fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Tajna bratovog kaputa

Dragica Kovačević sumnja da je neko tokom rata u banijskom Klasniću likvidirao njenog brata Milana Demića, jer nije htio uzeti oružje i krenuti u rat

Dragica Kovačević
Dragica Kovačević

Lutajući po zapuštenom i napuštenom Klasniću, prolazeći kraj desetina srušenih, nagorjelih i opljačkanih kuća, nigdje ne nalazimo čeljadeta. Odjednom, iza jednog zavoja trošnog puta, zabljesnu nas kuća, toliko lijepa da zastaje dah. Ispred nje, vitalna ženica pozva nas u dvorište. ‘E, baš lijepo da ste došli, danas mi je sedamdeseti rođendan!’ – reče uz širok osmijeh i otvori još šire vratnice. Na trpezi se za čas nađoše tek ubrane jabuke i kruške.

Prije četrdeset godina, Dragica Kovačević i njen suprug Ljubomirotišli su, za poslom iz Klasnića u Karlovac, ali svo to vrijeme ni na trenutak nisu zapostavili Dragičinu rodnu kuću na Baniji. Redovno su posjećivali njene roditelje i staro drveno zdanje, pravi biser autohtone banijske arhitekture, pomalo ga obnavljali i popravljali. Roditelji su umrli, ratne strahote prošle, a Dragica i Ljubomir svako malo dolaze u Klasnić cifrajući, šminkajući i popravljajući staru kuću, koja je danas zasigurno jedna od najljepših na Baniji.

Kaput u kojem je 1992. godine Demićevo tijelo pronađeno, sestra čuva i danas jer nosi moguće tragove nasilja

– Davno sam s mužem napustila rodni Klasnić, no ova ljepota me toliko privlači da svaki slobodan trenutak provodim ovdje. Više od 40 godina živim u Karlovcu, ali srce mi je puno ovih brda i šuma. Tu su ostali moje srce i moje djetinjstvo. Završila sam u Klasniću osnovnu školu i 1964. godine otišla raditi u Karlovac gdje sam kasnije upoznala Ljubomira i 1978. godine smo se vjenčali. Ja sam radila u Kupaplastici, a Ljubomir u Jugoturbini, dobili smo stan i započeli život. Na jednom mjestu radila sam 29 godina, no onda je došao taj prokleti rat i završila sam na berzi rada s mjesečnim primanjima od 600 kuna. Tako i moj suprug. Roditelji su mi u međuvremenu umrli, a u Klasniću je ostao samo moj stariji brat Milan Demić – objašnjava Dragica.

O Milanu ništa nisu znali sve dok rat nije završen i dok nisu prvom prilikom došli u Klasnić. Tek tad je Dragica saznala tragičnu Milanovu sudbinu koja joj ni dan-danas, ne da mira ni spokoja. Naime, Demiću su nudili oružje i svako malo ga pozivali u vojsku tadašnje Republike srpske Krajine. Nije htio ratovati, a i bio je nešto boležljiv, pa se izmotavao koliko je mogao. Nažalost nije mogao dugo izdržati. U proljeće 1992. pronađen je obješen. Međutim, Dragica u Milanovo samoubojstvo ne vjeruje ni danas.

– Ne bi moj Milan digao ruku na sebe. Našao bi načina da pobjegne iz Krajine. Došao bi k nama u Karlovac. Kada sam se vratila i počela se raspitivati o Milanu, naišla sam na zid šutnje, a svi seljani bili su u to ratno vrijeme u Klasniću i znali su sve što se događa. Tek u susjednom selu saznala sam da je jedan komšija posebno maltretirao Milana i nagovarao ga da uzme oružje. Taj komšija je završio u Americi i danas je tamo živ i zdrav. On bi mnogo toga mogao reći, ali Amerika je velika, vrag zna gdje je. Moguće je da je i on ubica. Nikada nisam potegnula tu stvar na policiji ili u nadležnim službama jer sam se bojala, bojim se i danas jer ovdje u Klasniću još ima svjedoka tog događaja. Možda je ubica još uvijek ovdje. Uglavnom, niko ništa ne govori. Ti koji ćute sahranili su Milana i znam da puno toga znaju. Sve sam se nadala da će neko od policije ili drugih institucija vlasti započeti neku istragu, ali ništa od toga, a godine prolaze – rezignirana je Dragica.

Dragičina sumnja u ubistvo ima još jednu podlogu. Naime sačuvala je kaput u kojemu su njenog brata našli obješenog. Na njemu su vidljivi tragovi oštećenja. Jedan rukav je poderan, a ostatak kaputa oštećen na više mjesta. Više od dvadeset godina čuva taj bratov kaput: ako započne nekakva istraga da ga može pokazati, da ga netko može proučiti i nešto zaključiti. Ona misli da su joj brata najprije mučili i tukli, pa možda i već mrtvog objesili. U džepu tog razderanog kaputa Dragica je pronašla i priličnu hrpu novca, bratovu ušteđevinu, što bi mogao biti dokaz da zločine nije počinjen iz koristoljublja već političkih motiva.

Sve su duži periodi koje Dragica i Ljubomir provode u Klasniću. Oboje su u penziji, a Ljubomir se bavi izradom malih i velikih drvenih žičanih instrumenata, uglavnom tambura, gitara i bisernica, te svoje proizvode prodaje na tržnicama u Karlovcu i okolici. Više to radi iz ljubavi nego zbog novca, a pojedini primjerci njegovih instrumenata prava su umjetnička djela. Drvo je, naravno, iz šuma oko Klasnića. Dragica je ovdje u Klasniću od početka ljeta, Uživa u uzgoju cvijeća, njegovanju različitihvrsta voća i u stalnom uređivanju dvorišta.

– Svako godišnje doba ovdje ima neke svoje čari. Nažalost, zimi kad zapadnu snjegovi i kad je ovdje najljepše, gotovo je nemoguće živjeti zbog lošeg i neodržavanog puta. Prije par godina, do komšije Jože Habuša, kojemu je zatajilo srce, bolničari se nisu mogli probiti zbog visokog snijega i leda. Jedva je spašen. Niko zimi ne čisti ovaj dio puta prema našoj kući i tada smo odsječeni od svijeta. Zbog toga ovdje ne dolazimo zimi, a to bih jako voljela. Čini mi se da je jedino ovdje snijeg bijel dok god se ne otopi. Nema nikakvog zagađenja. Nema auotmobila i nema tvornica, pa snijeg cijelu zimu blješti kao srebro – objašnjava Dragica.

Nadležne zimske službe prilično zaobilaze ovaj kraj, pravdajući se da je malo stanovnika. No to malo stanovnika itekako pronađu i do njih proprte agenti HTV-a tragajući za radio ili TV prijemnicima. Taj mali broj stanovnika plaća svoje televizore i radija koji krče i uglavnom ne hvataju programe. Plaćaju i odvoz smeća, a smeća nemaju. Organski otpad pojedu im svinje ili kokoši, a papiri izgore u pećima. Kante su prazne, a uplatnice stižu. Plaćaju i slivne vode, a za kišnih dana kad se voda počne u bujicama slijevati sokacima i jarcima, eto štete. Sami kopaju jarke za odvod vode kako bi spasili puteve, a računi za slivne vode stižu li, stižu. A opet ih je premalo da im se naspe ili proprti put.

Autor: Vladimir Jurišić

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Kroz blato do Blatuše | Jadovno 1941.

Živko Roksandić iz Šašave: Zatvor, batine i radio pretplata …

Gorka utjeha u samoći | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: