Ustaše su osnovali svoj politički logor – ustaški stan – imenovali logornika (po selima tabore na čelu s tabornikom), okružili ga s pobočnicima, pozvali narod na mitinge i javno ga zaklinjali Paveliću.
Talijanska komanda neće baš doslovno tako misliti nego će jačati svoje i vojne i političke i policijske mogućnosti da bi na otoku (također i sve dublje u geografski prostor NDH, u tim danima sve do Karlovca) osigurali što više uticaja i prevladali. U tu svrhu služit će se svime što im stoji na raspolaganju. Pomagat će jedne protiv drugih, hrvatske i srpske ekstremiste podjednako, katolike i pravoslavce, razarat će, razdvajat će, sukobljavat će. Pružat će im mogućnost da se međusobno istrebljuju. A oni, koliko bude moguće, pritajit će se i ponašati kao da ni za kakva zla ne znaju i kao da ih se naše domaće stvari ne tiču. Politika koliko zločinačka toliko nerealna: snage ustanka koje će se uskoro javiti ovu će njihovu računicu bez krčmara zbrisati svojim oslobodilačkim poduhvatom.
Ali, teče tek četvrti mjesec 1941. i ustanak još nije ni na vidiku. Otok pod Velebitom, iako je po oštrim promjenama vlasti i vojski osjetio da je i on stigao na rub novih zala, još i dalje tavori u sebi svojstvenoj dalekoj provincijskoj letargiji i mnogi od otočana nije ni zamijetio kad je preko podvelebitskog kanala iz Karlobaga do luke u Pagu stigla motorna brodica čiji će putnici novoj vlasti u Pagu predložiti svoje temeljne programe: na jednom dijelu otoka osnovat će se koncentracioni logor. Siguronst otoka na širem planu čuvat će Talijani, a sam logor, upravu u logoru, policijsku vlast i osiguranje vršit će ustaše. Putnici su upravo i poslani iz samog policijskog vrha, iz Zagreba, po naređenju ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića i Dide Kvaternika iz tzv. odjeljenja br. 3.
Ovaj prvi susret, ovaj prvi dogovor nove »države« i nove otočke vlasti zbio se u političkom tijelu, u ustaškom stanu (u Općinskom domu na obali), gdje je nova politička i upravna vlast imala svoje kancelarije. Kako ćemo kasnije vidjeti, dogovor se vodio nad geografskom kartom koju će im iz kuće donijeti i pred goste i domaćine raširiti nitko drugi nego jedan paški kanonik. On će skupa sa Pavelićevim emisarima u svoju kartu ucrtati mjesto gdje će se ostvariti prvi koljački logor u tzv. NDH. Na ovom će sastanku definitivno odrediti mjesto, uvala Slana, raspravit će o komunikaciji kojom će se dovoditi pohapšene, Gospić-Karlobag-Slana (Pag); govorit će se kako se nema kamiona za transport preko Velebita do Karlobaga, ali je cesta prohodna za pješačenje te za gonjenje zatvorenih nema problema; raspravit će se kako će za transport preko mora do otoka upotrebiti polovna domaća pomagala, trabakule, bracere iz susjednih luka; zatvorenici će sami morati urediti svoj krug, svoje eventualne nastambe, prilaze i luku, putove, zasaditi kolce uokolo i zatvoriti se žicom a na povišenim mjestima podići bunkere za ustaške straže. Još odmah će se započeti sa upravnom zgradom za stanovanje logornika i posade; radi bolje opskrbe i dolaska stražarskih smjena probijat će se cesta kroz kamenjar od Slane prema selu Metajna. Debelo je more uokolo. Velebit je u ustaškim rukama, sve je u vrlo izoliranoj kamenoj pustinji daleko od mogućnosti bijega; sigurnost će pojačati mitraljezi na dominantnim kotama i otočki talijanski garnizoni, Novalja i Pag. Fizički obračun sa Židovima, Srbima, Ciganima, komunistima i drugima može započeti!