To su muke crne bile

‘Mi izišli na polje, kad vidimo, naše kuće gore. Dim puši, puca se’, priča za Novosti Marija Grubor (90), koja je imala sreću da se u trenutku zločina u Gruborima nije nalazila u selu, ali je neposredno nakon toga svjedočila posljedicama: ‘Oni su ubili dva čovjeka na krevetu, babu na krevetu, i Miću su ubili na krevetu, ležao je jadan na krevetu i ubili su ga’.

Piše: Mašenjka Bačić

U ljeto 1995. godine tada 65-godišnja Marija Grubor ostala je u Gruborima nakon ‘Oluje’. Njena snaha i dvoje unučadi otišli su s većinom u kolonu, dok je njen sin četiri godine služio u krajiškoj vojsci i nisu znali gdje se nalazi. Marija je odlučila s još nekolicinom ljudi ostati jer nije znala gdje joj je sin, a mislila je da će se njena snaha i unuci brzo vratiti. No nitko se nije vratio, a Marija Grubor 25. kolovoza 1995. svjedočila je posljedicama zločina nad svojim sumještanima.

Danas živi pored Čačka u Srbiji, a kako sa svojih 90 godina slabije čuje, s njom smo razgovarali putem video-veze te uz pomoć njene unuke Milene Grubor. U bašti unukine kuće, s crnom maramom na glavi, ispričala nam je svoju priču.

Marija Grubor nije pratila suđenja za Grubore u kojima na kraju nitko nije osuđen, a ne prati ni hrvatsku politiku. Tako joj ni odlazak hrvatskog političkog vrha na ovogodišnju komemoraciju u Grubore ne znači previše.

No zato se kobnog dana 25. kolovoza 1995. godine dobro sjeća.

Njena unuka Milena Grubor, koja je tada imala osam godina i s majkom je iz Grubora otišla u vrijeme ‘Oluje’, kaže kako je baka više puta pričala o tom danu te kako o tome priča ‘kao da se dogodilo nekom drugom, prije sto godina’.

Marija Grubor nikad se više nije vratila ni u Grubore ni u Hrvatsku. ‘Šta ću tamo kad nema nikoga? Vratila bih se da ima nekoga, ali šta ću sama’, kaže

Marija Grubor se sjeća kako je u selu ostala s uglavnom starijim ljudima, a s njima je ostala i sestra Marijinog bivšeg supruga Milica Grubor, žena s psihičkim poteškoćama, kako će nam pojasniti Milena. Milica je također ubijena.

Na pitanje zašto je ostala te što su radili to vrijeme, Marija nam odgovara da nisu radili ništa i da ne zna što su mislili.

– Nismo znali kud ćemo, šta ćemo, đe ćemo ići. Mislili smo: vratit će se oni (ljudi iz Grubora koji su otišli, op. a.). Nijesam znala gdje mi je sin bio, je l’ živ, gdje je. Kako mi je bilo? Crne muke su bile, eto tako. Sve je bilo pušteno, ovce, svinje, krave. Hodaju krave, svinje, ovce su bile na planini, pa se vratile kući jer su vidjele da nema čobana. Onda su došli kamionom, pa su ih kupili, još dok smo mi bili ovdje. Oni došli kamionima, kupe sve – prisjetila se Marija Grubor, misleći pritom na hrvatske civile i vojnike koji su nakon ‘Oluje’ operirali tim krajevima u potrazi za ratnim plijenom.

Tog 25. avgusta Marija i nekoliko drugih žena otišle su u školu u Plavnom, odakle su ih iz UNPROFOR-a pozvali da se dođu popisati. U Gruborima, zaseoku Plavnog, ostalo je šestero ljudi, žrtava zločina koji će se uskoro dogoditi: Jovo Grubor (65), Miloš Grubor (80), Đuro Karanović (45), Marija Grubor (90), Jovan Grubor (73) i Milica Grubor (51), sestra Marijinog bivšeg supruga. Kad je izašla iz škole u Plavnom, Marija je ostala zaprepaštena.

– Mi izišli na polje, kad vidimo, naše kuće gore. Dim puši, puca se. Zovnula sam Dušku. Izađe Duška. Ona, jedna Miha i ja, ukupno nas pet-šest hoćemo ići kući. Vidimo da gori Đukina kuća, da gori strine Mihe štala. Šta ćemo mi jadne? Stojimo, ne smijemo ići – prisjetila se Marija Grubor.

Sklonile su se sa strane i gledale, bilo ih je strah, nisu znale što da rade. Potom su na glavnom putu vidjele kola s pripadnicima UNPROFOR-a koji su se također zaputili u Grubore. One su krenule pješke za njima. Prizor koji ih je dočekao Marija Grubor i danas opisuje isprekidano, u slikama.

– Oni su ubili dva čovjeka na krevetu, babu na krevetu, i Miću su ubili na krevetu, ležao je jadan na krevetu i ubili su ga. Čiču Jovu nisu našli nigdje. Da li je utekao pa su ga ubili u nekom grmu, nije ni sahranjen – priča Marija, misleći na Jovana Grubora koji je zapaljen sa svojom kućom, pa nastavlja.

– I onda su nam uvečer rekli da nećemo tu noćiti, da noćimo u nekom drugom selu. Otišli smo u to drugo selo i noćili, a sutradan su oni došli kupiti one ljude, a ja rekoh: ‘Dabogda su i mene ubili.’ A onaj jedan okrenu pušku u me da će me ubiti. A drugi prileti njemu, kaže: ‘Sjedi, budi miran’ – priča isprekidano Marija Grubor.

UNPROFOR je preživjele mještane Grubora odveo u Knin, gdje su bili nekoliko dana. Dobili su hranu, spavali su u školi. Nakon toga su ih odveli u Zagreb. Tamo su im rekli da će ih odvesti na granicu da vide hoće li ih ‘njihovi primiti’. Kad su ih prebacili preko granice, Marija je otišla prvo kod svoje sestre. Na pitanje kako se tada osjećala, Marija kaže:

– Strah. Iz svoje kuće bježiš. To su muke crne bile. Kukala sam kao kukavica crna. Iz svoje kuće otići, šta ću tražiti, đe ću naći? Nemam para da kupim, a šta da nađem – priča Marija.

Sjeća se da je dva puta dobila po 200 maraka, da je nakon prelaska granice neko vrijeme boravila kod sestre, pa kod snahe, ‘od kuće do kuće lutala’. Za život je zarađivala čuvajući starije žene sve dok je mogla, a onda je uspjela dobiti mirovinu od bivšeg supruga koji je još prije rata otišao za Srbiju.

– Bilo je to samo preživljavanje – kazat će kratko o tom periodu.

Na pitanje što danas misli o svemu što se dogodilo, o ratu, o zločinu, o svom odlasku, samo kaže:

– A šta ću misliti jadna, kad ne mogu tamo sada? Šta ću? Sve je ostalo tamo.

Marija Grubor nikad se više nije vratila u Grubore ni u Hrvatsku, premda u Pađenima ima sestru koja se vratila. Njena unuka pak odlazi povremeno, željela je odvesti baku, barem da sestru vidi, no ona nije htjela.

– Šta ću tamo kad nema nikoga? Vratila bih se da ima nekoga, ali šta ću sama? – kaže Marija.

Iako povremeno dolazi u Hrvatsku, ni Milena se ne misli trajno vratiti.

– Nakon 25 godina života ovdje ne mislimo se vraćati. U redu bi možda bilo obnoviti kuću i imati gdje doći – kaže Milena.

Ona se ne sjeća previše detalja iz vremena ‘Oluje’ i izbjegličke kolone. No tragedija Grubora obilježila joj je život.

– Šta da smo mi ostali? Šta da je mama ostala s nama? Ne bi bilo ništa drugačije. Vjerojatno bismo slično prošli – misli danas i svaki put kad čuje bakinu priču.

Ni ona, kao ni baka, nije pratila podizanje optužnice protiv trojice pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko, Frane Drlje, Bože Krajine i Igora Benete 2010. godine, kao ni suđenja na kojem su svjedoci mijenjali iskaze i gubili sjećanje, da bi Beneta, koji je najavio da će progovoriti o zločinima, na koncu bio pronađen mrtav. Milena i njena baka Marija nisu pratile ni postupak protiv Željka Sačića zbog zataškavanja po zapovjednoj odgovornosti. Nakon 25 godina od zločina i njihova izbjeglištva, ohrabrujuće riječi koje su se mogle čuti ovog utorka na komemoraciji u Gruborima za njih dvije, nažalost, dolaze prekasno.

Izvor: PORTAL NOVOSTI