Tri koraka nametnutog konstrukta kulture pamćenja Pokolja

U izgradnji i njegovanju kulture sjećanja i pamćenja, dva ugaona kamena predstavljaju obrazovni proces i spomenička baština. Srpski narod je mnogo okasnio sa memorijalizacijom žrtava Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane Nezavisne Države Hrvatske.

Danas, gotovo osam decenija od velikog stradanja, čini se da se počinje sa intenzivnijim i konkretnim aktivnostima.

Piše: Dušan J. Bastašić

Na žalost, ovaj pomak se dešava u vrijeme kada sa mnogih strana svjedočimo pokušajima negiranja, izvrtanja (distorzije) Pokolja, umanjivanja broja žrtava i nametanja načina kako Srbi treba da se sjećaju žrtava i posljedica zločina.

Već duže vremena, profesori istorije i srpskog jezika i književnosti iz Srpske i Srbije o trošku matičnih država uče se u Jad Vašemu „savremenoj metodologiji“ u  procesu obrazovanja o Holokaustu koju treba da primjene u obrazovanju naše djece.

Porazna je činjenica da srpska akademska zajednica nije smogla snage da sama formuliše, oblikuje i ispiše način na koji će naša djeca učiti o Pokolju i pamtiti ga. Ne samo zbog odgovornog odnosa prema našim postradalim precima nego i u funkciji prevencije genocida, prenošenjem naravoučenija.

Školovana u Jad Vašemu, sve brojnija zajednica otuđene istoriokratske kvazielite radi na implementaciji obrazovanja o Holokaustu u naš obrazovni proces, revnosno kontroliše tok implementacije i oštro sankcioniše one koji se usude kritički osvrnuti na primjerenost metodologije i sadržaja novog nauka.

Jedan od ključnih postulata „nove metodologije“ je potpuno isključenje prikaza i opisa žrtve u trenucima njenog stradanja.

Dakle upravo ono što smo imali prilike vidjeti u Starom Brodu, i na šta niko od prisutnih nije ostao ravnodušan, u suprotnosti je sa načinom sjećanja i pamćenja koji nam se nameće.

Zato i ne čudi da 07. septembra 2019. u Starom Brodu nije bio prisutan niko od čelnih ljudi institucija Srbije i Srpske u čijoj kompetenciji je kultura sjećanja i pamćenja.

Taj potpuno jasan i glasan bojkot, neupitno istorijskog trenutka otvaranja prvog Spomen Muzeja posvećenog žrtvama Pokolja, urađenog srpskim nadahnućem, umjetničkom vizijom, pameću i vještinom treba ne samo da nas zabrine nego i potakne da spriječimo da se proces memorijalizacije i dalje kreće u sasvim sigurno pogrešnom pravcu.

Nedavno smo iz usta najviših srpskih zvaničnika mogli čuti zabrinjavajuću odluku da se arhitektonsko rješenje Memorijala u Donjoj Gradini povjeri nekoj američkoj kompaniji.

Zar je moguće da se među Srbima ne mogu naći umjetnici, arhitekte, vajari, konceptualni dizajneri i sl. koji bi bili u stanju formirati komplementarni tim i iznjedriti arhitektonsko rješenje Memorijala najvećeg stratišta srpskog naroda?

Nakon onoga što smo vidjeli i doživjeli u Starom Brodu, nema dileme da se arhitektonsko rješenje Memorijala u Donjoj Gradini bez ikakve bojazni može povjeriti i mladom Srbinu, umjetniku, nosiocu odlikovanja zasluga za narod R. Srpske, Novici Motiki.

Odluku da se memorijalizacija srpskog stradanja u kompleksu logora smrti Jasenovac – Donja Gradina, paradigmi srpskog stradanja, prepusti strancima, može se prepoznati i kao jedan od tri ključna koraka u implementaciji stranog, nametnutog konstrukta kulture sjećanja i pamćenja Pokolja.

Prvi je korak uvođenje obrazovanja o Holokaustu i „ostalim genocidima“ u nastavni proces R. Srpske, drugi je, inostrano kreiranje Memorijala u Donjoj Gradini, i treći, ne manje važan, pokušaj izdvajanja područja Donje Gradine od banjalučke Eparhije i njegovo pripajanje pakračko-slavonskoj Eparhiji.

Dušan Bastašić