U prisustvu premijera životna nagrada protagonistici knjigocida

Pretprošlog je tjedna svečano obilježen Dan Grada Korčule, a na proslavi je – u prisutnosti premijera Zorana Milanovića i ministra uprave Arsena Bauka – među ostalim dodijeljena i Nagrada za životno djelo Aleni Fazinić, povjesničarki umjetnosti.
Uza sve joj pritom nabrojane zasluge, skromno ćemo na ovom mjestu evocirati jednu koja je promakla organizatoru.

Alena Fazinić, naime, bila je potkraj devedesetih godina 20. stoljeća i članica Gradskog
vijeća Grada Korčule.U to vrijeme aktualna je bila afera uništavanja dijela knjižne
građe u korčulanskoj knjižnici, a za što je bila odgovorna v.d. ravnateljice Izabel Skokandić. Bibliotekarka koja je u međuvremenu požela slavu znatno veću
od današnje korčulanske laureatkinje, sjećamo se, bacila je tad u smeće više stotina
knjiga srpskih pisaca i naslova izdanih u srpskom prijevodu. Slučaj je ubrzo dospio
u novine, o njemu je burno raspravljao dio javnosti, a interes je za nj u određenom
trenu moralo pokazati i korčulansko Gradsko vijeće.

Iz transkripta zasjedanja vijećnika, koji smo u to doba imali priliku čitati, nedvojbeno
se istaknula upravo Alena Fazinić, strastveno braneći postupak mlade bibliotekarske
higijeničarke. Naročito upadljiv je bio njezin osobni, čak intimni pristup temi, prouzročen
činjenicom da je ta kunsthistoričarka zapravo rođena u Kraljevu, dakle, u Srbiji.
A sudeći prema tadašnjem njezinom nastupu, to je nemjerljivo težak životni udes, naročito
u kontekstu jezičke pripadnosti, koja se obično stječe rođenjem i odrastanjem.

Alena Fazinić, zaslužna građanka Grada Korčule, izrekla je utoliko bojazan da bi
još nečije dijete u slobodnoj Hrvatskoj na prelazu tisućljeća, moglo biti izloženo
pogubnom utjecaju srpskog jezika, te je pozdravila čin uništavanja knjiga. Čak je
navela i nekoliko strašnih riječi iz srpskog, zaključujući da im valjda nitko više
u Korčuli ne bi želio izložiti svoje najmilije: tačka, zapeta, sulundar, sirće,
zejtin. Interesantno, od pet riječi – tri turcizma.

Uz njezino nagrađivanje, koristeći priliku, s kašnjenjem bilježimo i prošlogodišnje slično
davanje priznanja Veroniki Ćelić-Tica iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Ona je bila
ovjenčana državnom nagradom „Ivan Filipović“ za 2010. godinu, u području
osnovnog školstva, dok mi podsjećamo na njezina postignuća – za isti uzrast – iz
daleke 1992. godine. Tada je Čelić-Tica, zajedno s kolegicom jojRankom Javor, sastavila glasoviti „Naputak o postupku prema knjižničnoj
građi u školskim i dječjim knjižnicama“.

Ukratko, knjižnice za male i velike trebalo je, štono bi rekao onodobni ministar
financija Borislav Škegro, „očistiti od knjiga na srpskom i sličnim jezicima“. Pritom se, doduše,
nitko nije usudio postaviti pitanje o tome koji je to jezik najsličniji srpskom.
Ali, naputci su djelovali, itekako, pa je tokom desetljeća u Hrvatskoj uništeno oko
2,8 milijuna knjiga, kako se procjenjuje i dokumentima potkrjepljuje u knjizi Ante Lešaje „Knjigocid“.

AUTOR: Igor Lasić 

Izvor: SNV

Vezane vijesti:

„Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 90-ih“

UNIŠTAVANjE KNjIGA UZ PODRŠKU HRVATSKE DRŽAVE