Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Prošlo je vrijeme ćutanja, podaci o genocidu izvršenim nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu polako ulaze u osnovnoškolsko obrazovanje. Kultura sjećanja, svijest o strašnoj istorijskoj sudbini srpskog naroda, koji se nalazi na međi nekadašnjeg Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, polako se uobličava u svijesti sadašnjih đaka.
Srpski narod, koji je kroz istoriju oduvijek njegovao slobodarski duh i pravdoljubivost, perfidnim metodama manipulacije javne svijesti došao je u poziciju da na svim frontovima brani svoje pravo na istinu i pravdu. Narod koji je imao dva antifašistička pokreta doveden je u situaciju da ova velika istina biva zasjenjena njegovim navodnim zločinima u posljednjem ratu. Dok većina naroda u našem okruženju izmišlja svoju antifašističku prošlost (čast izuzecima) mi kao da se ustručavamo da je istaknemo! Mi koji smo dali milionske žrtve u borbi protiv fašizma, mi koje je slobodorski duh proveo kroz vijekove turske okupacije, mi koji smo krvlju svojih predaka vaskrsli državu, mi koji smo najdržavotvorniji narod Balkana, mi koji se nalazimo na središnjoj tački Balkana a koju lažno imenuju Zapadnim Balkanom – mi da ćutimo!
Đurđevdansko jutro 1942. godine bilo je pogubno za sarajevske Srbe koji su bili zatočeni u logorima i zatvorima u tom gradu.
„6. maja, na Đurđevdan, otvaraju se vrata ćelije u zatvoru Beledija i ustaša još sa vrata kaže: „Ajte Srbi, Đurđevdanski uranak“ – još uvek se živo seća toga jutra profesor doktor Žarko Vidović preživeli svedok koji je sa još 3.000 Srba i muslimana koji su podržavali Srbe bio zatočen u sarajevskim kazamatima. Srbi su pokupljeni iz zatvora i dovedeni do Vijećnice, gradske kuće u Sarajevu gde su ih čekali vozovi smrti koji će ih odvesti u Jasenovac.
„Na vagonima je pisalo: 7 konja ili 40 vojnika, a nas su smeštali po 200 ljudi u jedan vagon, tako da u njima nije bilo mesta ni za stajanje, a kamoli za sedenje. Nije bilo ni dovoljno vazduha, a o vodi i hrani i da ne govorimo“ – svedoči Žarko Vidović. Na tom putu Srbe su osim straha i neizvesnosti pratila i pitanja: Kuda nas vode i gde ćemo završiti?
U tim vozovima smrti koji su išli za Jasenovac, u jednom trenutku rodila se pesma „Đurđevdan“ koja se najpre zaorila iz grla jednog mladića, člana Kulturno-umetničkog društva „Sloga“ iz Sarajeva, a onda se ta pesma lančano počela širiti od usta do usta, od vagona do vagona. Ustaški odgovor na tu pesmu vrlo brzo je stigao. Svi prozori na vagonima su zatvoreni, tako da u njima gotovo da nije bilo više vazduha pa su mnogi Srbi ugušeni i pre nego što su stigli do Slavonskog Broda gde su presedali u druge vagone koji su put ka Jasenovcu nastavili prugom širokog koloseka.
Pesma „Đurđevdan“, koju je pre gotovo tri decenije obradio Goran Bregović je pesma tuge i bola, nastala u ljudskoj nemoći i očaju, ali i ponosu i prkosu sarajevskih Srba koji su vozovima smrti na Đurđevdan 1942. godine transportovani za Jasenovac, odakle se vratio tek svaki deseti Srbin od njih 3.000 koliko ih je odvedeno tog 6. maja iz Sarajeva za Jasenovac.
U vremenu kada je Evropska unija od svih dana u godini odabrala baš 9. maj da slavi Dan Evrope, u vremenu kada nam je nametnut kulturološki model koji ne odgovara našem tipu civilizacije potrebno je ojačati javnu svijest o veličini Pobjede koja se desila u Drugom svjetskom ratu i žtrve koja je za slobodu položena – gotovo da nema srpske familije kojoj Drugi svjetski rat nije oduzeo barem jednog člana. Potrebno je vratiti svijest o podvigu naših predaka, o snazi njihove borbe i vjere u bolji i pravedniji svijet. I, iznad svega, potrebno je izdići se iznad međusobnih podjela, zacijeliti rane, shvatiti šta se desilo i zašto. Na tom putu samosaznanja ogromnu ulogu igra kultura – kada djeci i omladini predstvimo događaj živopisno i neposredno, koristeći sva sredstva koja na kraju daju katarzu, ali i ostavljaju pečat istinitosti, tada znamo da smo predali plamen i da radimo svoj posao na pravi način.
Biti učitelj danas je pravi izazov. Biti onaj koji podučava znači biti više od putevoditelja – obučiti djecu kako da dođu do prave informacije i kako da se zaštite od lažne informacije. Biti učitelj znači saučestvovati u radosti i tugi svojih đaka, darovati im inspiraciju za dobra djela, za osmišljen istinit put…
U tom cilju smo u OŠ Vuk Karadžić u Trebinju održali priredbu povodom Vaskrsa i proljeća. Priredba je održana na Istočni petak, prvi petak nakon Hristovog Vaskresenja pa su recitacije i pjesme bile tematski vezane za proslavu pobjede života nad smrću, dobra nad zlim.
Sve recitacije su odražavale poruku trijumfa života u svim njegovim vidovima: cvjetanju biljaka, cvrkutu ptica, toplini sunca, buđenju prirode iz sna i, kao centralni događaj koji se desio u proljeće – Hristovo Vaskrsenje kao Pobjeda kojoj se raduje cijela vaseljena.
Priredba je zamišljena tako da predstavi vedriju stranu života i napravi kontrast u odnosu na prethodne koje su bile posvećenje srpskom stradanju (ritam radosti i bola kao ritam života) . Ova priredba ujedno svojim pobjedničkim duhom najavljuje veliku proslavu koja će biti održana uoči Dana Pobjede nad fašizmom u Kulturnom centru u Trebinju.
Milana Babić,
koordinator za djecu i školsku omladinu
za područje Balkana Međunarodnog Saveza Nasljednici Pobjede
Izvor: Slobodna Hercegovina
