
Lekar i pesnik ranjenog detinjstva
Kozarska sela su gorela, u plamenu nestajale sirotinjske udžerice, a u zbegu, duboko u šumi, među hiljadama nejači, najviše žena i dece, u leto 1943. godine, rođen je Rajko Srdić. Njegova majka Petra iz Crne Doline kod Prijedora pupčanu vrpcu prerezala je srpom kojim je žela žito na skrovitim proplancima, okupala ga na potoku i zavila u staru krpu. „Preživeo sam, na veliko čudo. Mnogi moji vršnjaci, deca rođena u zbegovima, ustaškim logorima, kolibama i vododerinama, nisu imala tu sreću. Svuda, po celoj Kozari, Potkozarju i Knešpolju, o njihovom stradanju svedočili su grobovi, mali, dečji, sa krstačama od pruća”, kaže Srdić. Tako o sebi, o ranjenom detinjstvu u Drugom svetskom













