
Bojan Vegara: PRVI STRAH I 1. MART 1992.
Učinilo mi se da vidim poklane đedove ujake, o kojima sam slušao priče. Mislio sam o babinim pričama o Jasenovcu i jamama po Hercegovini. Već danima druga djeca se ne igraju sa nama. Srbi smo i to je dovoljno da se niko više ne druži sa nama. Druga djeca odlaze svaki dan u šumu iznad kuća i tamo provode dane. Buraz i ja ostajemo kući. Tako nas je otac zamolio. Nema ni našeg psa Bedžija sa kojim bi kratili vrjeme i koji je brata slušao kao robot. Nestao je prije nekoliko dana. Proljeće je i mislili smo da je otišao u kucaniju. Imao je i ranije običaj da nestane na













