na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. On je već 27. marta 1941. godine, kada su u Beogradu izbile demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, zapisao u svom dnevniku: „Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta… koji se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje, prim. autora) je najveće prokletstvo, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.“[39] Stepinac je 12. aprila 1941. godine, dva dana nakon proglašenja NDH, još prije dolaska Ante Pavelića u Zagreb, čestitao Slavku Kvaterniku uspostavu ustaške države. Od Pavelićevoga dolaska, sudjeluje na skupovima i priredbama koje organizuju ustaše. Nadbiskup Alojzije Stepinac je 28. aprila 1941. godine objavio Okružnicu kojom je pozdravio NDH, ne samo kao „sin hrvatskog naroda, nego još više kao predstavnik svete crkve“, i pozvao katoličko svećenstvo „na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH“. Zbog daljeg sadržaja ove knjige i uloge koju je Okružnica odigrala u vezivanju jednog dijela katoličkog klera za ustašku NDH, navodim njen tekst: „Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskog naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade države Hrvatske bude nadahnuto strahom božjim i ljubavlju za Božji Zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem Zakonu, a ne lažnim načelima ovoga svijeta država Hrvatska biti izgrađena na čvrstom temelju.

Odazovite se stoga spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH. Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš narod naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: ’ Verbum Dei non est alligat um’Riječ Božja nije nikad svezana’ (11. Tim. 2, 9). I ona će smatrati svojom svetom dužnošću Opor tu ne, importune, arguere, increpare, obsecrare in omni patientia et doctrina et cum omni apostolica libertate’ ’U zgodno vrijeme i nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učešće sa svom strpljivošću’ (11. Tim, 4, 2) i sa svom apostolskom slobodom. Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i države Hrvatske.

Dao dobri Bog da tako bude. A da tako bude pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara božjega podižete ruku k ’Ocu Zvijezda’, od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon. (Jak. 1, 17).

Da poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i tako odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini, da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj!

Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od svega u životu, ’jer ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva’ (Ps. 12, 1).

Crkva božja nikada se nije izgubila u frazama, ali nikada nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinca, naroda i države. Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj.

U vezi s tim određujemo, da se u nedjelju 4. svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati pomenute svečanosti. A ukoliko komunikacione prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodan dan.

A što se tiče prvostolne crkve zagrebačke, to ću vam odrediti u sporazumu s državnim vlastima.

U Zagrebu, 28. travnja 1941.

Alojzije, nadbiskup“[40]

Okružnica vrlo jasno pokazuje Stepinčevo istupanje u prilog Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uopće. Smatrajući sebe i sav svijet „svjedokom najzamršenijih događaja u životu hrvatskog naroda među kojima djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja“, on je zvanično pozdravio proklamovanje NDH.

Historijskoj činjenici da je do proglašenja NDH došlo na osnovu pobjedonosnog prodiranja snaga sila osovine (riječi Adolfa Hitlera u telegramu Paveliću o priznavanju NDH) u osvajačkom ratu protiv Jugoslavije, nadbiskup Stepinac je pretpostavio katoličku tezu o vječnom božanskom nastanku i poretku.

U stvari, još prije nego što je Stepinac poslao okružnicu povodom uspostave NDH svojim biskupima, istakavši da se radi o „najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu“, već su bili osnovani ustaški logori Danica (15. aprila) i Kerestinec (19. aprila), te su ustaše masovno hapsile Srbe i Jevreje. Tako su 504 Srbina iz Grubišnog Polja potrpana u 30 vagona za stoku i željeznicom otpremljena u Zagreb, zatim u logor Danicu, da bi potom bila pogubljena u logoru Jadovno na Velebitu. Od 11. aprila 1941. godine počinju hapšenja po Zagrebu, te je 156 Srba i 18 Jevreja odvedeno u logor Kerestinec. U istom logoru su zatočeni i Hrvati komunisti. Već 14. aprila iste godine je uništena i sinagoga u Osijeku.

U Gudovcu, selu kraj Bjelovara, ustaše su 27. aprila 1941. godine izvršili masovni pokolj 195 Srba. Do kraja aprila 1941, s područja Korduna, Banije i Like pohapsili su i pobili 429 Srba.[41]

Slijede masovni pokolji od 6. do 9. maja u Hrvatskom Blagaju na Kordunu (Veljunski pokolj), gdje ustaše, bez suda i bez upotrebe vatrenog oružja, ubijaju 525 Srba. Zatim, 10/11. maja u selu Prekopa na Baniji ubijaju 340 Srba iz Gline i njene bliže okolice.[42]

Masovna pogubljenja Srba, Jevreja i Hrvata antifašista širom NDH traju sve do oslobođenja od fašizma, do maja 1945. godine.

Rimokatolička crkva je prihvatila ustaški režim kao državni poredak i vladi Nezavisne Države Hrvatske priznala legitimnost. Njen poglavar, Alojzije Stepinac, već je 10. aprila 1941. godine u NDH vidio „Božju providnost“ i pozvao svećenstvo da ispuni svoju dužnost prema mladoj državi. „Katolički tjednik“ 11. maja 1941. godine piše: „Nad našom novom, mladom i slobodnom Hrvatskom ukazao se na nebu znak kao slika djevičanske majke božje. Djevica dolazi u posjetu Hrvatskoj. Ona želi da u svoju majčinsku odjeću uvije mladu, ponovo rođenu Hrvatsku, upravo o tisućgodišnjem jubileju katolicizma u Hrvatskoj. Ona se spušta ponovno na zastavu naše slobode, da bi na njoj zauzela svoje staro mjesto“.

Već nakon prve biskupske Konferencije, održane 25. i 26. juna 1941. godine u Zagrebu, kojoj su prisustvovali Stepinac, Šarić, Bonefačić, Pušić, Burić, Akšamović, banjalučki biskup fra Jozo Garić, šibenski biskup dr Jeronim Mileta i beogradski nadbiskup dr Josip Ujčić, učesnici su posjetili Antu Pavelića. Tom prilikom mu je nadbiskup Stepinac, u ime prisutnih, rekao da dolaze „da vas kao legitimni predstavnici Crkve Božje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od srca pozdravimo kao njezina državnog Glavara s obećanjem naše iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine.“[43]

Sa izuzetnom radošću i zadovoljstvom, ustaška štampa već 17. aprila donosi izvještaj o brzoj kapitulaciji vojske Kraljevine Jugoslavije, kao i vijest da su Njemačka i Italija priznale „Državu Hrvatsku“.[44]

Samo dva dana kasnije, 19. aprila, „Hrvatski narod“ objavljuje najradosniju vijest: „Srpska vojska kapitulirala nakon što je već bila posve razbijena i najvećim dijelom zarobljena unatoč terenskim zaprekama… jučer u 9 sati navečer položila je cijela srpska oružana sila oružje bez ikakvih uvjeta.“

Adolf Hitler je sa svojim saveznicima raskomadao Jugoslaviju i njenu teritoriju podijelio između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Uporedo, okupatori su stvorili kvislinšku tvorevinu Nezavisnu Državu Hrvatsku, Komesarsku vladu u Srbiji, Konzultnu u Ljubljanskoj pokrajini, Privremeni administrativni komitet u Crnoj Gori, nacionalističku-šiptarsku upravu na Kosmetu i u dijelu Makedonije i tako dalje. „Samostalna“ teritorija NDH je već u samom početku „nezavisnosti“ de fakto razdijeljena na njemačku i italijansku interesnu sferu.

Ustaška organizacija u inostranstvu, na čelu s Pavelićem, bila je politička teroristička organizacija. Njena ideološka i politička osnova je počivala ne genocidnoj koncepciji. Riječ genocid je izvedena iz grčkog i latinskog korijena. Genos[45] na grčkom znači pleme, narod, a latinsko occidere znači ubiti. Riječ genocid sadrži pojam istrebljenja roda, plemena, naroda, što znači potpuno uništenje jednog ili više naroda, pojedinih skupina, bilo iz vjerskih, nacionalnih, političkih ili ekonomskih razloga.

Usvajajući fašističku ideologiju kao svoju političku filozofiju, hrvatske ustaše su za svoj pravi cilj istakli osvajanje, odnosno uspostavljanje državne vlasti. Nakon uspostave državne vladavine, ustaše su odmah pristupili primjeni genocidne politike prema srpskom narodu i Jevrejima u Hrvatskoj. Osnov ove politike je produkt patološke mržnje prema srpskom narodu uopće, a posebno prema srpskom narodu u Hrvatskoj i Bosni. Ona se temelji na rasističkoj teoriji Ante Starčevića o Srbima kao nižoj rasi „gnusnim stvorenjima sužanjstva“, „blatnim skotovima“, „vlaškom nakotu“, „plemenu pokvarenom i zlom“… Kao „otac domovine“, on je anticipirao rasizam u njegovoj agresivnoj varijanti, s jasnim porukama o neophodnosti uništenja „niže“ rase, prije svega u vlastitoj sredini.[46] Ovakav odnos prema srpskom narodu u Hrvatskoj, kao što se vidi, stariji je od pojave fašizma, a genocidno prokletstvo se proteglo ne samo na Srbe i Jevreje, nego i na Rome.

Metode uništavanja i unižavanja naroda, kao što su raseljavanje i pokrštavanje, ranije nisu nazivane genocidom. Pojam genocid je termin koji se pojavio poslije II svjetskog rata, a uvela ga je Organizacija ujedinjenih nacija. Ujedinjeni narodi su zločinačku, prije svega njemačku fašističku politiku istrebljenja Jevreja (pa i u Hrvatskoj), definirali genocidom, kao svjetskim deliktom. Tako je genocid postao nacionalna i međunarodna inkriminacija. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je, svojom odlukom od 11. decembra 1946. godine, odricanje prava narodu na opstanak definirala genocidom zločinom protiv međunarodnog prava, a Konvencijom od 9. decembra 1948. godine genocid je proglasila zločinom protiv međunarodnog prava bez obzira da li je izvršen u mirno doba asimilacijom, ili za vrijeme rata.

Time su Ujedinjene nacije pobliže odredile pojam genocida, smatrajući zločinom svaki čin koji je počinjen s namjerom da se potpuno ili djelimično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske grupe. To znači da nije kažnjiv samo genocid, nego i dogovor za izvršenje genocida. Krivci će biti kažnjeni bez obzira da li su vlastodršci, koji su odgovorni na osnovu ustava, državni činovnici ili privatne osobe pojedinci.

Termini svaki čin i namjera da se istrijebi jedan narod, etnička, rasna ili vjerska skupina pobliže su nedvojbeno definirani. Genocid se može provoditi ubijanjem, nanošenjem tjelesnih ozljeda ili duševnog zla, namjernim dovođenjem u takve uslove života koji dovode do potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja, kao i prisilnim premještanjem pripadnika jedne skupine u sredinu druge grupe, kojoj oni ne pripadaju.

Ovo su kriteriji prema kojima se može i za prošlost i za sadašnjost prosuđivati konkretan genocidni čin u pojedinim zemljama, odnosno u svijetu. Nesporno je, primjenjujući svjetske kriterije o pojmu genocida, da su hrvatske ustaše za vrijeme NDH provodile genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj, nad Jevrejima i Romima, i time izvršile teške zločine prema narodu i čovječanstvu.[47] Nužno je naglasiti da nisu krivi samo oni koji su svoje ruke okupali u krvi hiljada ljudi, žena i djece, nego s njima i svi idejni podstrekivači, koji su „načelima“ i raznim „teorijama“ poticali na put zločina. Krivicu nose i pomagači i saradnici koji su na bilo koji način imali udjela, pa i oni koji su uništavali tragove zločina, kako za vrijeme rata tako i poslije. Upravo ovdje je nužno reći da već punih 50 godina vlada mišljenje kako je genocid prevaziđen i da se na našim, jugoslovenskim prostorima više neće ponoviti, pa o zločinu nije ni potrebno pisati, ili, kako su mnogi govorili, ne treba čeprkati po prošlosti – što je skupo koštalo mlade jugoslovenske naraštaje. To je danas, nažalost, očito ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu. U tome je i razlog što u Jugoslaviji postoji veoma malo literature o genocidu i što nije izvršen organizovan popis svih ljudskih gubitaka u II svjetskom ratu, bez obzira kome narodu su pripadali, a kamoli da su naučno istraženi masovni zločini izvršeni nad Srbima u njihovim kućama, crkvama, školama, na njivama, u šumama, ili bacanjem žrtava u bezdane, provalije, rijeke, more.

Sve su to razlozi da se danas žrtve izjednačavaju sa zločincima i da se 90-tih godina XX vijeka iznova provodi genocid nad žrtvama iz 1941-1945. godine.[48] Zbog toga je trebalo odbaciti sve predrasude, te otvoreno, stručno i naučno kazati istinu onakvu kakva je bila, upravo u ime dostojanstva nauke i budućnosti, s dužnim poštovanjem prema narodima i ljudima, bez obzira kojoj vjeri pripadali. Prije svih je trebalo da se oglase predstavnici hrvatske katoličke crkve, koji punih 50 godina ne nađoše vremena niti smogoše snage da se poklone žrtvama stradalim tokom trajanja zločinačke države Ante Pavelića, kojem je dio hrvatskog katoličkog svećenstva i pomagao.

Nauci ne bi smjelo nikad biti kasno da kaže istinu o genocidu, kako bi pomogla da do njega nikada više ne dođe, dok postoji ljudskog roda i poroda.

Sadržaj ove knjige, pored svih ograničenja i tegoba vremena u kojem nastaje, usmjeren je upravo tome i samo tome, jedino tome cilju.

Kada je riječ o genocidu kao nacionalnom i međunarodnom deliktu, neophodno je reći još nešto i to posebno naglasiti. Genocidne radnje, odnosno genocidna politika, nisu nešto što je urođeno jednom narodu, pa ni hrvatskom, u našem slučaju. Uvijek sam se suprotstavljao nedobronamjernim primjedbama pojedinaca, bez obzira dolazile one iz redova hrvatskog ili srpskog naroda, koji su u posljednjih nekoliko godina, iz ličnih, materijalnih, političkih ili dodvoraških ambicija, često isticali genocidnost hrvatskog naroda. Iznosio sam istinite i životne primjere, nezabilježene u knjigama, ali iz stvarnosti srpsko-hrvatskih odnosa za vrijeme II svjetskog rata. Primjere koje upravo takvi pojedinci nerado slušaju. Primjeri su to svesrdne pomoći hrvatskog čovjeka u zaštiti srpskog življa upravo u vrijeme kada je bio izložen svirepim ustaškim zločinima. Svakom razumnom ljudskom biću je neprihvatljiva teza da je hrvatski narod po svojoj prirodi genocidan, i za njega ona predstavlja veliki historijski grijeh, ali je veliki historijski grijeh i poricati da su ustaše provodile genocidno istrebljenje srpskog naroda u Hrvatskoj za vrijeme NDH.

Sudeći na osnovu prošlosti i sadašnjosti, svaki je narod u svojim redovima imao, i uvijek će imati manje ili više genocidnih pojedinaca. Ta genocidna skupina, kako nas historija podučava, može biti veća ili manja, što zavisi od niza historijskih, posebno političkih okolnosti. Pojedinci često nisu svjesni svoje potencijalne genocidnosti, jer čovjek sam sebe posve ne poznaje, što su znali još antički filozofi govoreći: „Upoznaj sam sebe“. Genetska priroda genocida je predispozicija pojedinca, kao sve druge osobine kojima su pojedinci obdareni. U sticaju nesretnih okolnosti, koje pogoduju nastajanju i širenju genocidnih radnji, genocidni gen proradi i toliko izmijeni ličnost i ponašanje pojedinca, da čovjeka ne samo drugi ne prepoznaju, već ni on sam sebe ne može prepoznati.

Slijedom logičnog razmatranja „prirode“ genocidnosti pojedinca, dolazimo do zaključka da se ona javlja u određenim okolnostima. Može se probuditi i razvijati pod uticajem jake političke propagande, pogotovo kod psihički nestabilnih osoba, koje se dadu zavesti od psihički jačih ličnosti. U višenacionalnim zemljama, u kojima tradicionalno vlada netrpeljivost, odnosno nacionalna netolerancija, kao što je, nažalost, slučaj kod nas, zloupotreba nacionalnog osjećaja se može relativno lako iskoristiti u političke svrhe.

Nacionalni problem u Kraljevini Jugoslaviji je nesporno postojao, ali je od hrvatskih nacionalista, posebno ustaša, hipertrofiran, što je u stvari pothranjivalo problem koji je u novonastaloj, višenacionalnoj državi bio neizbježan, ali ne i neuklonjiv. Njemačkom genocidu je prethodila teorija i propaganda o višoj i nižoj rasi, a ustaškom, preuveličana rasistička propaganda o ugnjetenosti hrvatskog nacionalnog bića velikosrpskom politikom u Jugoslaviji, čemu je umnogome doprinijela i teorija KPJ o ugnjetačkoj i ugnjetenim nacijama u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Pored toga, proklamovana načela ustaškog pokreta su bila istovjetna Hitlerovom principu „više rase“. Za Srbe se tvrdilo da su oni niža i manje vrijedna rasa, čir koji izrasta na zdravom organizmu hrvatskog naroda.

U raznim svojim djelima, člancima i raspravama, ustaški ideolozi, Mladen Lorković, Krunoslav Draganović, Julije Makanac, Vilko Rajger, Milan Šuflaj i drugi, isticali su da Srbe treba ukloniti iz Hrvatske zato što naseljeni srpski narod umanjuje višu rasnu vrijednost Hrvata, pa bi stoga trebalo onemogućiti njihovo međusobno mješanje.

Teorije zasnovane na rasnoj mržnji, vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i razbojništvu iz koristoljublja dovele su do natapanja zemlje nevinom ljudskom krvlju, od staraca do djece, čak i nerođene, djece u utrobama majki, za šta će biti očiglednih primjera u daljem izlaganju.

Ustašku NDH je veliki dio hrvatskog naroda prihvatio doživljavajući u njoj nacionalni preporod, odnosno svoju nacionalnu i državnu emancipaciju. Dugo je dio hrvatskog puka bio zaveden, podržavao ustašluk i aplaudirao mu, i tako nesvjesno pomagao genocidnu politiku, koju su ustaše provodile od prvog do posljednjeg dana svoje vladavine. Genocidna patologija dolazi do izražaja naročito u nacionalnim sukobima koji se rješavaju prolijevanjem krvi. Nasilje počinjeno nad srpskim narodom u Hrvatskoj pokazuje da genocidnost može rasti do strasti koje se pojedinci ne mogu osloboditi sve dok postoje uslovi za genocidne radnje.

Ustaški general Slavko Kvaternik je pred našim pravosudnim organima, opisujući krvoločnost ratnog zločinca, jednog od najbližih poglavnikovih suradnika, Maksa Luburića, posvjedočio da je on za vrijeme boravka u Slovačkoj 1942. godine rekao da „ne može izdržati dalje u Slovačkoj te da se mora vratiti u Hrvatsku jer je željan krvi“.[49]

Genocidnu pasiju je moguće razviti na mnoge načine. Znatan je broj hrvatskih mladića, čestitih ljudi, koji su u toku rata odbijali da ubijaju Srbe samo zato što su bili Srbi, te su ih zbog toga ustaše i ubijali. No, bilo je i drugačijih primjera, koje su sami zločinci opisivali na suđenju pred našim pravosudnim organima, hvaleći se i vrlo hrabro izjavljujući šta su sve činili, na koji način su pljačkali, zlostavljali, mučili, silovali i ubijali žene, starce i djecu. Naime, govorili su da su neki od njih u početku odbijali da muče, ubijaju i kolju, ali kada su jednom počeli s prolijevanjem ljudske krvi i na to se navikli, da se više nisu mogli obuzdati, jer im je zločin prešao u strast.

Publicista Šime Balen je naveo svjedočanstvo o toj školi klanja, koje je još za vrijeme rata dao 19-godišnji gospićki ustaša Joso Orešković. Njega su partizani zarobili 1942. godine. Na upit istražitelja kako je tako mlad mogao da vrši ona strašna klanja u okolici Korenice, Orešković je ispripovijedao jezovitu ispovijest, koja najbolje pokazuje kako je Pavelić odgajao svoje koljače: „ Još kao đak šestog razreda gospićke gimnazije stupio sam 1939. u vjersku organizaciju ’Križare’. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke dolazili su Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja protiv Srba i komunista. Naša parola je bila: U ime Krista ubij antikrista! Antikristi su bili Srbi, Židovi i komunisti. Organizirali smo i svoju udarnu jedinicu, koja je noću napadala ljevičare. Kad je došlo do rata i rasula Jugoslavenske vojske, mi smo je razoružavali. Odmah smo stupili u ustaše jer smo to smatrali svojom nacionalnom dužnošću. Mene s još nekim Gospićanima odredili su u logor Slana, na otoku Pagu. Tu su se nalazili najviše Židovi i Srbi, a bilo je i nekih Hrvata ljevičara. Kad sam došao onamo, zapanjilo me kad sam vidio kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali tako da su mnogi poludili od žeđe. U to je došla nova skupina zatočenika. Starješine su nam davali naređenje da odvojimo dvjesta zatočenika iz prve partije da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam, kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su da nije ustaša onaj tko ne može s veseljem da ubije Srbina, Židova i komunistu. Da nas pridobiju za ubijanje, davali su nama mlađima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcionar iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kom je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao tko je taj ’usraša’, koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bi mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: ’Evo, ovako se radi’. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: ’Udri ’ Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: ’Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša.’ Tako sam“, završio je svoj iskaz Orešković, „ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno s drugovima silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate…“[50]

Vjerovatno bi suptilnija naučna analiza genocidnih pojedinaca, njihovog porodičnog, društvenog i političkog vaspitanja, i njihove genetske ličnosti otkrila pravu patologiju tih likova.

Ustaško zakonodavstvo Nezavisne države Hrvatske

Koliko je genocidna ideologija opila ustaško vrhovništvo u NDH, može se zaključiti iz zakonodavstva ove kvislinške tvorevine. Zakonodavnim putem je pripreman i legalizovan genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u Hrvatskoj. Genocidna politika je vođena smišljeno i bila jasno utvrđena zakonskim aktima. Iz ustaškog zakonodavstva je vidljivo da je od prvog dana uspostave NDH stvarana politička psihoza da je hrvatski narod u opasnosti i da se mora svim sredstvima braniti, što je potvrdio i Andrija Artuković na suđenju u Zagrebu. O opasnosti, odnosno o ugroženosti hrvatskog naroda, govorilo se apstraktno, ne navodeći snage koje ugrožavaju hrvatski narod.

Potencirana ugroženost hrvatskog naroda je poslužila kao politička i moralna podloga za donošenje drakonskih kaznenih zakona i uspostavu prijekih sudova, koji su nemilosrdno uzimali živote svima onima na koje se i posumnjalo da ugrožavaju opstojnost Hrvatske, pa makar oni bili i Hrvati.

Sistem terora su jasno nagovijestili mnogobrojni propisi, koji su ozakonili ustaška načela.[51] Prvi ustaški zakoni su doneseni već 10. aprila 1941, a propisali su ih Slavko Kvaternik, zamjenik Ante Pavelića, i dr Milovan Žanić, Pavelićev povjerenik za unutrašnje poslove.[52]

Pod udar ustaškog zakonodavstva su došli ne samo Srbi, Jevreji i Romi, koji su kao narodi osuđeni na smrt, već i komunisti, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Zavladao je strah. U tako stvorenoj situaciji, životi nisu ništa vrijedili. Masovno, na razne načine, ljudskom razumu neshvatljivo, ubijani su Srbi, Jevreji i Romi, javno vješani pojedini komunisti, i u novinama, oglasima i na plakatima objavljivane smrtne presude.

Ustaška državna vlast je kombinovala razne metode uništenja, koje su, na kraju krajeva, uvijek imale genocidni cilj.

Da bi ozakonile načela ustaškog pokreta i genocid zločin nad srpskim i jevrejskim narodom, vlasti su donijele niz zakonskih odredaba, odluka, naloga, propisa i uputstava i tako ustoličile organizovani sistem progona, pa i istrebljenja ovih naroda. Radi lakšeg sagledavanja masovnosti i svireposti zločina u NDH, posebno monstruoznosti ubijanja življa u kompleksu ustaških logora Jadovno na Velebitu i Slana na otoku Pagu, ovdje ću se osvrnuti samo na neke zakonske akte, i to samo u vremenu od uspostave ustaške vlasti do kraja 1941. godine.

