U Karlovcu još izbacuju iz stanova

Nosioci stanarskog prava ostali su bez stanova pod poznatim obrazloženjem da su napustili grad, dok se danas deložiraju građani koji ga nikada nisu bili napustili. To je ono što najviše ljuti u slučaju nedavne deložacije Zlate Dragojević.
Nakon 45 godina, Zlata Dragojević (77) više ne stanuje u trosobnom stanu od 67 četvornih metara u centru Karlovca, u Ulici Vlatka Mačeka 11b, pošto je 4. oktobra iz njega deložirana. Epilog je to skoro 20 godina duge pravne bitke za taj stan i stanarsko pravo, koje je obitelji Dragojević bilo oduzeto pravosnažnom presudom karlovačkog Županijskog suda.
Jesen i zimu Zlata Dragojević, po nacionalnosti Hrvatica, provest će kod svojih prijatelja u podrumskoj prostoriji nedovršene kuće u Tušiloviću. Po mnogim detaljima, ovaj slučaj podsjeća na onaj čuveni zagrebački braće Drobac.

Primili izbjeglice
Rat na širem karlovačkom području počeo je 4. oktobra 1991. godine, a vikend uoči Zlata Dragojević i njen suprug Marko, koji je stan u centru Karlovca dobio od svog poduzeća Vodovod i kanalizacija još 1966. godine, odlaze Markovom bratu u Čemernicu kod Vrginmosta kako bi mu pomogli oko poljoprivrednih radova za zimnicu. Zatvaraju se prometnice, pa supružnici bez pasoša i drugih dokumenata ne mogu natrag okolnim putevima. Zlata se ipak uspijeva vratiti nakon dva-tri mjeseca, a Marko stiže u Karlovac tek nakon „Oluje“. Stan nije bio prazan jer je u njemu živio njihov sin Dušan, koji je također bio naveden kao korisnik stana u rješenju iz 1966. kojim su stan dobili.
Nekoliko pokušaja preuzimanja „praznih srpskih stanova“ Dušan tokom 1991. uspješno odbija. Na molbu jednog očevog prijatelja, 1992. u stan prima prognaničku obitelj Kalić iz Slunja, pa ona u njemu ostaje nekoliko godina, zajedno s Dušanom, njegovom suprugom, kćeri i tek rođenim sinom. Tu je i Zlata, koja ponekad odlazi kod sestre jer je stan pretijesan za skoro desetero ljudi.
Dušan 1993. odlazi u HV, a Kalići tajno podnose zahtjev da im se dodijeli taj stan. Pokušaj nije urodio plodom, no priča o „praznom srpskom stanu“ dolazi do Vodovoda i kanalizacije, koji pokreće postupak da se Dragojevićima otkaže stanarsko pravo jer „u njemu nisu boravili dulje od šest mjeseci“. Očito je da se neki od moćnika iz te tvrtke zagrijao za ovaj stan i da ta pokvarena želja traje sve do danas.
Rat završava, Kalići odlaze u Slunj, Marko Dragojević se vraća, podnosi zahtjev za otkup stana u zakonskom roku, ali se zahtjevu ne udovoljava dok traje sudski spor koji je poveo Vodovod i kanalizacija. Karlovački Općinski sud tri puta odbija tužbu gradske tvrtke i presuđuje u korist Dragojevića, no Županijski sud poništava presude i vraća predmet na ponovni postupak.
U četvrtom postupku, slučaj dobiva sutkinja Snježana Plavetić koja 2002. godine Dragojevićima oduzima stanarsko pravo, a 2004. Županijski sud potvrđuje tu presudu. Porodični advokat čini elementarni propust: na tu presudu ne podnosi žalbu Vrhovnom sudu, pa je Zlata Dragojević deložirana točno na dvadesetu godišnjicu početka rata u Karlovcu, 4. oktobra 2011.
– Nakon presude Županijskog suda, naš advokat nije uložio žalbu Vrhovnom sudu. Kada sam ga pitala zašto, rekao mi je da to ne bi imalo smisla jer je jedna zaposlenica na sudu osobno zainteresirana za taj stan. Ja advokata nisam htjela tužiti jer bih mu upropastila život, a ja sam ionako stara i od toga ne bih imala ništa. Ovo se ne bi dogodilo da moj pokojni muž nije bio Srbin – kaže Zlata Dragojević.
Zlata i Dušan smatraju da je advokat od takvog postupanja prema njima imao koristi. Mnoge institucije za zaštitu ljudskih prava pokušavale su pomoći Dragojevićima ali, sada se vidi, bezuspješno.
– Pravno je sve riješeno i ovo nije postupak od jučer. Sve traje dugi niz godina. Postoji pravomoćna presuda Županijskog suda u Karlovcu kojom su Dragojevići izgubili stanarsko pravo nad tim stanom. Mi samo poštujemo pravomoćnu presudu Županijskog suda. Stan nije nikome namijenjen i bit će vlasništvo Vodovoda. Imamo više stanova koji su u korištenju ili u otkupu. Ne zna se kome će stan biti dodijeljen i hoće li ići u prodaju – kaže Ivana Ljubanović, pravnica u Vodovodu i kanalizaciji d.o.o.

Kakav apsurd
Kojeg li apsurda: izgubljeno je stanarsko pravo, pa onda i stan, iako ga stanari nisu napustili; sudske odluke su pravosnažne i zakonite; Dragojevići nisu mogli otkupiti stan jer je on „pod sudom“; nisu mogli dobiti status izbjeglica, prognanika ni povratnika, pa im nadležne institucije nisu mogle pomoći. Zbog toga nisu mogli biti obuhvaćeni ni stambenim zbrinjavanjem, a nisu prihvaćeni ni njihovi zahtjevi da im se umjesto ovog dodijeli manji stan. Dragojevići su pali kao žrtve pravne nedorečenosti, nisu bili krivi, a pravno im nitko nije mogao pomoći zbog pravosnažne sudske presude donesene na temelju netočnih podataka i njihovom proizvoljnom tumačenju, začinjenim i nacionalnom nepodobnošću Marka Dragojevića, koji je preminuo 2007. godine.
U Karlovcu je bivšim nosiocima stanarskog prava stambenim zbrinjavanjem dodijeljeno nešto manje od 200 stanova. Ti su ljudi bili ostali bez stanova pod poznatim obrazloženjem da su napustili grad, dok se danas deložiraju ljudi koji ga nikada nisu bili napustili. To je ono što najviše ljuti u slučaju Zlate Dragojević.
– Presuda može biti i pravna i pravomoćna, ali je protuzakonita i nepravedna. Dragojevići iz svog stana nisu izbivali dulje od šest mjeseci jer je sin Dušan tu bio cijelo vrijeme, kao i Zlata, osim dva mjeseca, a iskustva SNV-a i karlovačkog Odbora za ljudska prava govore da su sudskim odlukama stanovi i stanarska prava Srbima oduzimani mnogo prije zakonskog roka. Na prvostepene presude advokati po službenoj dužnosti nisu podnosili žalbe – govori Nada Radović iz Vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije i bivša djelatnica Odbora za ljudska prava

Boris Milošević, pravnik u SNV-u, kaže da bi Zlata trebala podnijeti zahtjev za stambeno zbrinjavanje karlovačkom Regionalnom uredu za izbjeglice i prognanike, ali bi problem moglo prouzročiti eventualno nasljeđivanje drugih nekretnina nakon suprugove smrti. Na naplatu će Zlati vjerovatno doći sudski i troškovi ovrhe, seobe i smještaja njenih stvari, a oni, s obzirom na dužinu postupka, zasigurno neće biti mali, pa se potvrđuje pravilo da jedna nesreća nikada ne dolazi sama.

Milan Cimeša

Izvor: