arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
Nikola Milovančev, Foto : Jadovno

Nikola Milovančev: Hrvatski problem – članak jednog umnog i čestitog Hrvata iz 1921.

„I ako hrvatska narodna duša boluje, verujem u zdravi narodni instinkt, verujem u one latentne sile, koje leže zakopane duboko u narodnoj duši, a koje će, kad se probude, ubiti sve zarazne klice, koje danas muče dušu hrvatskog seljaka.„ Genocid, biološko uništenje Srba, samo je potvrda zapažanja dr Zdravka Kovačevića iz 1921. – Srbi, koji su pre 100 godina u bivšem kotaru Slatina bili najbrojniji, svedeni su na manje od 10% Zato mogu bez grižnje savesti ustvrditi da se samo obmanjujemo verujući u ljubav hrvatskog seljaka spram srpskog mu druga, naprotiv danas hrvatski seljak (a velikim delom i kaputaš) mrzi srpskoga seljaka i Srbe u opće i nije ih nikada iskreno voleo.Zdravko

Četnici iz Prijedora spašavali Srbe iz logora „CIGLANA“

Nakon ofanzive na Kozaru (10. jun-18. jul 1942.) u ustaškim logorima našlo se na desetine hiljada srpskih civila, najviše žena i djece. Jedan od najvećih logora bio je u Prijedoru. U krugu fabrike za proizvodnju cigle – Ciglana (Prva krajiška tvornica crijepa i zidne cigle Prijedor, podignuta 1926. godine), formiran je „logor na Ciglani“. Kroz taj logor prošlo je oko 14.500 Srba. Zatvorenici su mučeni, ubijani, i umirali od mnogih bolesti. Svako jutro „kupili su one koji su umirali od gladi i tifusa, stavljali ih na takozvani „šprajc“ (plato sa točkovima) i odvozili u nepoznatom pravcu.“ Kakvi su monstrumi stražari bili u logoru, svjedoči jedan od preživjelih logoraša, Dado Stajković:

U_Knezevu_veceras_odrzano_predavanje_i_otvorena_izlozba_Moje_Jadovno.jpg

Zapadna Bosna – Knjiga Jadovno 1.

Najveći broj Srba i Jevreja koji su iz zapadne Bosne transportovani u logor Jadovno bio je iz Banjaluke, Ključa, Kulen Vakufa, Gornjeg Vakufa, Bosanske Krupe, Bosanskog Novog, Bihaća, Velike Kladuše i Vrnograča. Masovna hapšenja u Banjaluci su ustaše izvršili noću između 10. i 11. jula, kao i sljedećeg dana, po nalogu stožernika Velike župe Sana i Luka Viktora Gutića. Među zatočenima je bilo više pravoslavnih sveštenika iz Banjaluke i njene okoline. Uhapšen je i akademski slikar Špiro Bocarić, rodom iz Budve, inače direktor Etnografskog muzeja u Banjaluci. Njega su 6. juna ustaše smijenili s dužnosti i zatvorili, a zatim pustili kući, da bi ga 12. jula iznova uhapsili, a 19.

Milka i Cvita, sestra i majka Danice Bošković-LALIĆ, koje su kao i ona, preživjele pakao jame Ravni Dolac

Danica

I Danicu Bošković, stariju Cvitinu ćerku, životna lađa je ponijela daleko od rodnih Rujana, od Dinare i Livanjskog polja. Obrela se u srcu Šumadije. Dična Hercegovka o čijoj se ljepoti i danas priča u rodnom kraju, čije se krupne plave oči i teške pletenice boje zrelog žita i danas pamte, svila je topli dom sa Markom Lalićem na periferiji Aranđelovca, u naselju Vrbica, pod granama ogromnog viševjekog hrasta.Ima u tome neke fine simbolike: život je, kako to samo on umije i može, sastavio ponos-drvo i ponos-čovjeka. Danica je slična hrastu. I ona je poput hrasta istrpjela munje i gromove života, izdržala zloću i bezumlje ljudsko, otela se iz čeljusti smrti

Antun Miletić za “Glas Srpske”: Na sceni nije samo revizija broja žrtava već cijele istorije

U posljednje vrijeme vrši se ne samo revizija broja žrtava, nego i revizija istorije. Sad se više ne zna ko je dobio, a ko izgubio Drugi svjetski rat i to je prava katastrofa. Piše: Svjetlana Đuričić Kazao je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” istoričar i magistar vojnih nauka Antun Miletić iz Beograda te naglasio da se revizijom bave i mnoge državne ustanove u Srbiji. GLAS: Šta stoji iza tih pokušaja revizije istorije i zašto se uglavnom pokušava umanjiti broj srpskih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, a najviše u Jasenovcu? MILETIĆ: Zato što je najviše Srba ubijeno u Jasenovcu. Srba je najviše bilo i u partizanima, dvije trećine je bilo

„Sudnji dan” na otvaranju spomenika u Jasenovcu

Možda i stotinu hiljada ljudi trčalo je preko polja izbezumljeno grcajući; saplitalo se, posrtalo, padalo uz prodoran, užasni krik, pa produženo potmulo ridanje sve dok masa nije pristigla do samog podnožja spomenika i opkolila ga. U srpskim krajevima obogaljenim ustaškim genocidom nije postojala socijalno-psihološka podrška duševno razorenim ljudima koji su ostali na zgarištima, slomljeni zbog gubitka najbližih srodnika ili kompletnih porodica i rodova, zbog pretrpljenih trauma i neizlečenih strahova. Bez osnovnih materijalnih uslova za nastavak kakvog-takvog podnošljivog življenja, bez bilo kakve smislene, državno podstaknute terapijske akcije i prakse, bez duševnog pročišćenja i smirenja, rane su krvarile decenijama posle rata. Možda i najsnažniji podsticaj takvom stanju stvari bio je iščašeni i

Đakon Pavle Lješković: U svjetlosti budućeg vijeka – Susret sa velikomučeničkim Jasenovcem

Mi smo danas obišli muzej Jasenovac, gdje su nas neki vjerujemo dobronamjerni ljudi pokušali uvjeriti u svoj koncept, prema kojem je žrtva pojedinac, što bi vjerovatno trebalo da znači da žrtva nije član ni pripadnik ni jedne skupine, ni jednog plemena, ni jednog naroda. Časni oci, dragi đaci i ostala braćo i sestre, koji ste ostavili svoje svakodnevne obaveze da biste se pridružili nama na ovom putovanju – koje za nas u velikoj mjeri ima karakter pokloničkog putovanja, a objasniću kasnije i zbog čega. Dakle, Bogoslovija je jedna specifična škola, između ostalog i po tome što u njoj časove imamo i subotom. Danas je trebalo da, kao i svaki drugi

POTRESNA ISPOVEST GENERALA PANIĆA: Sestra Dragica mi je nestala u NDH, a onda se pojavila posle 44 godine

Kako da opišem susret? Dragica je iz Zagreba u moj stan u novobeogradskom bloku 70 došla kao Vjeruša. Mati Boja je 44 godine verovala da je njeno nestalo dete živo i imala je najveću tremu. S vrata, kada se ona pojavila, svi smo plakali. Onda je otac Nikola stisnuo zube, ustao sa stolice, digao čašu rakije i rekao: „Ona je naše dete! Primamo je nazad u porodicu.“ Sestra iz Zagreba je odmah shvatila da je zaista Panić, jer je ličila kao jaje sestrama Zorki i Dobrili – ovako ukratko izgleda najveća porodična pobeda u životnim borbama generala Miodraga Panića, legendarnog komandanta Gardijske brigade. Seća se general te 1986. i susreta

CC BY-SA 3.0 / Bundesarchiv, Bild 101III-Mielke-036-23 / Mielke /

Ishodište genocida: 1. mart

U pitanju je crni dan u (h)istoriji. Tačka bez povratka, u projektu nastavka viševijekovnog zločina genocida nad srpskim narodom zapadno od Drine. Prva objava ovog teksta sa fotografijom nacističkih vojnika u fesovima, takozvane SS Handžar divizije, koji čitaju pamflet o odnosu islama i judaizma, desila se 02.03.2010. godine. Jedinice koje su organizovale vlasti tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, kao što je ova, borile su se kao dobrovoljačke čak pod Staljingradom. Iz tadašnje NDH, preko Ukrajine, išli su da zajedno sa Hitlerom pokore Sovjetski savez, odnosno Rusiju. Malo se od tada šta ozbiljnije promijenilo. Tako Njemačka opet naoružava Banderovce u Ukrajini, a Hrvatska šalje dobrovoljce da pomognu neonacističkim jedinicama. Vijori se šahovnica

Delegacija Udruženja Kordunaša, potomaka i prijatelja Korduna iz Beograda poklonila se nevino stradalim Srbima u glinskoj crkvi

Delegacija Udruženje Kordunaša, potomaka i prijatelja Korduna Petar Šaula i Nikola Kukulj, zajedno sa dogradonačelnicom Gline Brankom Bakšić Mitić, predsjenikom Vijeća nacionalnih manjina Grada Gline Milanom Martinovićem, potpredsjednikom Gradskog vijeća Grada Gline Nikolom Janusom i članicom ženske pjevačke grupe SKD Prosvjeta pododbor Vrginmost Ljubicom Mraović položili su vijenac na novoobnovljenu spomen-kosturnicu nevinim srpskim žrtvama, ubijenim u ustaškom pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. godine. Piše: Novinar Srpskog kola, Dragana Bokun Tom prilikom za Srpsko kolo Mitićeva se prisjetila zvjerstava koja su se tu dogodila. Prošlo je 82 godine od pokolja nad Srbima u Glini, koji se dogodio svega mjesec dana od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, zvjerski je ubijeno više od

