Tragika bratskog rascepa

Sukobi među ljudima retko gde su tako doživljeni kao kod nas, u našem narodu

Rodna kuća Oca Luke i narodnog heroja Tempa Vukmanovića

Još jedan otac i sin krenuli su na beznadni put nade. Sveštenik dr Luka Vukmanović, zaljubljenik vjere, oličenje hrišćanskog morala, skroman, a široke kulture i obrazovanja, kako ga sjenči u uvodu Lukinih sabranih djela Pavle Kondić, monah Mitropolije crnogorsko-primorske, poveo je sa sobom najstarijeg sina Čeda, četrnaestogodišnjaka. Kod kuće su s majkom ostala mlađa djeca Kosara, Nikola i Roksanda. Čedo će preživjeti pakao Bosne, Hrvatske i Slovenije, a sveštenomučenik Luka, kojega će Srpska pravoslavna crkva više decenija kasnije proglasiti za sveca, biće pogubljen u Kamničkoj Bistrici, o čemu će kasnije biti više riječi.

Opisujući rascjep i sukob u ljudima, “koji u suštini ima egzistencijalne, da ne kažemo metafizičke posljedice, rijetko gdje tako doživljen kao kod nas, u našem narodu i na našem prostoru”, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, u predgovoru sabranih djela sveštenomučenika Luke Vukmanovića, naglašava da je “jedan od izrazito karakterističnih primjera takvog rascjepa porodica Nikole Savićeva Vukmanovića u Crmnici”. “Sin Luka”, piše mitropolit, “izrastao je u uglednog hrišćanina, sveštenika i sveštenomučenika, a drugi sin Svetozar Tempo u velikog revolucionara, zagovornika obezbožene antihrišćanske ideologije.”

– Mene je kao i cijelu užu familiju, put odveo iz crmničkog sela Podgor, u kojemu sam rođen, u Skoplje gdje je jedno vrijeme otac, profesor, doktor teoloških nauka, službovao – priča dr Čedo Vukmanović. Po povratku iz Skoplja, preselili smo se na Cetinje, gdje je Luka bio profesor u gimnaziji i Bogosloviji. U staroj crnogorskoj prestonici sam završio četiri razreda niže gimnazije kada je otac odlučio da krenemo. Bio je ubijeđeni antikomunista, ali nikako i saradnik okupatora, što će pokazati kasnija istraživanja. Plašio se da će mu partizani zbog njegove antikomunističke djelatnosti ubiti najstarijeg sina. Priključili smo se jednoj grupaciji četničko-nacionalističkoj u kojoj je bilo između 800 i 900 ljudi. Stigli smo u Zetu jer smo bili ubijeđeni da krećemo preko Albanije za Grčku.

U knjizi “Moja porodica” mnogo godina kasnije, u kojoj će gotovo dvije stotine od ukupno 320 stranica posvetiti svom bratu Luki, Svetozar Tempo Vukmanović nastoji da objasni razloge za Lukino odstupanje.

– Prve informacije sam dobio od njegove žene, moje snahe Drage. Kada sam je zapitao da li su organi naše vlasti, kada su partizani oslobodili Cetinje, dolazili kod njih i tražili Luku radi hapšenja, odgovorila je: “Nije dolazio niko”. Odgovorila je da, koliko zna, nije bilo nikakvog pritiska na njega. Pri polasku joj je rekao da mora da se povlači jer misli da će ga partizani strijeljati kao sveštenika i svog ideološkog protivnika. Rekao joj je da mora da povede najstarijeg sina. To je obrazložio mišlju da bi ga partizani silom mobilisali i organizovali njegovo ubistvo “da mu se osvete”. Kazao je ženi da se povlači sa mitropolitom i sveštenstvom do Podgorice, a onda će preko Skadra do saveznika, pa potom na zapad. Ona ga je odvraćala od toga govoreći mu da nije nikoga ubio, nije nikoga špijunirao, nije pomagao okupatoru – piše Tempo.

Tempo će, tragajući za istinom o Luki, zahtijevati od svog zeta Jova Mijača, visokog funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, da pregleda arhivu Udbe iz tog vremena.

– Rekao mi je – piše Tempo – da u arhivi nema ništa protiv Luke, osim što je držao besjedu na sahrani generala Iličkovića kojega su 1942. strijeljali partizani i tom prilikom kazao da je to obično kriminalno ubistvo. Sa tim sam se u potpunosti slagao, jer strijeljanje generala Iličkovića i mnoga druga strijeljanja, koja su partizani počinili u Crmnici, a i drugdje, nisu bila ništa drugo nego kriminalna ubistva, koja je trebalo da spriječe posljedice koje su nastale usljed bezumne politike rukovodstva komunista ustankom. Rukovodstvo je jednog dana pozvalo narod (i on mu se odazvao) na oružani ustanak, a već sljedećeg ili trećeg dana izdalo direktivu da je bilo pogrešno ići na oružani ustanak i da narod treba da se vrati kućama (praktično da se preda okupatorima). U takvim uslovima bilo je normalno očekivati da će se javiti kolebanje naroda u ispravnost odluke o oružanom ustanku. Još je bezumnije bilo smatrati da se može spriječiti val nepovjerenja u komuniste zbog terora i ovakvih strijeljanja.

U tom naknadnom istraživanju o Luki, Tempo se obratio dvojici svojih uglednih bratstvenika koji su, tokom rata, živjeli i radili na Cetinju. Bili su to uvaženi intelektualci, doktori istorijskih i književnih nauka braća Jovan i Savo Vukmanović, profesori cetinjske gimnazije. Jovan je neko vrijeme, tokom rata, boravio u cetinjskom zatvoru kao talac.

– Obavijestili su me da je Luka bio pod neprekidnom prismotrom i sumnjom da je “prikriveni komunista”, piše Svetozar Vukmanović. – Prigovarano mu je da je u početku pozdravio oružani trinaestojulski ustanak. Isticano je da ima brata u vrhovnom rukovodstvu partizana, a nije mu zaboravljena ni saradnja sa komunistima u borbi protiv Konkordata.

Luka Vukmanović, potonji svetitelj Luka Crmnički, dakako nije bio prikriven ni u čemu. Nije, naravno, bio komunista nego jedan od najžešćih kritičara te ideologije, koji je to činio znalački i argumentovano. Bio je slobodar u srcu i u najboljoj tradiciji svoga kraja, pa samim time i čovjek kojemu je okupacija i Crne Gore i tadašnje Jugoslavije, teško pala.

– Moj otac, iako je kratko živio, bio je plodan stvaralac i naučni radnik. Godine 1940. na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu odbranio je doktorsku disertaciju Materijalističko i hrišćansko shvatanje istorije. Po ocjenama meritornih bila je to najbolja kritika marksizma izrečena od strane jednog sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Luka nije bio plašljivac, nije želio da se skriva. Bojao se samo onoga sjutra, koje može njegovoj djeci donijeti mnogo nevolja, jer ga je četvorogodišnje iskustvo učilo da ne može vjerovati onima koji likvidiraju bez suđenja i dokazane krivice. Stoga je poveo mene na put, na kojemu, nažalost, neće umaći toj prijekoj ruci novoga vremena i ideologije u ime koje su počinjena zla – kaže Čedo Vukmanović.

LOV NA ČETNIKE

U “ograničenoj zetskoj kotlini”, prema sjećanju Uroša Zonjića, položaj nacionalnih odreda bio je sve teži i nesigurniji.

– Neizvjesnost nas je pritiskala, gotovo da smo i mi bili spremni da se vratimo kućama, prisjeća se tih dana neposredno pred veliki pokret koji će uslijediti Vlado Niklanović. – A onda je kod nas sav izbezumljen banuo Dano Pekov Ivanović pričajući o grozomornom masakru u Starom Baru. Priča o zločinu se brzo proširila, pa su i ostali koji su namjeravali da pođu svojim domovima, odlučili da krenu dalje ka Bosni. I iz drugih krajeva Crne Gore su stizale informacije o “lovu na četnike”, pa je povratak svojima bio isključen.

U tom sveopštem narodnom azilu, koji je tih dana ima oko 12.000 ljudi, kako piše Uroš Zonjić, našla se i gotovo cijela starija inteligencija Crne Gore, Boke i djelova Sandžaka. Među njima bili su i skoro svi sveštenici Crnogorsko-primorske mitropolije sa sijedim mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) na čelu.

Piše: Savo Gregović

Sutra: Na meti komunista je bio i sam Bog

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine I

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine II

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine III

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IV

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine V

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VI

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VIII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IX

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine X

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XI

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIV

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XV

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVI

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVIII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIX

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XX

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXI

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXIII

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXIV

Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXV