arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Noć kada su hrvatske snage ubile 18 civila

Posmrtni ostaci žrtava pobijenih 1991. u Paulin Dvoru kod Osijeka, u pokušaju prikrivanja zločina posle rata prebačeni na Velebit, gde su otkriveni 2002. godine. U noći između 11. i 12. decembra, navršiće se 34 godine od kada je više pripadnika 130. brigade Hrvatske vojske (HV) upalo u kuću Andrije Bukvića u selu Paulin Dvor kod Osijeka i u znak odmazde zbog smrti saborca likvidirali 18 civila, 17 Srba i jednog Mađara. Oni su u pomenutoj kući bili u nekoj vrsti kućnog pritvora. Prosečna starost likvidiranih bila j 64 godina, a među njima je bilo osam žena i četiri bračna para. Samo iz porodice Katić ubijeni su Dmitar (82), njegovi sinovi Milan

SEĆANjE NA MASAKR U KRIVOJ RECI: Palili ljude, digli crkvu u vazduh, najmlađa žrtva beba Vera

Sredina oktobra 1942. godine najužasniji je period u sećanju meštana Krive Reke i Kopaonika, a prvi popis žrtava koji je uradio sudija Radovan Marković iste godine svedoči o razmerama tragedije: folksdojčeri su tada pobili više od 300 meštana potkopaoničkih sela u masakru u kome su pekli ljude, palili čitave porodice u kolibama, streljali na livadi, amputirali im ruke i noge. Ostalo je upamćeno da su 70 civila ugurali u prethodno miniranu Crkvu Svetog Petra i Pavla i digli je u vazduh. SS divizija „Princ Eugen”, u čijim redovima je bilo oko 1.500 vojnika, podunavskih Nemaca, pod komandom pukovnika bivše vojske Kraljevine Franje Kodra i sa Bugarskim 36. pešadijskim pukom od

KO NAS JE KLEO NIJE DANGUBIO

Srbinu je grob svetinja i svi se boje da će im grobove najmilijih neko oskrnaviti te su se s toga odlučili da ih nose na svoju teritoriju. Piše Stanojević Zoran Stojim pred kućom kad nailazi Jovanović. Znam ga zajedno smo bili u bolnici. Dan sunčan ima i snijega koji se topi. Jovanović je sav mokar i umazan blatom. Priđe mi, kaže daj malo vode da se operem da ne idem kući ovakav. Pa gdje se tako uprlja pitam. Vodim ga do pumpe. Idem prijatelju sa groblja zamolili me da pomognem pri vađenju poginulih boraca. Muka živa druže moj, muka. Bolje u rat još godinu nego ovo raditi. Sahraniš pa opet

Oluja.jpg

Đorđe Pražić: Hrvatski san

„Ovo sam sanja cili život!”, uzviknuo je pre nekoliko godina za govornicom na proslavi „Oluje” u Kninu jedan penzionisani hrvatski pukovnik. Ovaj predratni radnik u nekoj dalmatinskoj firmi nakon jurišanja na kasarne JNA i Srbe u Krajini dočepao se visokog čina i nije skrivao svoje zadovoljstvo što u Kninu, kao i u celoj Hrvatskoj, gotovo da nema Srba. Hrvatska bez Srba je hrvatski san dvadesetog veka. Nakon genocida u Drugom svetskom ratu, posleratnih terorističkih dejstava, političko-ekonomskih pritisaka i etničkog čišćenja s elementima genocida 1995. godine, Hrvatska je snagom oružja rešila srpsko pitanje. Franjo Tuđman je na Brionima naredio Hrvatskoj vojsci da izvrši takav udar da Srbi nestanu. Pritom nije pominjao

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

12 beba, ubistvo sa predumišljajem

U bolnici u Banjaluci 22. maja 1992. godine umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i ostale zapadne zemlje, tokom borbi u građanskom ratu u BiH, nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem zapadnom dijelu Republike Srpske. Do 19. juna 1992. godine u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice. Na odjeljenju za intenzivnu njegu u banjalučkom porodilištu umrlo je 12 novorođenčadi usljed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman. Nestašica je bila posljedica blokade srpske teritorije koju su vršile hrvatske i muslimanske vojne snage u rejonu Semberije. Upućeni su mnogi apeli za pomoć putem radija, televizije, „Glasa Srpske“ i

Episkop slavonski Lukijan, Izveštaj SA Saboru SPC o BLjESKU 1995.

U ranim jutarnjim časovima, 1. maja 1995. godine, izvršile su snage Republike Hrvatske agresiju na Republiku Srpsku Krajinu na prostoru Zapadne Slavonije. Napad je izveden sa svih strana uz učešće tri puta jačih snaga (15.000 „zengi“) uz sadejstvo tenkova, artiljerije pa čak i avijacije. Naši su imali 2 tenka i 4 topa. Iznenađenje je bilo tim veće, jer su snage RH preuzele punktove UN i odatle napale, osim toga, vlada RSK je ispoštovala sve odluke UN, onako kako je naredio predsednik Srbije Slobodan Milošević, koji je stajao iza svih tih odluka. Što se tiče spremnosti za rat, Zapadna Slavonija, kao najistureniji deo RSK, okružen sa tri strane Hrvatima, bila je

Za ubistvo srpskih djevojčica niko nije odgovarao

Navršava se 29 godina od ubistva srpskih djevojčica Milice Lalović i Nataše Učur u sarajevskom naselju Grbavica, a za taj zločin još niko nije odgovarao. Snajperista sa zgrade „Lorisa“ na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, ubio je 11. marta 1995. godine desetogodišnju Milicu i devetogodišnju Natašu koje su igrale lastiša u Ulici Rave Janković, ispred zgrade na broju 59, u naselju koje je tada bilo pod srpskom kontrolom. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Djevojčice su odmah prevezene u bolnicu Kasindo, a prema zapisniku iz bolnice, Milica je dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema. Prema navodima svjedoka, djevojčice

POŽEŠKA KOTLINA: Sećanje na 42-oje žena i staraca koje su 1991. pobili Hrvati

Navršilo se 32 godine od masovnog zločina nad 42-oje civila srpske nacionalnosti u Požeškoj kotlini. Do danas niko nije odgovarao za ovaj masakr. U tom etničkom čišćenju 23 sela potpuno su uništena, a, prema još nepotpunim podacima „Veritasa“, ubijena je 71 osoba srpske nacionalnosti, od kojih su 33 bile žene, a 42 je bilo starijih od 60 godina. Najstrašniji pokolj se dogodio se 10. decembra 1991. kada je hrvatska vojska masakrirala 42 civila – 25 žena i 17 staraca srpske nacionalnosti. Za ovaj masakr još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima. „Veritas“ podseća da su tačno u podne 29. oktobra 1991. godine pripadnici civilne zaštite i

Sjećanje na Srbe ubijene u Srebrenici i Bratuncu: 31 godina od zločina bez kazne (VIDEO)

Parastosom i polaganjem vijenaca na Spomen-ploči na Zalazju kod Srebrenice, ali i na drugim stratištima, obilježena je godišnjica stradanja Srba ovog kraja koje su ubili pripadnici tzv. Armije BiH. Zalazje – pomen; Foto: SRNA Samo na Petrovdan 1992. godine muslimanske oružane formacije iz Srebrenice ubile su 69 mještana sela Sase, Zalazje i Biljača. Napad na Zalazje bio je mučki, muslimani su ubili sve što su stigli, mještane su hvatali i vodili u srebreničke zatvore – svjedoče preživjeli Srebreničani. Staki Cvjetinović muž je zarobljen u Zalazju, odveden u Srebrenicu i ubijen. Pita – zar to nije ratni zločin. Posmrtni ostaci su mu pronađeni tek nakon 20 godina. – Znam da je

Imao sam 5 godina kada su mi pred očima ubili brata

„To je bio jedan miran, običan dan, bili smo u gostima kod ujaka. Samo što smo stigli kući, stric je uzeo Miloša za ruku i poveo ga da nam kupi sladoled. Ljudi iz sela sedeli su ispred prodavnice, pili pivo, bilo je predveče otprilike… Odjednom je odjeknuo rafal, ja sam bio na mostu, tačno ispred prodavnice, Miloš je čekao da stric iznese sladoled… Sećam se samo da me je neko uhvatio za ramena i pribio uza zid, sledeće što pamtim je zvuk helikoptera i vrištanje…“ Tog dana 2000. godine, u Cernici, na očigled starijeg brata, strica, rođaka, komšija i jedinica KFOR-a, iz mitraljeza je ubijen četvorogodišnji dečak Miloš Petrović, dok