Sveti Petar Dabrobosanski: Ostanite na svojim parohijama, pa šta bude narodu, neka bude i vama

Umesto Dare, možete li da zapamtite jedan broj? Znam, pričaju mnogi i tek će pričati o Dari iz Jasenovca, ali… Možete li da zapamtite jedan broj? Evo ovaj, 29781. Ova priča bi baš mogla da se zove tako, 29781, a mogla bi se nazvati i „malj“ ili na neki drugi način. Naslov ćete vi odabrati, a evo i o čemu se radi: Bilo je to jedne majske noći, kada je telefon mitropolita dabro-bosanskog Petra Zimonjića iznenadno zazvonio. Mora biti da je bio svestan šta je posredi, jer su dani novog stradanja ponovo zamenili dane mira. Samo, ovi novi dani nisu bili kao oni u vreme Velikog rata, kada je po

Vladimir Umeljić: DUBOKA RASKOLjENOST I TRAGIČNI USUD MILANA NEDIĆA

Da li je primereno poštovati lik Milana Nedića, koji je u vreme Drugog svetskog rata prihvatio i zbrinuo, spasao stotine hiljade proteranih i u okupiranu centralnu Srbiju izbeglih Srba iz rasparčane prve Jugoslavije? Da, nesumnjivo. Da li je primereno osuđivati saradnju Milana Nedića sa nemačkom okupacionom silom i njegovo saučenišstvo pri nemačkom genocidu nad Jevrejima i Romima u Srbiji, kao i pri masovnim streljanjima srpskih talaca u Kragujevcu? Kao i npr. njegovo insistiranje da Gestapo u aprilu 1942. uhapsi suprugu Draže Mihajlovića Jelicu, i decu, sina Branka i ćerku Jelicu, i drži ih kao taoce u logoru Banjica do kraja 1943, jer komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini nije padalo na pamet

Branko Brković: Uđem u kuću, sve sasječeno. Nije klano, već sječeno sikiricama.

Nakon 30 godina, kada se pod pritiskom porodica poklanih Srba iz Drakulića, Šargovca i Motika podigla spomen – kosturnica, kosti iz dvorišta je narod iskopavao i nosio u kosturnicu. Pomagali su iskopavati i isti oni koji su ih tu i pokopali, koji su kuće odmah nakon pokolja i opljačkali… Isječak iz autentičnog svjedočenja Branka Brkovića: „Ja se izvučem ispod ambara. Ustaša nema više. Otac Đorđo i stric Pavle leže sasječeni pred kućom. Bratove curce, Nada i Jovanka, djeca, i njiova majka Danica, sna moja, leže otkrivene i krvave. Silovalo to tuj na prtini, pa ubilo. Uđem u kuću. Sve sasječeno. Nije klano, već sječeno sikiricama. Ja se skamenijo. Ne mogu

Pavle Bulut u Subotici na donatorskoj večeri posvećenoj Prebilovcima (FOTO: Slobodna Hercegovina)

PAVLE BULUT USNUO U GOSPODU: Odlazak posljednjeg svjedoka srpskog stradanja u Prebilovcima

Preminuo je Pavle Bulut (96), poslednji Prebilovčanin koji je svjedočio strašnom ustaškom zločinu 1941. godine. Sahrana će biti obavljena u ponedjeljak 20 februara 2023. godine u 12.30 na Centralnom groblju u Beogradu, a opelo će početi u podne. Pavle Bulut je jedan od osnivača i prvi predsednik skupštine SND ”Prebilovci”, najznačajnije organizacije u Srbiji koje okuplja Srbe iz doline Neretve. Dao je nemjerljiv doprinos u obnovi hrama Hristovog Vaskresenja , kao i podizanju Kulturnog i duhovnog centra ”Sveti kralj Milutin” u Prebilovcima. Bio je i prvi kum slave kanonizovanih Prebilovačkih i donjehercegovačkih mučenika čije su mošti sahranjene u kripti ovog spomen hrama. U ratu je izgubio deset članova porodice. Imao

Mračna misija doktora Korba

Nemačkog istoričara koji je u Berlinu doktorirao filozofiju s tezom da u NDH nije bilo genocida nad Srbima, već deceniju nagrađuju i ugošćavaju srpski visokorangirani istoričari, sveštenici i državni službenici. Piše: Milan Četnik U Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) nije počinjen genocid nad Srbima. U toj nacifašističkoj, ustaškoj tvorevini jeste bilo genocida nad Jevrejima (holokaust) i Romima (porajmos), ali se nije desio srbocid. U toj klaonici i umiraonici Srbi su bili žrtve trećeg reda ili druge klase. Nad njima je izvršeno drugorazredno „masovno nasilje”. Sa ovakvom tezom, nemački istoričar Aleksander Korb odbranio je 2011. godine svoju disertaciju na najstarijem berlinskom, Humboltovom univerzitetu nakon čega je promosivan u doktora filozofije. Trojica Korbovih

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.