Tito hteo da beži iz Jugoslavije

Da li je Josip Broz jedini diktator koji je posle smrti postao besmrtniji. Politbiro CKJ doneo odluku da raseli Dedinje zbog straha od sovjetskog bombardovanja

Ruska spisateljica Nadežda Mandeljštam, supruga velikog pesnika Osipa Mandeljštama, koji je nestao u jednom od gulaga u okolini Vladivostoka, u knjizi „Strah i nada“, misleći na Staljina, napisala je da su diktatori obično besmrtni do kraja života. Đak sovjetskog diktatora Josifa Visarionoviča, iz čijeg šinjela je direktno iskočio, Josip Broz Tito, za razliku od učitelja, posle smrti postao je još besmrtniji.

Njegovo ime sve se češće izgovara, sve je više njegovih poklonika i obožavalaca svih uzrasta i zanimanja. Na gradskim trgovima vraćaju se njegove biste i spomenici, ulice ponovo nose njegovo ime. Grob u „Kući cveća“ godišnje poseti više od 100.000 ljudi. Na društvenim mrežama registrovano je čak 500 grupa Titovih fanova.

Bio je jedan od najpoznatijih komunista u svetu, a nikad nije tačno utvrđeno ni ko ga je, kad i gde primio u članstvo partije kojom je doživotno vladao. Solidno je govorio i pisao ruski i nemački, dobro je savladao engleski i češki, delimično i poljski, esperanto, španski, francuski i kirgijski jezik. Ali maternji, jezik kojim se govorilo u državi kojom je doživotno vladao, nikad nije valjano savladao.

O Josipu Brozu objavljeno je više od 1.000 knjiga, na pedesetak svetskih jezika, a mnogi detalji, često oni najznačajniji, iz njegovog života, i danas su obavijeni velom tajni.

Jedna od najčuvanijih tajni za njegovog života je bio broj sovjetskih vojnika koji su 1944. godine ušli u Srbiju. Tek devet godina posle njegove smrti, jedan istoričar je stidljivo objavio da je „u operacijama za oslobođenje Srbije i Vojvodine bilo angažovano ukupno oko 414.000 sovjetskih vojnika“. Tačan broj pripadnika partizanskih jedinica nikada nije utvrđen. Na osnovu uporednih podataka može da se pretpostavi da ih je bilo oko 240.000.

Najpoznatiji „titolog“, pokojni Pero Simić (1946-2016), novinar i publicista, nekadašnji glavni urednik „Novosti“, pronaći će u ruskim arhivama da je u oslobađanju Beograda „učestvovalo 300.000 sovjetskih vojnika, širina fronta vojnih dejstava iznosila je 400-620 kilometara“, a „dubina nastupanja sovjetske vojske 200 kilometara“.

Od ovog podatka još je zanimljivija storija Titovog dnevnika, koji je vodio od drugog dana novembra 1950. do 12. februara sledeće godine. O postojanju ovog maršalovog ličnog ispovedanja ništa se nije znalo sve do pred kraj 2008. godine, pa čak i da je uopšte postojao. Tragajući za dokumentima i stenogramima iz vremena Brozovog obračuna sa liberalima u Srbiji, sa srpskim rukovodstvom koje su predvodili Marko Nikezić i Latinka Perović, sedamdesetih godina prošlog veka Pero Simić je u jednoj od arhivskih kutija naišao na jedan blokčić dimenzije 14h18 i na kožni rokovnik širine 18, a visine 25 centimetara.

Kada je prelistao, imao je šta da vidi. Pred njim je bio dnevnik „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.

Priča o slučajnom pronalasku Titovog dnevnika po ko zna koji put otvara pitanje odnosa naših, naročito mlađih istoriografa prema arhivskoj građi. Gotovo je neobjašnjivo da niko od istoričara nije bar prelistao dokumenta iz Titove zaostavštine, bez kojih je nemoguće razumeti i objasniti gotovo poluvekovnu istoriju države koje više nema i uzroke zbog kojih se ona raspala.

Ali vratimo se Titu i njegovom dnevniku koji je pisao gotovo svakodnevno. A to je bilo u periodu kada je sukob sa Sovjetskim Savezom i zemljama istočnog lagera na vrhuncu. Na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske koncentrisan je veliki broj sovjetskih jedinica i, naravno, njihovih satelita.

Prve rečenice u dnevniku glase:

„Nisam mislio da pišem dnevnik, ali mi svakodnevna praksa sve više pokazuje da se moram primiti i ovog mučnog posla bez obzira na silnu opterećenost raznim poslovima. Razumije se, to će biti pre neke vrste podsjetnik koji će mi poslužiti za kasnije, prema tome ću registrirati samo neke najbitnije stvari.“

Tog dana, 2. novembra 1950. godine, zapisuje i ovo:

„Danas u 9.30 pozvao sam na razgovor general-potpukovnike Ivana Gošnjaka i Koču Popovića. Tema razgovora bila je pomoć zbog suše koja nas ove godine pogodila i zbog čega smo se obratili na američku vladu.“

Tito ih obaveštava da mu je američki ambasador u Beogradu Džordž Alen preneo poruku iz Vašingtona da bi američka vlada Jugoslaviji mogla dati pomoć mimo Kongresa SAD „samo time što bi (predsednik SAD Hari Truman) naveo obrambene razloge za Jugoslaviju, jer su posljedice suše (u Jugoslaviji) tu obrambenu sposobnost oslabile.“

Dana 3. novembra beleži:

„…danas prvi puta poslije rata poslao sam ličnu depešu jednom zapadnom šefu države: Poslao sam čestitku gosp. Trumanu, Predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država povodom terorističkog napada na njegov život, odnosno pokušaja atentata.“

Dana 19. novembra Tito je u lovu u Bačkoj.

„Danas sam pošao sa još 3 druga u lov na fazane i zečeve u Bačku. Imao sam sreću, jer sam ustrijelio 26 fazana i 14 zečeva.“

Sledećeg dana, 20. novembra, Tito piše o nadbiskupu Alojziju Stepincu:

„Danas sam javio ministru unutrašnjih poslova Hrvatske (Ivanu Krajačiću) da obustave daljnje posjećivanje Stepinca sa strane raznih stranaca i da mu se u vezi sa štednjom najlakše obustave razne beneficije ishrani koje je do sada uživao. Postao je prilično drzak otkako ga počeše stranci posjećivati.“

STRAH OD RUSKOG NAPADA

U subotu, 20. januara 1951, Tito piše da je dobio od Peke Dapčevića „telefonski izvještaj da je javljeno iz Makedonije da je iz Bugarske preletelo za Albaniju preko 100 bombardera i lovaca“. „Ja sam odmah pozvao Kardelja, Rankovića, Đilasa, Kidriča, Gošnjaka i Koču Popovića. Ta nas je vijest vrlo iznenadila i prvi utisak je bio da su Rusi odlučili skori napad na našu zemlju… Daljim provjeravanjem preko telefona pokazalo se sve skupa se pretjeralo…“

Zatim, 26. novembra, zapisuje:

„Američki ambasador Džordž Alen najavio da će republikanci (Sjedinjenih Američkih Država) u Kongresu SAD kao uslov za pružanje pomoći Jugoslaviji tražiti ‘puštanje Stepinca’. Ambasador je dugo objašnjavao kako bi se to moglo vrlo dobro udesiti još prije sjednice kongresa ‘da se Stepinac premjesti u neki manastir’, da se ‘prebaci preko granice’. Ja sam bio vrlo kategoričan u svome odbijanju.“

Četvrtog decembra 1950. na dnevnom redu je eventualni sovjetski napad na Jugoslaviju: „Ja sam odmah pozvao Kardelja, Rankovića, Đilasa, Kidriča, Gošnjaka i Koču Popovića. Ta nas je vijest vrlo iznenadila i prvi utisak je bio da su Rusi odlučili skori napad na našu zemlju… Daljim provjeravanjem preko telefona pokazalo se sve skupa se pretjeralo…“

„Održao sam sjednicu Sekretarijata Politbiroa CK, uz prisustvo vojnih rukovodilaca, Koče Popovića, Ivana Gošnjaka i Peke Dapčevića. Tražio sam da se hitno preduzmu izvjesne mjere zbog opasnosti da nas neko sa Istoka ne iznenadi. Riješili smo da se Dedinje malo raseli, tj. da si neki rukovodioci nađu stanovanja na drugim mjestima, a članovi Politbiroa da spavaju negdje na drugim mjestima sa familijama, ako dođe do bombardovanja noću sve bi postradalo. Operativni dio Generalštaba se opet premješta van Beograda, itd.“

Najzanimljivija beleška u dnevniku je napisana 21. decembra 1950. – šta uraditi ako Sovjeti napadnu:

„Poslije akademije (povodom dana JNA) sam kod mene kući (u Beogradu) dugo sjedio sa drugovima Kardeljem, Markom (Aleksandrom Rankovićem) i Đidom (Milovanom Đilasom) i razgovarali o tome šta sve moramo preduzeti u slučaju napada na nas, u slučaju da mi ne izdržimo dugi rat na našoj zemlji itd. Ja sam pitao drugove šta misle o tome da se mi povučemo i van naše zemlje sa jakom armijom i da se kasnije sa takvom i vratimo, jer ćemo samo na taj način spasiti socijalizam u našoj zemlji. Sva trojica su se potpuno složila, kao što su se dan ranije složili Gošnjak i K. Popović.“

Pet dana kasnije razrađuje ovu ideju: „u zemlji voditi partizanski rat sa 100.000 boraca. Komandant Tempo Vukmanović.“

Pretposlednjeg dana 1950. Tito piše:

„Danas smo dobili pouzdane informacije da Rusi preko svojih satelita pripremaju u prvoj polovini 1951. godine obračun sa našom zemljom.“

Četiri dana kasnije, 3. januara 1951. piše da je održao sednicu Vrhovnog vojnog saveta, na kome se razgovaralo o evakuaciji stanovništva i raznih dobara iz ugrožene zone Jugoslavije u slučaju sovjetskog napada.

Zatim, 24. januara, Tito zapisuje:

„Jučer na večer otišao je drugi Đilas u Englesku. Nadam se da će biti bolje sreće no onda kada sam ga slao posljednji put u Moskvu.“

Poslednja tri dana januara 1951. Tito je bio u Belju u lovu:

„Moji rezultati su opet bili najbolji jer sam ustrijelio 5 jelena, 2 divlje svinje i jednu lisicu. Ovaj puta smo imali zadatak da odstrijelimo samo škartove kojih se već previše namnožilo.“

Dana, 11. februara, Tito ne krije zadovoljstvo:

„Vratio se drug Đilas danas sa puta u Englesku. Iz onog što on priča i iz pisanja engleske štampe vidi se da je taj put i razgovori sa odgovornim državnim rukovodiocima imao veliki značaj za naše nastojanje da se izbjegne izolacija naše zemlje, koju tako uporno nastoje postići naši ‘prijatelji’ sa Istoka.“

Narednog dana Tito prima Perkinsa, pomoćnika državnog sekretara SAD, a šest dana kasnije u goste mu stiže stari znanac, general Hantington, šef američke vojne misije u Titovom Vrhovnom štabu 1944/1945. godine.

„Smatra da će govoriti sa (predsednikom Amerike) Ajezenhauerom da nam se pomogne.“

Od tog dana Tito više nije vodio dnevnik.

Autor: Ivan MILADINOVIĆ

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Zašto je Tito prebacio 70 fabrika iz Srbije u Hrvatsku i …

KPJ i Tito nikada nisu vodili politiku protiv bilo kojeg …

Tito na top listi najvećih masovnih ubica 20. veka | Jadovno …

Tito u eks-ju opstaje, a sve srpsko brišu | Jadovno 1941.

Čerčil: Ovaj Tito je čudan bandit i nije pajac, moramo ga …