Već drugog dana po dolasku u Zagreb, 17. aprila 1941, Pavelić je potpisao Zakonsku odredbu za odbranu naroda i države, kojom ustašama daje neograničeno pravo da čine sve što žele u ime odbrane Nezavisne Države Hrvatske. To je izraženo već u prvom članu odredbe: „Tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje.“[53] Drugi član glasi: „tko se učini krivcem u točci 1 naređenoga, ima ga stići kazna smrti“; dok se u trećem stavu kaže: „Za sudovanje po ovoj zakonskoj odredbi, postavlja ministar za pravosuđe po potrebi izvanredne narodne sudove od tri osobe, koji imadu suditi hitnim postupkom po propisima ukinutog hrvatskog kaznenog postupka po prijekom sudu.“[54]

Kako bi došli do jevrejske i srpske imovine, a s druge strane zadovoljili i svoje gospodare Nijemce, Pavelić već 19. aprila donosi Zakonsku odredbu o nekretninama tzv. dobrovoljaca, koja se prvenstveno odnosila na Srbe, solunske dobrovoljce. U prvom članu odredbe piše: „Sva zemljišta, što su bila podijeljena tzv. dobrovoljcima na području Nezavisne Države Hrvatske proglašujem današnjim danom hrvatskom narodnom imovinom. Nitko od dosadašnjih vlasnika i posjednika nema pravo na bilo kakvu odštetu za tu zemlju, niti za bilo što, na toj zemlji sagrađeno.“[55]

Istoga dana, Pavelić donosi i posebnu naredbu, po kojoj se svi Srbi, Jevreji i Romi stavljaju van zakona na čitavoj teritoriji NDH, a već 23. aprila 1941. godine je potpisao i dekret o prisilnom iseljavanju Srba iz Nezavisne Države Hrvatske. Po njemu, Srbi u roku od pet dana moraju napustiti teritoriju NDH. U vezi s tim, upućena je i povjerljiva okružnica velikim županima: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Potrebno je na vrijeme srediti spiskove onih koji će biti protjerani. Hapšenja i interniranja vršit će se danju i noću – bez predaha. Uhapšenik je dužan da se spremi najduže za trideset minuta. Više uhapšenika formiraju ešalone, koji će se upućivati u sabirne logore u Gospiću, Brinju… i drugim mjestima po vašim župama… Cjelokupna imovina trgovina, obrti, industrija i stoka, te sva pokretna i nepokretna imovina nestalih i iseljenih Srba, kao i onih koji će se još iseliti, postaju vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske…“

Mijenjaju se nazivi sudova i upotreba jezika. Tako se u članu 2 Zakonske odredbe o izricanju osude, o nazivima sudova i sudaca i o upotrebi čistog hrvatskog jezika kod sudova kaže: „Dosadašnji nazivi redovnih sudova: ’sreski sud, okružni sud i apelacioni sud’ mijenjaju se i glase ’kotarski sud, sudbeni stol i banski stol’.“[56]

Zakonodavstvo NDH je imalo uzor u njemačkom, pa je zbog toga dr Mirko Puk, ministar pravosuđa, i naglašavao da pri izradi zakonskih odredbi učestvuju „najbolji pravnici i biolozi“.[57]

Kao osnovu svog zakonodavstva, ustaške vlasti uzimaju godinu 1918. Ozakonjuju penzije koje su građani imali do 1. decembra 1918. godine i poništavaju sve što je ozakonjeno u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.[58]

Ustaške vlasti građane srpske nacionalnosti otpuštaju iz službe bez prava žalbe i istovremeno zabranjuju nošenje odlikovanja, kao i sve povlastice stečene na osnovu odlikovanja Kraljevine Jugoslavije.

Šestog dana po ustoličenju NDH, donesen je propis kojim „Zabranjuje se građanima da posjeduju oružje, pa sljedstveno tome sve dozvole o držanju i nošenju oružja stavljaju se van zakona.“[59]

Naredba o predaji oružja ustaškim vlastima prije svega se odnosi na vojnike Kraljevine Jugoslavije koji pripadaju srpskom narodu u Hrvatskoj i na građane srpske nacionalnosti, krajišnike, koji su iz tradicionalne navike oduvijek čuvali vatreno oružje za slučaj samoodbrane. Da su ustaške vlasti bile nestrpljive u provođenju naredbe o oduzimanju oružja, može se zaključiti iz navedene naredbe Slavka Kvaternika od 24. aprila 1941. godine, koja podsjeća na posljednji sat za predaju oružja.

Da predaja oružja, i pored angažovanja Mačekove Zaštite, zlostavljanja, mučenja i pljačke imovine po srpskim selima i stanovima, nije išla kako je bilo predviđeno, može se zaključiti iz Naredbe o predaji oružja od 8. jula 1941. Ovom se naredbom po drugi put određuje ultimativni rok za predaju oružja – 18. jul, a oni koji to ne urade „bit će stavljeni pod prijeki sud“. No, ni dalja zlostavljanja, pa ni prijetnje smrću, nisu mogla sve zastrašiti, jer se brzo saznalo da su i oni koji su naredbi udovoljili i predali oružje, tim istim oružjem bili ubijani. Onima koji su sačuvali ma kakvo oružje, ono je predstavljalo jedino sredstvo za zaštitu vlastitog i života porodice i bilo jedina nada.

Već 25. aprila 1941. godine, Pavelić potpisuje Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice[60] u kojoj se već u prvom paragrafu kaže: „Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se upotreba ćirilice.“ Ova zakonska odredba je stupila na snagu odmah, a njezino provođenje je povjereno Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Predviđala je oštre sankcije za one koji bi pokušali da se koriste ćirilicom, zbog čega je istoga dana i dopunjena „provedbenom naredbom“ Ministarstva unutrašnjih poslova.

U prvom članu naredbe stoji: „Zabranjena je svaka upotreba ćirilice na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske. To se naročito odnosi na cijelo poslovanje svih državnih i samoupravnih tijela, na urede javnog poretka, na trgovačke i njima slične knjige i dopisivanje i na sve javne napise. Prema tome naređujem: da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka upotreba ćirilice u javnom i privatnom životu. Svako štampanje ma kakvih knjiga ćirilicom je zabranjeno.

Svi javni napisi pisani ćirilicom imaju se neodvlačno a najkasnije u roku od 3 dana skinuti.“[61]

Kako zakonska odredba, tako i provedbena naredba, neposredni su atak na srpski narod u Hrvatskoj i imaju genocidno značenje, jer im je namjera bila negiranje, prije svega, nacionalnog obilježja srpskog naroda u Hrvatskoj, a zatim i njegovo uklanjanje, u sklopu svih drugih genocidnih mjera. Poslije sankcija protiv ćirilice, hronološkim redom je uslijedio i čitav niz rasističkih zakonskih propisa. Prema Zakonskoj odredbi o državljanstvu, „državljanin je državni pripadnik arijskog podrijetla, koji je svojim držanjem dokazao da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“[62]

Pavelić, 30. aprila 1941. godine, donosi Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, po kojoj je „arijskog podrijetla osoba koja potječe od predaka koji su pripadnici europske rasne zajednice ili koji potječu od potomaka te zajednice izvan Europe.“[63] Pošto je bilo nemoguće naći „čistu arijsku rasu“, ovim propisom se nastojalo da se arijska krv prizna djeci iz miješanih brakova s Jevrejima, pa time i arijski status Mari, supruzi Ante Pavelića, koja je po porijeklu bila Jevrejka, a samim tim i njihove dvije kćeri i sin. Isto tako „osobe koje pored arijskih predaka imaju jednog predka drugog koljena ili drugog europskog nearijevca po rasi izjednačuju se na sticanje državljanstva s osobama arijskog podrijetla…“[64] Strogo se vodi računa o zaštiti „arijske krvi i čistoći hrvatskog naroda“. Ovim zakonom su svi oni koji su do 10. aprila 1941. godine rođeni od oca Jevreja i majke arijke, ili obratno, smatrani polujevrejima, dok su oni čiji su otac i majka bili Jevreji smatrani Jevrejima, bez obzira da li su po rođenju ili kasnije bili pokršteni.

O rasnoj čistoći ili stupnju miješanosti zavisili su opstanak u službi, sloboda, pa i sam život. Vjerovatno je zbog toga i Eugen Dido Kvaternik, zapovjednik Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH, čija je majka bila kćerka pokrštenog zagrebačkog Jevrejina dr Josipa Franka, vođen bijesom prema Jevrejima, a želeći da se pokaže čistim arijevcem, poslije smrti majke, koja se 1942. godine bacila u bunar, izjavio da je sretan što je iz njihove porodice nestalo i posljednjeg Jevreja. Pod njegovim rukovodstvom je sprovođen genocid upravo nad Jevrejima, Srbima i Romima. Ustaška država je trebalo da bude zajednica u kojoj „ne smije odlučivati nitko tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda…“

Realizaciju programa stvaranja „čiste hrvatske države i čiste hrvatske nacije“ su Pavelić i njegove ustaše počeli otpuštanjem s posla, pljačkom, iseljavanjem, prevođenjem u katoličku vjeru, svirepim terorizmom i masovnim istrebljenjem. Na njihovom putu stvaranja „čistog hrvatskog životnog prostora“ i nacionalnog „unutrašnjeg pročišćavanja“ u „čistoj hrvatskoj naciji“ nije bilo mjesta za Srbe i Jevreje, ali ni za Hrvate i Muslimane koji nisu prihvatali ustašku politiku i „nehrvatski se ponašali“.

Prema ustaškim načelima, nema zaštićenog Hrvata koji odbija naloge ustaškog pokreta. Svaki Hrvat koji ne izvršava ustaške zahtjeve odgovara ustaškom režimu i kažnjava se strogom kaznom. U 15. načelu ustaškog pokreta se to izričito navodi: „Vršenje svih javnih dužnosti vezano je za odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili države vrši javne poslove bilo kakve vrste, odgovara sa svojim dobrom i svojim životom za svoja djela i propuste.

Nužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom životu svakog pojedinog člana hrvatskog naroda.“[65]

U okviru „novog ustaškog reda“ organizovan je „Židovski odsjek“, na čijem su čelu bili po zlu poznate ustaše Božidar Cerovski, Ivica Baraković, Kinel (Kühnel) i Ivo Britvić. Po njihovom naređenju su vršena sva hapšenja, zlostavljanja, odvođenja u logore i ubistva. Već u maju su u Zagrebu, a zatim i u drugim gradovima NDH, preko oglasa i novina, pozvane sve osobe koje se po zakonu od 30. aprila 1941. godine imaju smatrati Jevrejima da se zbog lične registracije i popisa imovine jave ustaškim nadležnim vlastima. Poziv, objavljen 23. maja 1941. godine u novinama „Hrvatski narod“, glasi:

„Pozivaju se svi Židovi, koji su obuhvaćeni židovskim zakonom Br. XLV – 68. Z. p. od 30. travnja 1941. god. muškog i ženskog spola bez razlike godine starosti i bilo koje vjeroispovijesti, da odmah nakon primitka židovskog znaka, prikopčaju taj znak na lijevu stranu prsiju i lijevu lopaticu.

Svaki arijevac dužan je svakog Židova i Židovku, koji se ovome pozivu ne odazove, prijaviti Ispostavi ustaškog red. povjereništva, Židovski odsjek, Bogovićeva ulica br. 7, I kat.

Židovski znakovi primaju se u Bogovićevoj ulici br. 7 od 8 sati u jutro ovim abecednim redom:

U petak, 23. svibnja 1941. g., od A do D

u subotu, 24. svibnja 1941., od E do X u

ponedeljak, 26. svibnja 1941., od I do N

u utorak, 27. svibnja 1941., od O do S

u srijedu, 28. svibnja 1941., od Š do Ž.

Tko se ne odazove pozivu i ne prikopča znak na određenom mjestu, biti će najstrože kažnjen.“[66]

Po dolasku na naznačeno mjesto, svaki pojedinac je odmah morao na sebe pričvrstiti jevrejski znak, i to na lijevu stranu grudi i lijevu stranu leđa. Znak je bio izrađen od žutog platna, veličine 12 h 7 cm, sa otisnutom šestokrakom zvijezdom i crnim slovom Ž (Židov) u sredini. Domaćin porodice koji je došao na registraciju podizao je znakove i za svoje članove. Prilikom preuzimanja znakova, Jevreji su morali platiti, tobože u ime troškova izrade, za krpe po 50, a za limene značke po 10 dinara. Nijedan Jevrejin nije smio izići na ulicu bez ovog obilježja. I dječja kolica su morala nositi znak, koji je žigosao tek rođeno ljudsko biće.

Neko vrijeme, ovaj znak su morale nositi i opatice i katolički svećenici koji su po rasi bili Jevreji. Prvi znakovi, tj. krpe, nisu bili svugdje jednaki. Žute krpe na prsima i leđima su bile zagrebački specijalitet. U Osijeku i drugim mjestima su bile propisane žute trake s Davidovom zvijezdom, koje su se nosile oko lijeve ruke.

Posebnom naredbom ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića, od 4. juna 1941, na području NDH je uvedena jedinstvena oznaka za sve Jevreje. Bila je to okrugla limena pločica žute boje, promjera 5 cm, s crnim slovom Ž u sredini. Nju su morali nositi svi Jevreji stariji od 14 godina kada su izlazili izvan vlastitog stana. Ne samo Jevreji, nego su i njihove radnje bile obilježene, a na pojedinim institucijama, trgovinama, radnjama i gostionicama bili su isticani natpisi: „Židovima ulaz zabranjen“, „Židovi nepoželjni“, „Zabranjen ulaz Židovima, Srbima i psima“ i slični. Vrlo brzo su uslijedile i mnogobrojne druge zabrane i diskriminacije. Jevrejima nije bio dozvoljen ulazak u kina, restorane, porodilišta, zadržavanje u parkovima i na ulicama poslije 22 sata i prije 6 sati ujutro, te kupovanje živežnih namirnica prije 10 sati i slično. Jevreji i Srbi su morali napustiti pohađanje škola i fakulteta, a otpuštani su s radnih mjesta bez ikakBog obrazloženja. Ona djeca koja su još neko vrijeme pohađala nastavu u pučkim školama, morala su sjediti u posebnim klupama, obilježenim znakom dok je za srpsku djecu važio znak R (pravoslavac, prim. autora).

Započela je neviđena hajka protiv Srba i Jevreja. Već 11. aprila 1941. godine, ustaše hapse uglednije Srbe: sveštenike, učitelje, trgovce i bogatije seljake. Od mjeseca maja, hapšenja su masovnija, a od juna se zatvaraju i žene i djeca. Zatvori se pune nedužnim ljudima, osnivaju se logori i vrše masovna ubistva.

Svi Srbi i Jevreji, trgovci i vlasnici nekretnina, morali su u određenom roku prijaviti sve svoje nekretnine: kuće, trgovačke radnje, posjede i slično. U njihove su radnje postavljeni ustaški povjerenici. Na razne načine, Srbi i Jevreji su prisiljavani da ustaškim vlastima, funkcionerima i pojedincima, „dobrovoljno“ poklanjaju svoju imovinu, što su oni uglavnom i činili, nadajući se da će, makar za neko vrijeme, spasiti svoje živote. Veliki broj trgovina, radnji, kuća i vila, vlasništvo Jevreja i Srba, ponegdje i domove s vrlo skupocjenim namještajem, zaposjeli su ustaše i ustaški funkcioneri. Tako je i na ovaj način pljačkana srpska i jevrejska imovina, a rasističko zakonodavstvo je, u punom smislu riječi, imalo i ekonomsku svrhu. Ovim putem su se mnogi iz ustaškog pokreta obogatili, ne radom i stvaralaštvom, nego pljačkom tuđe imovine.

Sa svoga ognjišta su Srbi i Jevreji tjerani već prvih dana uspostave NDH, naročito u maju i junu, a da često sa sobom nisu smjeli ponijeti ni najpotrebnije odjevne predmete.

Slijedi niz zakonskih odredbi i propisa, kao što je Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere u drugu, koju je Pavelić izdao u Zagrebu 3. maja 1941. Za obavljanje ovih poslova, specijalno ovlašćenje je dobilo Ministarstvo bogoštovlja i nastave NDH. Ono se sa izuzetnom pažnjom brinulo da u vjeri, vaspitanju i obrazovanju budu dosledno zastupljeni i vidno prisutni nacistički pogledi. U skladu s tim, Jevrejima je zabranjeno učešće u javnom kulturnom životu, oni ne smiju „uticati na izgradnju narodne i arijske kulture“. Zabranjuje im se i rad u ustanovama društveno-omladinskog, školskog i kulturnog života hrvatskog naroda, uključujući novinarstvo, književnost, kazalište i film, kao i djelovanje na drugim poljima sličnog stvaralaštva.

Jevrejski i srpski živalj je u NDH postao narod drugog reda i stavljen je van zakona. Sve mjere prema njemu su, pa i fizička likvidacija, postale neotuđivo pravo fašističke kvislinške tvorevine. Svaki Srbin, od starca do djeteta u utrobi majke, bio je žigosan i unaprijed osuđen na progon, mnogi i na smrt, samo zato što su Srbi, tj. pravoslavne vjere.

Ustaše su svojim zakonodavstvom, propagandom, izazivanjem straha, posebno hapšenjima, zatvaranjima, zlostavljanjima i ubijanjima, srpskom narodu donijeli osjećaj napuštenosti, prepuštenosti sudbini i bespomoćnosti. Stvarano je stanje duha u kome je svaki izlaz, pa i prisilno pokrštavanje, predstavljao tračak nade za spas golog života. I ovom vidu uništenja srpskog naroda ustaška vlast je dala zakonsku formu, koja je pružala podstrek politici pokrštavanja srpskog naroda u NDH i bila njena pravna osnova.

Vjerski ured Državnog ravnateljstva za ponovu NDH je bio zadužen za poslove prelaženja iz pravoslavne vjere u katoličku. Uredom je rukovodio svećenik, ustaški satnik Dionizije Juričev. On je raspoređivao po terenu „misionare“ koji su agitovali za prelaz u katoličku vjeru. Bili su to katolički svećenici, koji su se razmiljeli po srpskim naseljima kako bi Srbe pripremili za pokrštavanje. S koliko je mržnje pripreman genocid nad srpskim narodom, ozakonjen od poglavnika NDH Pavelića i blagoslovljen od vrha katoličke crkve, govori izjava Juričeva: „U ovoj zemlji ne može nitko da živi osim Hrvata, a ko neće da se prekrsti, mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u ruke i tamaniti sve do kolijevke sve ono što je protiv hrvatske vlasti i države“[67]

I kancelarija Nadbiskupskog stola u Zagrebu je izdala posebne odredbe, koje je uputila svećenicima u NDH i objavila ih u svom organu „Katolički list“ 15. maja 1941. godine. One su formulisane u sedam tačaka, u kojima su propisani uslovi ko sve smije biti primljen u katoličku vjeru. U nju nisu mogli pravoslavni popovi, učitelji, bogati sloj obrtnika i seljaka. Najviša crkvena vlast u NDH je podupirala ustašku vlast u namjeri da terorom denacionalizuje one Srbe koji nisu pobijeni ili istjerani, kako bi se u što kraćem vremenu preobratili u Hrvate. Da se pokrštavanje provodilo zataškavanjem i da je katolička crkva koristila duhovnu prisilu da poveća broj vjernika, vidi se po brojnim okružnicama kojima se Srbi pozivaju da se „čim prije prijave u katoličku crkvu“, jer će, tobože, „kao katolici moći ostati u svojim domovima“, te se nesmetano posvetiti svojim poslovima i vaspitanju djece. Čitajući ove pozive sa strahom, Srbima je bilo jasno šta ih čeka ako ne prijeđu u katoličku vjeru.

Ovo je bio značajan vid genocidne politike prema Srbima u NDH. Pored raznih načina zastrašivanja, ustaše su nastojale i da jake fašističke snage stacionirane u Jugoslaviji što više iskoriste u cilju potpunog istrebljenja ili izgona srpskog naroda. Radilo se pri tome i o uobrazilji fašističke i klerikalne ideologije da je ovoj državi, po djelima zločinačkoj i zaštićenoj okupatorskim trupama, namijenjena misija odbrane zapadne civilizacije i rimokatolicizma od pravoslavlja i komunizma.[68]

Pokrštavanje, kao vid uništenja srpstva i pravoslavlja, uključivalo je i rušenje crkava, manastira i svih spomenika srpske kulture. Krajnji cilj toga čina je bila denacionalizacija srpskog naroda, upravo na način kako se to i ranije obavljalo, dijelom uspješno, prozelitskim unijaćenjem dijela pravoslavnog stanovništva.[69]

Pokolji onih koji su se odazvali pokrstu pokazuju kako je to „dobrovoljno pokrštavanje“ izgledalo. Zakon o prelasku s jedne vjere u drugu više je poslužio kao državna varka, nego što je štitio srpski narod u Hrvatskoj od istrebljenja. Gotovo svi oni koji su se odazvali pokrštavanju bili su prevareni, u čemu su učestvovali ne samo ustaše, nego i mnogi svećenici katoličke crkve. Tako su, pod izgovorom pokrštavanja, ustaše krajem jula 1941. godine na prevaru pokupili 1.564 ljudi s područja kotara Vrginmosta, Gline i Bosanske Dubice, sabrali ih u Glini, i u vremenu od 27. jula do 3. avgusta ih poklali u srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Istu sudbinu su Srbi doživjeli i u srpskoj pravoslavnoj crkvi sela Sadilovac kod Slunja, u Šibuljini kod Karlobaga, Kolariću kod Vojnića i u više drugih mjesta u NDH.

Na žalost, i na vlastitu sramotu, u politici pokrštavanja pravoslavnog življa u Hrvatskoj aktivno je učestvovala hrvatska katolička crkva, sa izvjesnim brojem svojih svećenika, čime je i sama vršila genocidne radnje, odnosno činove, prema definiciji genocidnih činova koju su odredile Ujedinjene nacije. Ne samo da se nije distancirala od zločina, već ih je konkluzijom podržavala i provodila. Ta crkva ni do danas nije osudila genocid ustaša nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ustaška mržnja, odnosno mržnja režima prema srpskom narodu u Hrvatskoj, bila je neizmjerna. Već 25. aprila, vlasti su izdale naredbu po kojoj su svi državljani pravoslavne vjere obavezni oko ruke nositi plavu traku sa slovom R. U nekim mjestima je Srbima bilo naređeno da oko ruke nose crvenu traku s natpisom SRBI – SERBE, a u Ogulinu su pohapšeni Srbi, odjeveni u gaće i košulje, tjerani da čiste ulice drvenim metlama, dok im je na leđima bila nalepnica s natpisom: Srbin -četnik. Prolaznici su ih ismijavali, pljujući po njima i bacajući na njih blato i drugu prljavštinu. Slično se dešavalo u Mostaru, Sarajevu, Bosanskoj Dubici, Gospiću i u drugim mjestima.

Ustaški ravnatelj redarstva u Zagrebu, Marijan Nikšić, izdao je 7. maja 1941. godine dvije naredbe protiv „nepoćudnih elemenata Srba“. Prema jednoj, Srbi i Jevreji koji stanuju sjevereno od Ilice, JelačićeBog trga, Vlaške ulice i Maksimirske ceste moraju se u roku od 48 sati preseliti južno od te linije, na vlastiti trošak, pod prijetnjom prisilnog preseljenja i kažnjavanja prema postojećim propisima.[70]

Razlog za preseljavanje je bio jednostavan i lako uočljiv. Veliki dio tog sjevernog, brežuljkastog i šumovitog Zagreba, s čistim zrakom i idiličnom tišinom, bio je napučen raskošnim vilama s parkovima. U ovom dijelu grada su uglavnom živjeli industrijalci, bankari, trgovci i drugi bogatiji ljudi, među kojima su brojni bili Jevreji. U njihove kuće su se uselili visoki ustaški funkcioneri i predstavnici njihovih gospodara – Nijemci i Italijani. Pored ovog, postojao je i drugi razlog. Srbi i Jevreji su morali doći u policiju i prijaviti svoje nove adrese, što je olakšavalo njihovo hapšenje. Nije bilo potrebno trošiti previše vremena i napora na odlazak po njih u njihove stanove. Svjedočanstva o ovome su sačuvana u mnogim dokumentima, među kojima je i izjava Milice Krajnović, rođene u selu Čitluk, općina Gospić, a zaposlene u Zagrebu:

„Kad je izašla odredba zagrebačke policije da se Srbi i Jevreji imaju iseliti iz sjevernog dela grada, ja sam se preselila iz mojeg stana u Petrinjskoj ulici br. 26, jer sam se bojala tamo stanovati kao Srpkinja, pa sam se nastanila u Trnju – pete Njivice br. 21. Na 4. jula 1941. godine došla sam na zagrebačku policiju da prijavim svoj novi stan i tamo su me uhapsili. Bila sam u policiji u zatvoru do 13. jula 1941. kada sam pod stražarskom pratnjom otpremljena u Gospić i predana opštini. Opština me je predala u logor u kaznionu i tamo sam se u kaznioni sastala sa Basarić Jelenom, svršenom učenicom gimnazije iz Gospića, te Vujnović Marijom i Milicom iz Divosela, opština i srez Gospić, sa kojima sam istovremeno transportovana iz Gospića u Jastrebarsko pa sam s njima prešla i sve ostale logore kao i ove.“[71]

Prema drugoj naredbi, objavljenoj istog dana, 7. maja, Srbima i Jevrejima je u Zagrebu ograničeno kretanje i određen poseban policijski sat. Kretanje je bilo dozvoljeno od 8 sati ujutro do 6 sati uveče. Iz grada su mogli da izlaze ili u njega ulaze samo u izuzetnim slučajevima, uz prethodno odobrenje redarstvenih vlasti. Inače „ulaz na područje grada Zagreba kao i izlaz sa područja grada Zagreba je za osobe pravoslavne vjere zabranjen.“[72]

Srbima i Jevrejima je zabranjeno da se voze javnim sredstvima prevoza, da se kupaju u javnim kupatilima itd.

U cilju stvaranja evidencije o Srbima u Zagrebu, vojskovođa Kvaternik je 7. juna 1941. godine potpisao naredbu kojom se traže podaci za „Srbijance“. U njoj, pored ostalog, piše: „Pozivaju se svi Srbijanci koji borave na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske da se u roku od 10 dana, računajući od dana proglašenja ove naredbe, prijave općinskom odnosno gradskom poglavarstvu svog boravišta, a u gradu Zagrebu redarstvenom ravnateljstvu.“ Ova naredba se odnosila na sve Srbe koji su se doselili na područje Hrvatske poslije 1. januara 1900. godine, kao i na njihove potomke, bez obzira na njihova zvanja, prema tome i na seljake.[73] Svi su se morali prijaviti nadležnoj ustaškoj vlasti, a to su morali uraditi i oni koji su ih znali, uz zakonsku prijetnju u slučaju neprijavljivanja. Obaveznim prijavljivanjem su općinska i gradska poglavarstva došla do izvjesne evidencije o Srbima, što se uklapalo u genocidnu ustašku politiku. Nasuprot ovome, pripadnici Trećeg Rajha, nemačke narodne skupine, imali su neograničena prava u političkom, kulturnom, gospodarskom i društveno-upravnom pogledu.[74]

Uporedo s privilegovanjem osvajača, ustaške vlasti donose odluku „da se na svršetku školske 1940 – 1941. sa danom 3. lipnja 1941. ukidaju sve srpsko – konfensionalne pučke škole i zabavišta, na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske“.[75]

Ministar narodnog gospodarstva, dr Lovro Sušić, 25. juna 1941. godine donosi naredbu o ukidanju „razreza i naplate 10% patrijaršijskog poreza po poreznim uredima“, kao i zabranu naplaćivanja bilo kakBog vjerskog razreza i njegovog knjiženja. Ukidanje poreza je bio samo početak uništavanja srpske pravoslavne crkve u NDH. Tih dana su donesene i naredbe o promjeni naziva mjesta koja svojim imenima podsjećaju na srpski narod, njegovu istoriju i vjeru. Nisu ustaškoj vlasti i politici smetali samo Srbi u Hrvatskoj, već i svaki spomen srpskog imena, makar bio i u riječima koje su označavale određene geografske pojmove. Tako je promijenjen niz geografskih i drugih naziva. Navešću samo nekoliko primjera. Naredbom od 15. jula 1941. mijenja se ime mjesta Srpske Moravice u Hrvatske Moravice, Sremska Mitrovica je postala Hrvatska Mitrovica, Sremski Karlovci Hrvatski Karlovci, Srpsko Selište Moslavačko Selište, Srpsko Polje i Srpska Kapela su nazvani Hrvatsko Polje i Hrvatska Kapela.[76] Novo Obilićevo je Zvonimirovac, Gradinsko Karađorđevo je postalo Tomislavovac, a Njegoševac Našički Antunovac. Istovremeno, njemačkoj skupini se daju razne povlastice i privilegije da imaju zasebne škole, da ne plaćaju takse, a pojedina hrvatska mjesta dobijaju čisto nemačke nazive. Tako Daruvar postaje Ajhendorf (Eichendorf), a Vinkovačko Novo Selo Nojdorf (Neudorf). Nijemci rade šta god hoće i za ustaše su oni zakon.

Ustaše donose odredbe koje opravdavaju oduzimanje cjelokupne imovine svim vjerskim i nacionalno-kulturnim institucijama srpskog naroda na području NDH. Ovim propisima je ozakonjena pljačka pokretne i nepokretne imovine srpske pravoslavne crkve i otimanje imovine bilo od pojedinca, grupe ili institucije. U nizu naredbi, propisa, odredbi i drugih zakonskih akata donijetih protiv srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda posebno mjesto ima naredba o nazivu vjere, koju ministar pravosuđa Mirko Puk potpisuje 18. jula 1941. godine.

Naredba ukida naziv „srpsko-pravoslavna vjera“ zamijenjujući ga terminom „grčko-istočna vjera“,[77] što negira postojanje srpskog naroda u NDH. U službenoj praksi se za Srbe upotrebljava naziv „grko-istočnjaci“.

Zakonodavstvo zadire u kulturno, odnosno jezičko područje. Zakonskom odredbom od 14. avgusta je promijenjen naziv jezika i utvrđen oblik hrvatski jezik,[78] pri čemu se jezik kojim govore Srbi u Hrvatskoj više ne spominje.

Tako su zabranjene ćirilica i vjera, oduzeto ime narodu i njegovom jeziku, što je predstavljalo karike u procesu uništenja srpskog naroda u NDH.[79]