POBIO CELU PORODICU RADOSAVLjEVIĆ! NIJE POŠTEDEO NI DECU

Danas peca, lumpuje, sluša Tompsona i smeje se u lice Srbima. Pripadnik Hrvatske vojske Jožica Mudri je 25. februara 1992, na vrlo svirep i okrutan način, ubio Radeta Radosavljevića, njegovu suprugu Jovanku i dvoje maloletne dece Dejana (14) i Nenada (10) za šta je osuđen 15 godina, nije izdržao ni pola kazne, vratio se u Daruvar, gde uživa u pecanju šarana, lumpuje s ortacima i sluša Tompsona. „Toga dana, oko 19.15 časova, u kuću Radosavljevića navratio je Jožica Mudri u uniformi vojnog policajca i u toku višečasovnog razgovora sa vlasnikom kuće, motivisan činjenicom da su Radosavljevići srpske nacionalnosti, izvadio pištolj iz futrole i iz neposredne blizine u njih ispalio 11

Nikola Milovančev: TAKO JE POČEO RAT – HRVATSKA, MAJ 1991.

Mnogi od mladih ljudi ne znaju kako su u stvari započeli oružani sukobi i raspad Jugoslavije, i da je to bilo još prije sukoba u Sloveniji, koji je počeo 25. juna 1991. Apstrahirajmo sada pripreme na razbijanje Jugoslavije, koje su, uz asistenciju nekoliko stranih obavještajnih službi, trajale tridesetak godina – o tome npr. Erih Šmit-Enbom, „Der Schattenkrieger. Klaus Kinkel und der BND«, Dizeldorf 1995, str. 211-236). A bez poznavanja hronologije nema pravilnog razumevanja istorijskih događanja. Stvarnu situaciju u Hrvatskoj na početku maja 1991. možemo jako dobro sagledati iz članka Radeta Subotića, objavljenog u ljubljanskim „Srpskim novinama“ 17. maja 1991. Na žalost, velika većina i političara, i ljudi uopšte, u Srbiji

Konzumacija Borisa Miloševića

Moj najjači utisak ovogodišnjih odvojenih, u odnosu na prošlogodišnje zajedničke, proslava „Oluje” i pomena srpskim žrtvama u Gruborima je već pomenuta Plenkovićeva izjava „da je ta simbolika konzumirana prošle godine”. Koliko je prošle godine snažno odjeknula vest da će potpredsednik Vlade Hrvatske iz srpske zajednice, Boris Milošević, učestvovati na proslavi 25. godišnjice „Oluje”, koja se u toj državi slavi kao „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti”,  toliko je ove godine,  s nešto blažim intenzitetom, odjeknula i vest da isti čovek neće učestvovati na proslavi 26. godišnjice te akcije. I, na sramotu svih prognanih Krajišnika i većine Srba koji su ostali ili se vratili u RH, pojavio se „zlosrećni” Milošević na proslavi

Pobio 13 zarobljenika JNA, u Karlovcu mu napravili mural FOTO/VIDEO

Mihajlo Hrastov bivši hrvatski policijski specijalni agent, dobio je mural u Karlovcu neposredno pre 30. godišnjice zločina koji je počinio i za koji je osuđen. Osuđen je za ubistvo 13 i ranjavanje dva razoružana rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA) u ratu u Hrvatskoj. Zločin je počinio 21. septembra 1991. godine na Koranskom mostu u Karlovcima. Osuđen je na četiri godine zatvora. Odbor za uslovni otpust Ministarstva pravde pustio ga je 2016. godine na uslovni otpust nakon što je odslužio dve godine i 10 meseci kazne. Mural se nalazi ispod nadvožnjaka. Hrastov je u sredini, a levo i desno su grbovi dve jedinice. Izvor: B92

NAJNOVIJE VIJESTI

Predgovor

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku

Prilozi uz knjigu

Knjiga Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991. Početna strana… Sadržaj poglavlja

Internet

Mišljenja iznesena na internet stranicama koje slijede su privatna mišljenja njihovih autora

Knjiga gostiju

Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.