Taj mračni predmet želja

Piše: Tomaš Damjanović

„Pravoslavci ne vole promjene, siromašniji su i manje srećni.” Bombastičan naslov u jednom ovdašnjem dnevnom listu, potkrijepljen istraživanjem Simeona Đankova i Elene Nikolove, trebalo je da posluži kao naučna potvrda davnašnjih teza o mraku Istoka i njegovih balkanskih – ni tamo ni ovamo – rukavaca. Znate već kako to ide: okusili ste, vjerujem, taj hljeb u bilo kom, makar i kafanskom, suočavanju sa lokalnim Luterima u pokušaju. Čudesna je to kombinacija mesijanskog kompleksa i koeljovske dubine analitičkog mišljenja. Mi smo krivi, sami pali – sami se razbili, šta bi bilo kad bi bilo, pozivanje na „naučno istraživanje u jednom institutu, ne mogu se trenutno sjetiti imena“, sve bi bilo bolje da smo se na vrijeme priklonili Zapadu itd.

Sve te teze – ajde, nazovimo ih tako – bile bi samo šašave, pomalo simpatične, nesumnjivo klimave, kad ne bi bile sažete u jednoj opasnoj misli, očitovanoj i u citatu iz podnaslova: pravoslavlje je inferioran rukavac hrišćanstva i ono, u političkom pogledu, teško može iznjedriti veliku kulturu i funkcionalan državno-pravni sistem. U kombinaciji sa slovenskim nasljeđem, razumije se, takvo što je tek nemoguće. I, korak po korak, eto nas do tačke u kojoj se spaja većina zapadnjačkih viđenja slovensko-pravo
slavnog svijeta.

Civilizatorska misija. Slovene koji, istovremeno, imaju taj usud da budu pravoslavci, ergo, upravo zbog te potvrđene inferiornosti treba uljuditi, pomoći im da se izvuku iz blata suludih izbora predaka, okrenuti ih racionalizmu, kroz toliko pominjanu promjenu civilizacijskog kruga, uz jednu, razumije se, simboličnu proviziju u vidu iscrpljivanja njihovih resursa. Korleoneovski rečeno, nudi im se ponuda koju ne mogu odbiti. Savršen scenario, reklo bi se. I, zaista, ko bi bio lud da sebe liši takvih darova? Nije, dakle, problem u tome što su ovdašnje države – i sve one tvorevine koje se državama osjećaju – imale usud da se, u svim prelomnim istorijskim momentima, ne mogu osloniti na zapadnu „braću po vjeri“, pa su, na koncu, završavali kao plijen svakoga ko je bio kadar da se ovdje zadrži duže od savremenih migranata koji sanjaju o okcidentalnom slatkom životu, bježeći, upravo, od posljedica civilizacijskih poduhvata Zapada.

Još je, čini se, manji problem to što je ovdašnje stanovništvo, nakon povlačenja Osmanlija, bilo počastvovano prisustvom zapadnjačkih dobrotvora, čija je misija uvođenja u čovječanstvo ostala duboko utisnuta po lokalnim šripama, jamama i nešto uglednijim logorima. Ustaški doživljaj antemurale christianitatis je ništa drugo do radikalizovana zapadnjačka predstava o „braći sa Istoka koju treba prevaspitati“. Crnohumorna logika „operacija uspjela, pacijent umro“, teško da je ikada zvučala tako blisko, prikladno situaciji. O ekonomskoj eksploataciji nekom drugom prilikom.

Ta tema, ubjeđuju nas, ionako nikad nije predstavljala bitnu referentnu tačku za našeg čovjeka. Kad god nam se spočita zaostalost, siromaštvo, nesposobnost da o bilo čemu razmišljamo zrelo, možemo doći u iskušenje da, polazeći od uistinu poražavajućeg stanja u kom se naša društva nalaze, zaključimo kako je sagovornik, bez ikakve sumnje, u pravu. U nastavku razgovora, logično, dolazimo do mogućih uzroka pomenute inferiornosti. Problem je, prema vizuri koja
nam se nameće kao plod istraživačkog duha, u onome što čini osnovu našeg postojanja. Da bismo, dakle, opstali i našli se na listi za napredovanje, moramo se, prethodno, samoponištiti. Eto nas kod lomparovskog duha samoporicanja.

Čudesno je zabavna ta logika ovdašnjih štovatelja autokolonijalista: emancipacija se ostvaruje isključivo preko samoukidanja. Porobljavanje mu, u poređenju sa tim planom, dođe kao eho zlatnih vremena. I tu dolazimo do Rusije. Razvoj te države – preko njenog trajanja, dometa visoke kulture, sposobnosti da preživi najezde osvajača pred kojima je podrhtavao ostatak svijeta – prilično efektno demantuje pređašnju tezu o beznadežnoj inferiornosti slovensko-pravoslavnih naroda. Ako je, u očima militantnog dijela zapadne javnosti, Rusija bitna tema zbog bogatstava Sibira, za nas je ona važna kao simbol nade, potvrda uvjerenja da i oklevetani slovensko-pravoslavni sloj može iznjedriti nešto znatno uzvišenije od onoga što nam civilizatori predstavljaju kao naš krajnji domet. Da posegnemo za terminom iz domena psihologije: odnos ovdašnjeg čovjeka prema Rusiji je nalik na Roršahov test. Grubo uzevši, svako u njoj vidi, bunjuelovski kazano, mračni predmet vlastitih želja.

Naši autokolonijalisti u njoj vide ogroman
problem, rupu nesaznatljivih dimenzija, što guta svaku njihovu tezu, dakako naučnu, o inferiornosti kulture iz koje potiču, time i nasušne potrebe za misijom Zapada. Sa druge strane, za sve one nesklone autošovinizmu, Rusija nije – ili ne bi trebalo da bude – bitna zbog svog bogatstva ili nuklearnog kapaciteta, koliko kao primjer da je moguće opstati kao samosvojan – pojedinac ili kolektiv – a da to, u isto vrijeme, ne znači valjanje u brlogu frustracija izazvanih tuđim projekcijama našeg značaja ili mjesta u svijetu.

Ergo, dok je Rusije, možemo biti sigurni da – ako ništa drugo – imamo tu jednu riječ, njeno ime, kao razarajući, neporeciv argument na svaku analizu čiji se zaključak svodi na to da treba da hitamo ka spasenju kroz samoubistvo. Jer, drugačije, govore nam, nije moguće.

Izvor: IN4S