Kako se vidi, ustaška vlada je u vremenu od 10. aprila do kraja avgusta 1941. godine, po ranije stvorenom planu, donijela niz zakona, naloga, odluka i uputstava kojima ozakonjuje naci-fašističke metode provođenja terora i genocida zločina najvećih mogućih razmjera, čije su žrtve po rasnoj i vjerskoj pripadnosti bile Srbi, Jevreji i Romi.
[1]   Novak Viktor, Magnum crimen,Beograd 1986, 5, 6, 303, 507, 772, 795, 796, 813, 934, 937, 938, 942.
[2]   Nekoliko godina prije smrti, dr Ante Starčević je svoj stav prema drugim narodima ublažio i u izvjesnom smislu korigovao (prim. autora).
[3]   Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (dalje IHRPH), MF 23, sn. 464. Uz finansijsku pomoć italijanske vlade, osnovani su ustaški logori koji su mijenjali svoje sjedište, što je ovisilo o italijansko-jugoslovenskim odnosima.
[4]   Dalje GUS.
[5]   „Ustaša“, Ured za promidžbu Glavnog ustaškog stana, Zagreb 1941, 13-15.
[6]   Isto, 16.
[7]   Veličko Georgijev Kerin, alijas: Vlada Černozemski, Veličko Georgijev, Veličko Stojanov, Stepan Dimitrov, Vlada Šofer, Vlada Georgijev Černozemski, Vlada Makedonac (prim. urednika).
[8]   Arhiv Hrvatske, Zagreb (dalje AH), ZKRZ, GUZ (Glavni urudžbeni zapisnik) 1907/45 kut. 7, str. 5 i 6.
[9]   Moškov Ante, Historijat ustaške organizacije, AH, rukopis, 1, 2.
[10]   Moškov Ante, n. d, 7.
[11]   Na Liparima je, prema izjavi Ante Moškova, bilo 560 ustaša, a prema izjavi Mile Budaka, 1935. godine ih je bilo 510. Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd (dalje AVII), Fond NDH kut. 1. 0. 9.
[12]   Moškov Ante, n. d, 11.
[13]   AH, ZKZR, GUZ 1907/45 kut. 7, str. 4.
[14]   Opširnije o ovoj diverziji i njenim posljedicama uporedi: Stopkov T., O takozvanom ličkom ustanku 1932, Časopis za suvremenu povijest (dalje ČSP), 2/1970, 167; Jelić-Butić Fikreta, Prilog proučavanjudjelatnosti ustaša do 1941, 74-75. O odnosima Jugoslavije i Italije u to vrijeme vidi: Krizman Bogdan, Vanjska politika jugoslavenske države, Diplomatsko historijski pregled, Zagreb 1975, 49.
[15]   Prema podacima koje je u proljeće 1937. godine u Rimu dobio predstavnik jugoslovenskog Ministarstva unutrašnjih poslova V. Miličević, tada se u Italiji nalazilo samo 510 ustaša, koji su bili smješteni na otocima Lipari, Stromboli i Đilji, a njihove vođe i istaknutiji pripadnici su po dvojica bili razmješteni u raznim mjestima na jugu Italije. Jelić-Butić Fikreta, n. d, 35.
[16]   Detaljnije vidi: Jelić-Vutić Fikreta, n. d, 40-57.
[17]   Miletić Antun, Ustaška fabrika smrti 1941-1945, Beograd 1988, 6, 7.
[18]   Pilepić Antun, In aedificationem. Pismo svećenika braći svećenicima o problemu naše Katoličke akcije. Split 1938, štampano kao rukopis, str. 72
[19]   Uzelac Ilija, U Gospiću od 1935. do 1940. godine, Kotar Gospić i kotar Perušić u NOR-u 1941-1945, HAK, 1989, 26-65; Zdunić Franjo Lav, Ustaški zločini na Jadovnom i nekim drugim logorima smrti uz osvrt na njihove korijene, Kotar Gospić i kotar Perušić u NOR-u 1941-1945, HAK, 1989, 168-200.
[20]   Zdunić Franjo Lav, n. d., 176.
[21]   Novak Viktor, n. d, 585.
[22]   Novak Viktor, n. d, 31.
[23]   Simić Sima, Vatikan protiv Jugoslavije, Grafički zavod, Titograd, 1958, str. 30.
[24]   Simić Sima, n. d, 29.
[25]   Mitrović Andrej, Vreme netrpeljivih, Politička istorija velikih država Evrope 1919-1939, Beograd 1974, 205-309.
[26]   Bzik Mijo, Ustaška pobjeda, Glavni ustaški stan, Zagreb 1942, 85.
[27]   Gligorijević Milo, Mesić protiv Tuđmana, „NIN“, br.2113, 5. jun 1991. Jedini je dr Pavle Gregorić, među mnogobrojnim hrvatskim komunistima koji su pisali o Zagrebu 1941, zapisao: „Sjetio sam se onog žalosnog dočeka njemačke vojske 10.travnja u Maksimirskoj i Vlaškoj ulici. Bilo je tužno, beskrajno tužno.“, Zbornik 1941-1945,  Zagreb 1982.
[28]   „Narodne novine“, službeno glasilo NDH, broj 1, 11. april 1941.
[29]   Kovačević Danilo, Zagreb, 10. travnja 1941. godine, rukopis, str. 8, HAK, kut. Karlovac (Sjećanja).
[30]   Nova Hrvatska“, od 1. jula 1941. godine, donosi članak o Ivanu Mikanu, župniku, pod naslovom Smrt čestitog Hrvata, začastnog kanonika Ivana Mikana. U članku se kaže: „Čim je došao u Ogulin, nastavlja Mikan svoj nacionalno-politički rad u ustaškom duhu. Drži sastanke, vijećanja i dogovore te zaprisiže ustaše. S dr Lovrom Sušićem, ministrom postrojnikom, i Juricom Markovićem, velikim županom, pripravlja duhove na uspostavu nezavisnosti Hrvatske.“
[31]   HAK, FŽRO, kut. 1, IOK, br. 708, 9. mart 1946; Krizman Bogdan, Hitlerov plan 25 protiv Jugoslavije, Zagreb 1953, 183-191; Pavelićev dolazak u Zagreb 1941, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br. 1. 1963, 189-197; Pitanje priznavanja države 1941, Jugoslovenski historijski časopis, br. 1-2, 1970; Peršen M., Nijemci o Laveliću, I dio, VUS-ova biblioteka 17, 5; Colić M., Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941, Beograd 1983, 102-103.
[32]   Članovi vlade su postali: Osman Kulenović (potpredsjednik), Slavko Kvaternik (zamjenik Poglavnika, zapovjednik vojske i ministar hrvatskog domobranstva), Mirko Puk (ministar pravosuđa), Andrija Artuković (ministar unutrašnjih poslova), Ivan Petrić (ministar zdravstva), Lovro Sušić (ministar šuma i ruda), Jozo Dumandžić (ministar udružbe), Milovan Žanić (ministar zakonodavnog povjerenstva). U odredbi o osnivanju vlade se prvi put nakon 10. aprila uzima naziv Nezavisna Država Hrvatska. U prethodnim aktima koje su izdavali Kvaternik i njegovi saradnici redovno je korišćen naziv Država Hrvatska (Jelić-Butić Fikreta, n. d., 82).
[33]   Bzik Mijo, Ustaška borba, Objelodanjenje države, izvještajni i promidžbeni ured, Zagreb 1942, 1-128.
[34]   Jelić-Butić Fikreta, n. d., 218 i 219.
[35]   Novak Viktor, n. d., 601-804. Novak navodi više od 280 katoličkih svećenika pripadnika ustaškog pokreta i njegovih aktivnih pomagača.
[36]   Vrhbosna“, 1941, br. 7-8, 165.
[37]   Biskup starokatoličke crkve (prim. ur.).
[38]   Miletić Antun, n. d., 19; i u: Zrotš 81ouepseu pa Javepouas, ZGago OgaIvko t 1/ero§1auo, Šentjur 1998, 13-27 (prim. ur.).
[39]   Jelić-Butić Fikreta, Ustaše i NDH, Zagreb 1977, 48-51.
[40]   Cvitković Ivan, Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo 1966, 73-87; Novak Viktor, n. d.; Jelić-Butić Fikreta, n. d, Zagreb 1977.
[41]   Izvještaj KZRZ, HAK, k. 2. Vidi imenični popis žrtava u Zbornicima HAK, tomovi 7, 10, 12, 13, 14, 15, 16, 18, 20.
[42]   Isto.
[43]   Jelić-Butić Fikreta, n. d., Zagreb 1977, 59. Kakvi su bili odnosi s Vatikanom vidi se iz Stepinčevog dnevnika, u koji je on unosio svoja zapažanja, mišljenja i davao objašnjenja.
[44]   „Hrvatski narod“, 17. april 1941.
[45]   genoz – genos (prim. ur.)
[46]   Novak Viktor, n. d, 5, 6, 303, 507, 772, 795, 796, 813, 924, 937, 938, 942.
[47]   Jugoslavija je Konvenciju o genocidu prihvatila i objavila u „Službenom vjesniku Prezidijuma“, br. 2, 1950. godine.
[48]   Netrpeljivost prema srpskom narodu u Hrvatskoj preživila je, nažalost, i nestanak fašističke vladavine Ante Pavelića, odnosno Nezavisne Države Hrvatske. U mirna vremena poslije II svjetskog rata, politika smanjenja broja Srba u Hrvatskoj provodila se održavanjem ekonomske nerazvijenosti teritorije na kojoj žive, kolonizacijom izvan Hrvatske, iseljavanjem, pa i pretvaranjem čitavih srpskih naselja u vojne poligone (prim. autora).
[49]   Zapisnik o saslušanju, AVII.
[50]   Balen Šime, Pavelić, Zagreb 1952, 77-80.
[51]   Crljen Danijel, Načela ustaškog pokreta, Naklada odgojnog odjela ustaške vojnice, Zagreb 1942, 9.
[52]   Nezavisna Država Hrvatska, Zakoni, zakonske odredbe, naredbe itd. Proglašenje od 10. travnja do 26. svibnja 1941, knj. 1. (svezak 1-10), Naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, s. a. (dalje: NDH, Zakoni, zakonske odredbe, naredbe itd…). Prvi je donesen Zakon o osnutku vojske i mornarice države Hrvatske. U početku su se ustaške vlasti služile zakonima Kraljevine Jugoslavije, kojima je stavljan dodatak — „Država Hrvatska“. Kasnije je to zamijenjeno ustaškim zakonima.
[53]   Isto, 15.
[54]   Isto.
[55]   Isto. Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske narodne imovine, objavljena u „Narodnim novinama“ 19. aprila 1941.
[56]   Isto, 43. Zakonska odredba o nepriznavanju prava na imovinu, objavljena 22. aprila 1942. godine u „Narodnim novinama“. Ovaj propis je trebalo da zadovolji njemačke naciste, jer se njime priznaje zakonodavstvo Austrougarske, a poništava zakonodavstvo Kraljevine Jugoslavije.
[57]   „Novi list“, 30. april 1941.
[58]   Bulatović Radomir, Koncentracioni logor „ Jasenovac“, Sarajevo 1990, 39.
[59]   „Narodne novine“, br. 2, 16. april 1941.
[60]   „Narodne novine“, br. 11, 25. april 1941.
[61]   NDH, Zakoni, zakonske odredbe, naredbe itd., sv. 11, Zakonska odredba o zabrani ćirilice.
[62]   Isto, 107, Zakon je donesen 30. aprila 1941. godine u Zagrebu.
[63]   Isto, 109, „Narodne novine“, 30. april 1941. godine.
[64]   Isto, 113-114.
[65]   Crljen Danijel, n. d, 96.
[66]   U Zagrebu, dne 22. svibnja 1941, potpis: povjerenik Božidar Cerovski, v. r., „Hrvatski narod“, br. 100, Zagreb, 23. maj 1941, 5.
[67]   Novak Viktor, n. d., 627; Zdunić Franjo Lav, n. d., 175.
[68]   Novak Viktor, n. d, 602.
[69]   Kašić Dušan, Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj, Zagreb 1967, 114.
[70]   „Hrvatski narod“, br. 85, Zagreb, 8. maj 1941, 3.
[71]   Zapisnik komesarijata za izbjeglice, Arhiv Jugoslavije, Beograd (dalje AJ), fasc. 919.
[72]   „Hrvatski narod“, br. 85, Zagreb, 8. maj 1941, 3.
[73]   NDH, Zakoni, zakonske odredbe, naredbe itd, sv. 14, 131.
[74]   Isto, sv. 17, 210. Zakonska odredba o privremenom pravnom položaju nemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, donesena 21. juna 1941. godine, potpisali su je Ante Pavelić, Andrija Artuković i Milovan Žanić.
[75]   „Narodne novine“, br. 56, 21. jun 1941.
[76]   „Narodne novine“, br. 56, 25. jun 1941, br.60, 26. jun 1941, br. 110, 25. avgust 1941, br. 145, 3. oktobar 1941. i br. 145, 6. oktobar 1941.
[77]   „Narodne novine“, br. 80, 19. jul 1941.
[78]   „Narodne novine“, br. 102, 14. avgust 1941.
[79]   Detaljnije o genocidnim propisima NDH 1941-1945 vidi: Jelić-Butić Fikreta, n. d, Zagreb 1977; Bulajić Milan, Ustaški zločini genocida, Beograd 1988; Đurić Veljko, Ustaše i pravoslavlje, Beograd 1989.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige