Trijumf ustaške ideje

Upravo objavljeni rezultati prošlogodišnjeg popisa u Hrvatskoj potvrdili su ostvarenje najslobodnijih političkih snova Ante Pavelića; da je Hrvatska skoro očišćena od Srba (400.000 zauvek proterano), a ono što je preostalo topi se kao led na vreloj plotni

Hrvatska je, konačno, objavila rezultate prošlogodišnjeg popisa stanovništva. U toj državi živi četiri miliona dvesta osamdeset pet hiljada stanovnika. Devedeset odsto su Hrvati. Srba je, prema očekivanju, sve manje, čak 15 hiljada u odnosu na 2001. godinu. Preciznije, sada ih je tamo 186.633. Prosečna starost 53 godine. Srpsko pitanje u toj državi i biološki se privodi kraju. Ostale pretpostavke odavno su zadovoljene. Realno procenjujući, sa faktorima; iseljavanje, umiranje i asimilacija, kroz tridesetak godina u Hrvatskoj će živeti najviše deset hiljada Srba. Ostvarena su i najsmelija maštanja Ante Pavelića. Kad su Srbi u pitanju ovo je trijumf ustaške ideje.

U EVROPI JEDINSTVEN SLUČAJ

Uoči rata, prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živelo nešto manje od 600.000 Srba, sa onima koji su izbegli izjašnjavanje i Jugoslavenima (u koje su, poznato je, najviše bežali Srbi) ta brojka išla je preko 650 hiljada. Znači, za samo 20 godina u Hrvatskoj je nestalo 400.000 građana srpske nacionalnosti. Jedinstven slučaj u savremenoj Evropi, najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata.
Akcije „Bljesak“ i „Oluja“ – provedene u maju i avgustu 1995. godine – očistile su Srbe sa seoskih područja novostvorene hrvatske države. Tada je zauvek otišlo preko 200 hiljada Srba i ova brojka se poslednjih godina jedino i spominje u Srbiji, što je dodatna opasnost za celu priču. Gotovo niko ne obraća pažnju na Srbe proterane iz gradova, na prvi talas etničkog čišćenja od 1990/1992, kada je Tuđmanova Hrvatska što suptilnim, što brutalnim metodama očistila hrvatske gradove od Srba. O tim Srbima progovara se tek s vremena na vreme, kao sada kad su objavljeni rezultati popisa.
Prvi slučajevi direktnog pritiska na Srbe u Hrvatskoj usledili su odmah po objavljivanju prvih izbornih rezultata, kad je bilo jasno da je hrvatski narod dao podršku ekstremnim političkim idejama naslonjenima na učenje Ante Starčevića i ustaštvo. U već pripremljenu medijsku atmosferu – kreatori su bili TV „Zagreb“, „Vjesnik“ i „Večernji list“ – nabijenu antagonizmom prema Beogradu i Srbiji, kao velikoj opasnosti koja preti Hrvatskoj, ubačene su priče o srbokomunističkoj torturi provedenoj nad Hrvatima u posleratnoj Jugoslaviji, o velikim zločinima nad pripadnicima poražene vojske NDH i njihovim porodicama; policijskim i vojnim represijama na Hrvatima, uz „podsećanje“ da su i policiju i vojsku uglavnom činili Srbi; kraškim jamama (Jazovka) punim „hrvatskih muževa“… Za sve su bili krivi Srbi, sva teška istorija Hrvata, sva stradanja u poslednjim vekovima, objašnjavana su negativnim uticajem Srba. Mržnja prema Srbima valjala se Hrvatskom kao kuga, zavlačeći se u svaku kuću, sve delove društva, rušila prijateljstva, kumstva, porodice. Sumnja u svakog Srbina u Hrvatskoj smatrala se normalnom, doneta je odluka o potpisivanju „Izjave o lojalnosti“ novoj hrvatskoj državi, koja je Srbima u Hrvatskoj davala neku nadu za ostanak na radnom mestu, za očuvanje kakve-takve egzistencije i golog života, na kraju. Ni to nije pomoglo. Već 1991. godine, kad se jugoslovenska kriza pretvarala u agoniju, Srbi u gradovima Hrvatske našli su se u položaju Jevreja nacističke Nemačke. Nikakvu odbranu nisu imali, a sve je bilo protiv njih. U Osijeku, Zagrebu, Sisku, Gospiću… počele su fizičke likvidacije Srba, noćna odvođenja, streljanja, klanja, likvidacije celih porodica.
Iz razloga koji zadiru u ljudsko dostojanstvo nikada se neće saznati koliko je u tim danima i mesecima po gradovima Hrvatske silovano žena i devojaka srpske nacionalnosti. Ovo je jedno od pitanja koje nikada niko javno nije otvorio, a nesrećnice koje su to proživele odbijaju da o tome govore. To u mnogim slučajevima ne znaju čak ni njihove porodice.

TIMOVI DRŽAVE SU NA TOME RADILI

Dakle, bežeći od svakodnevnog života u kojem je vladao strah, a dah smrti se osećao svuda, Srbi napuštaju urbanu Hrvatsku. Oko 180 hiljada odlazi sa onim što je moglo da se obuče i stane u jedan kofer. U njihove prazne stanove upadaju hrvatski branitelji i domoljubi, država donosi Zakon o otkupu po osnovi stanarskog prava, okupirani stanovi prelaze u hrvatske ruke, po obavljenom poslu Zakon se ukida, i tako je oteto oko 35.000 stanova čiji su vlasnici bili Srbi.

I danas možete naići na ljude koji će vas, i ovde u Beogradu, ubeđivati da su Srbi iz hrvatskih gradova, početkom devedesetih, pobegli bez potrebe. Kao, zna se da im nije bilo lako, ali, bože moj, trebalo je izdržati, nije to bila politika hrvatske države već hirovi ostrašćenih pojedinaca. Ne, suprotno – bila je to osmišljena akcija hrvatske države. Celi timovi su na tome radili.
Navešću jedan primer koji ovo savršeno ilustruje. Pričao mi je Hrvat, učesnik događaja; negde u leto 1991. godine, voz na liniji Sunja-Sisak-Zagreb, zaustavljen je blizu Velike Gorice, na samom prilazu Zagrebu. Otvorena pruga, šumarak sa desne strane, ljudi se obaziru, nigde nikoga, pojma nemaju šta se događa, a onda u vagone uleću hrvatski vojnici i naređuju putnicima da odmah legnu na pod. Minut, dva kasnije vagone pogađaju snajperski meci; pucaju prozori, narod vrišti, opšti haos, a vojnici, takođe na podu, stalno upozoravaju da se niko ni slučajno ne diže sa poda. Drama je trajala desetak minuta, vojnici se dižu, daju znak putnicima da se i oni podignu sa poda, i pokazuju im rupe od metaka. Objašnjavaju da je to bio napad srpskih snajperista. Voz nastavlja put i ulazi u Zagreb, narod istrčava srećan što je preživeo i širi priču o srpskim snajperistima nadomak Zagreba.
Niko se nije zapitao zbog čega je voz uopšte stao na otvorenoj pruzi; kako su to hrvatski vojnici znali da će uslediti napad; kako su znali da je napad završen i kako niko nije povređen. U to vreme Srbi u Zagrebu ili obližnjem Sisku bez velike potrebe nisu izlazili ni na ulicu, a kamoli da hodaju okolo sa snajperima i napadaju vozove. Ali, efekat je postignut, kod Hrvata je uvećan strah od Srba, mržnja se razvijala i širila.
Podatak da je u poslednjih deset godina broj Srba u Hrvatskoj umanjen za 15 hiljada nosi u sebi potrebu za posebnom analizom. Samo taj podatak raznosi u paramparčad teorije službenog Zagreba o stvorenim pretpostavkama za povratak prognanih Srba. Niti se ti Srbi imaju gde vratiti, niti u slučaju povratka imaju od čega da žive. Srbin u Hrvatskoj može da se zaposli jedino kod samog sebe, ako smogne sredstava da otvori neku firmu, prodavnicu. Umesto da se vraćaju u Hrvatsku Srbi se otuda iseljavaju. Uprkos tvrdnjama i ranije, hadezeovske i sadašnje esdepeovske vlade, da su zaključeni i obelodanjeni spiskovi Srba nad kojima hrvatska država još uvek drži otvorene optužnice za počinjene ratne zločone, i dalje se događa da nekog Srbina, povratnika, koji je u Hrvatskoj već godinama, privedu na „obavjesni razgovor“, posle čega ovaj spakuje ono malo sirotinje i napusti Hrvatsku. Priča o tome se brzo proširi, što je i bio cilj, psihoza kod Srba raste, strah čini svoje i tako u deset godina dobijemo novo smanjenje broja Srba u Hrvatskoj za čak 15 hiljada.

IMAJU LI HRVATI RAZLOGA…

Dozvoljavam mogućnost da mi je promaklo, ali zaista nisam ni čuo, ni pročitao da je bar jedan hrvatski političar, iz struktura vlasti ili opozicije, svejedno je, rekao da je za Hrvatsku gubitak, šteta, to što je u dvadesetak godina ostala bez 400.000 Srba. Naprotiv, dominira likovanje ili prikriveno zadovoljstvo, uz obrazloženje da je to posledica ratnih dejstava. A imaju li Hrvati pravih, racionalnih razloga da se tako postavljaju prema Srbima? Podsećam, a vi procenite sami:
Bečkim dogovorom iz 1850. godine, Hrvati su uzeli srpski jezik, štokavicu, standardizjući ga najpre kao zajednički srpsko-hrvatski, a potom kao svoj, hrvatski jezik. Pre toga Hrvati su govorili čakavskim i kajkavskim jezikom.
Hrvatsku himnu „Lijepa naša“ na stihove Antuna Mihanovića komponovao je Srbin Josif Runjanin, a prvi put je izvedena 1860. godine u Glini, u kući Srbina Petra Peleša.
Hrvati se danas ponose sa „velikim hrvatskim pjesnikom“ i generalom Petrom Preradovićem, izbegavajući da navedu Preradovićevo srpsko poreklo.
Najpoznatiju nacionalnu, hrvatsku pesmu budnicu „Ustani bane“, posvećenu Banu Jelačiću, napisao je Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, Srbin iz kordunskog sela Ostrožina.
Među značajna imena hrvatske književnosti, sve tamošnje enciklopedije i antologije, svrstavaju Srbe: Vladana Desnicu i Grigora Viteza.
Hrvatsko kazalište i film nije moguće ni zamisliti bez glumaca srpskog porekla: Pere Kvrgića, Jovana Ličine, Radeta Šerbedžije, Ane Karić, Uglješe Kojadinovića… kao ni hrvatsku muzičku scenu bez Arsena Dedića, Đorđa Novkovića, Slobodana Momčilovića (osnivač „Novih fosila“), Nine Badrić, Vlade Kalembera…
Srbi su stvorili i decenijama vodili najuspešnija hrvatska preduzeća u posleratnoj Hrvatskoj, privredne gigante: „Borovo“, „Gavrilović“, DTS „Dubrovnik“, „Jugoturbina“…
Sve je to za Hrvatsku i Hrvate nevažno i ništavno u odnosu na učenje Ante Starčevića o Srbima kao „remetilačkom faktoru“.

Piše: Ratko Dmitrović