arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Grobnica u Smiljanu – sjećanje na zločin 5. marta 1945. godine

Grupa od 30 Srba na zvjerski je način mučena i dotučena 5. marta 1945.g. u Smiljanu, rodnom mjestu Nikole Tesle. Ustaše su iz kaznionice u Gospiću izvukle 30 osoba, prije samog oslobođenja Gospića, odveli ih u Smiljan, te ih povješali na putokaze i okolno drveće na raskrsnici puteva u Smiljanu. Žrtve su bile sahranjene na mjestu smaknuća, u jednom dijelu Smiljana, a 1977.g. rodbina ih je eshumirala i njihove kosti položila u kosturnicu pored pravoslavnog groblja u Smiljanu, gdje se ujedno nalazi i spomenik svim Smiljančanima, žrtvama ustaškog terora. Obilježje je porušeno 1991. godine. Svake godine 02. augusta, na Sv. Iliju, u znak sjećanja na prva stradanja u Smiljanu koja su započela tog dana 1941.g., i trajala 

Priča o srpskom dječaku – jasenovačkom logorašu

Kroz gvozdenu kapiju u najveću i najstražniju fabriku smrti Drgog svetskog rata ušao je kao zdrav i jedar jedanaestogodišnjak, a iza sebe ju je ostavio kao nepuni četrnaestogodišnjak. Bolestan, gladan, oboleo od pegavog tifusa i sam – bez sestara koje su zauvek ostale u jednoj od grobnica jasenovačkog logora… Prilazi mi lagano. Tromo vuče noge po betonskim pločama. Osam i po decenija teškog života puzi se za njim. Dogovorili smo se da se nađemo na otvorenom. Kaže, prija mu svež vazduh, zatvoren prostor mu sputava misli i sećanja. Prilazi mi, osmehuje se… sa sede glave skida beli šeširić i blago se naginje ka meni. Pružam mu ruku. – Lepo je

SJEĆANjE NA ZLOČIN 3 APRILA 1942. – BEGOVO BRDO, CETINGRAD

U ovom malom kordunaškom selu, Begovo Brdo, ustaše su na najokrutniji način ubile 137 srpskih seljaka, najviše djece u starosti od 15 godina. Najveći zločin počinili su 3. aprila 1942. godine, kada je ovim krajem prolazila Pavelićeva tjelesna bojna pod komandom Ante Moškova. Tada su izmasakrirali 121 muškarca, žena i djece. Njih 73 su poklale ustaše u šumi Latićkima kod sela Batnoge iskopavši pod batinama zločinaca sami sebi masovnu grobnicu. Istoga dana hvatali su srpske seljake kod njihovih kuća, na njivama i pobili ih 48 kako iz vatrenog oružja tako noževima, batovima i krampovima. Ovim ustašama Pavelićeve tjelesne bojne koje su slabije poznavale naselja dati su za pomoć oružnici i dio treće ustaške satnije s područja

Miloš Ković: Nikad više 1941.

Istoričar Miloš Ković izjavio je da je smisao postojanja Republike Srpske u tome što je ona posljednji garant prava na postojanje srpskog naroda. Ovde nije reč o bilo kakvoj politici, ovde je reč o jednom narodu koji neće da mre, koji hoće da živi, hoće da gleda svoju decu kako rastu, hoće da ostane u zavetu, u zavetnoj svetosavskoj veri svojih predaka. I to je sve – rekao je Ković na naučnom skupu u Bijeljini posvećenom istoriji ovog područja u 20. vijeku. Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu kaže da je riječ o prvom u ciklusu naučnih skupova o istoriji Bijeljine čiji je cilj da objasni čemu Republika Srpska, ne

PROTESTNO PISMO POVODOM NEOUSTAŠKIH IDEJA U SRPSKOJ AKADEMSKOJ JAVNOSTI

Smatramo da Gruhonjićeva rasistička haranga protiv srpskog naroda, baš kao propaganda hrvatskih i muslimanskih ustaša uoči 1941, služi za to da opravda genocid kome su Srbi danas podvrgnuti od strane NATO država i potomaka zločinaca iz Drugog svetskog rata. Izražavamo najdublje ogorčenje zbog nedostojnog postupanja dela akademske javnosti koji je proteklih dana stao u odbranu prava Dinka Gruhonjića, zaposlenog na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, da neoustaškim izjavama vređa čitav srpski narod, ali i sve pristojne, moralne ljude, nezavisno od nacionalnosti, i sramoteći samu ideju Univerziteta. Na nezadovoljstvo studenata, koji su zbog Gruhonjićevih dugogodišnjih teških uvreda blokirali Filozofski fakultet, uprava ove ustanove odgovorila je tako što je u potpunosti

Milan_Bastasic_1.jpg

Milan Bastašić – svjedočenje

Sin Luke i Evice, rođen 30. 1. 1931. go­dine u Grubišnom Polju, Savska Banovina. Do­tje­ran u logor Jasenovac prvih dana oktobra 1942. godine, a pušten iz logora 30. novembra 1942. godine. 12. aprila 2011. kazuje: Roditelji su se bavili poljoprivredom. Imali su imanje od osam jutara zemlje, a obrađivali su i zemlju crkvenog posjeda na Majdi, blizu Poljana. Pored kuće, uz glavnu cestu Virovitica – Veliki Zdenci, veličine 12×16 metara sa ganjkom i bunarom pod istim krovom, imali smo štalu, štagalj, svinjac, kokošinjac i poljski za­hod. Osim velikog dvorišta postojala su dva voćnjaka, pretežno šljiva, zatim jabuke, kruške, dud i dva velika oraha. Vinograd je bio na kraju okućnice –

Ranko Radelić: Odnos prema Jasenovcu je kalibrisan kao mjera ljudskosti

Uporedimo li dostupne tragove preostale iz prošlih epoha sa onim što nam kao predložak pruža 20. vijek, jasno je da su naši davni preci bili biološki prilagođeniji ovoj planeti, nesumnjivo inteligentniji i moralno superiorniji od današnje populacije, koja je biološki, ali i na mnogo drugih planova, na putu ubrzane devolucije. Izvor: Još neobjavljena knjiga autora Ranka Radelića – april 03, 2020. NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. Iako je Jasenovac jasan znak tog propadanja,

SRETEN JAKOVLjEVIĆ: TALOG ISTORIJSKIH NEISTINA

U ,,Novoj Zori“, broj 73-74 (proleće-leto, 2022) objavljen je prilog Dejan Medaković (1922–2008) DANI, SJEĆANjA IV. Akademik Medaković u svojim dnevničkim zapisima 23. marta 1983. godine komentariše reakciju Batrića Jovanovića, na emisije Zagrebačke televizije (8. i 15. marta) povodom 40. godišnjice Bitke na Neretvi. Naime, Jovanović  u Politici, 22. marta 1983. ističe svoja zapažanja o emisiji, a uredništvu zamera što su izostavili deo njegovog karaketrističnog kazivanja, u kojem je izneo autentične podatke o toj bici u dolini Neretve. Da podsetimo, priloge za te dve emisije su pripremale TV Beograd, Sarajevo i Titograd. Ali završni posao, uobličavanje emisije izvršeno je u zagrebačkoj televiziji, koja je ,,isecala“, brisala pominjanje ustaša i domobrana. ,,Iz emisije proizilazi da

Anđeli u paklu

Dušan Bursać: Anđeli u paklu

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, „Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni pri­mile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posle­dica. English To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi uko­renjeno „bratstvo i jedinstvo“ između Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov „Anđeli u pa­klu“. Anđeli u paklu – sadržaj Dušan Bursać: ANĐELI U PAKLUIzdavač:

Čemu znaci navoda za tvorevinu zvanu NDH?

U novijoj svetskoj istoriji samo dve države imale su razrađen plan, u velikoj meri sproveden u delo, za uništenje određenog naroda. Hitlerova Nemačka htela je da ubije i poslednjeg Jevrejina, a Pavelićeva Hrvatska sve Srbe u NDH. Zbog čega se ovo drugo ne spominje nigde u svetu?   U Drugom svetskom ratu najviše je poginulo Rusa, oko 25 miliona, ali istoričari, pa i sami Rusi, polaze od činjenice da je ta stravična brojka u najvećoj meri posledica vojnih operacija, nemačkih ofanziva, ruskih odbrana i protivnapada, stradanja civila u godinama velikih oskudica za svim i svačim. Razume se da je nekoliko miliona tog naroda ubijeno sa jasnim ciljem, u okviru programa „brojčanog

Ranko Radelić: Genocid nad Srbima – poglavlje istrgnuto iz knjige svjetske istorije

Džonatan Štajnberg, pokojni profesor moderne evropske istorije na Univerzitetu Pensilvanije i istaknuti proučavalac Holokausta, napisao je – „Izostavljanje Hrvatske iz konvencionalnih studija o Holokaustu je poput knjige čije je prvo poglavlje istrgnuto“, te da su napadi na Srbe u NDH „najraniji totalni Genocid koji je pokušan tokom Drugog svetskog rata“. Prije više od 2.000 godina, u trećem vijeku prije nove ere, u sjevernoj Indiji nije bilo ni demokratije, ni ljudskih prava, ni pametnih telefona, ni interneta, a pogotovo nije bilo nevladinih organizacija. Postojalo je samo čudesno Maurijsko carstvo, sa Ašokom Velikim (273.-232.) kao njegovim vladarem. Nakon burnih ratova koje je vodio oko 265. pne, okrutni i surovi ratnik Ašoka je

Srpsku decu obavezno odgajati na ustaškim načelima i u katoličkoj veri

(Odlomci iz knjige „U mučilištu – paklu Jasenovac“ Đorđa Miliše, reprint piščevog izdanja iz 1945, izdavač Politika, Beograd, 1991.) Nadasve je bio svirep, tragičan udes srpske djece okolnih kotareva Kozare i Prosare. Tu su sva djeca od dojenčadi do 12 godina bila pohvatana i istrebljena prema ustaškim krvničko-ubilačkim metodama. Kotarevi, koje je zadesio taj najteži udes, jesu: Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Prijedor, Hrvatska Kostajnica i ostali susjedni kotarevi. Na taj je način bilo sakupljeno ispod Kozare oko 100.000 srpske djece nad kojom su vršena nepamćena zvjerstva… Dojenčad su otimana s majčinih grudi, silom otrgnuta i odvađana od svojih roditelja. Odraslija djeca, koja su se grčevito držala majčine suknje,

Život posle NDH

Veliki broj unesrećenih koji su nekako preživeli pokolj kompenzovali su svoj bol i traumu upadajući u iracionalne prostore uma, u asocijalnost i izolaciju, u svet magijskih obreda i mističnih rituala. Piše: Milan Četnik Sudbina preživelih Srba na područjima gde je ustaški genocid bio masovan i monstruozan samo usput i fragmentarno pominjana je u srpskoj memoaristici i publicistici, dok je u istoriografiji potpuno zanemarena. Posleratnim komunističkim vlastima nije padalo na pamet da urade kakvu-takvu mentalnu „asanaciju terena”. Preživeli su ostavljeni da se, u materijalnoj bedi, sami izbore sa svojim košmarima i demonima. Veliki broj unesrećenih koji su nekako preživeli teror, ranjeni i progonjeni, svedoci zločina, pripadnici obezglavljenih ili zatrtih porodica ili

Milan Ružić

Milan Ružić: Koliko je Srba trebalo da ubiju u Jasenovcu da bi se smatrali ubicama?

Sedmi učesnik našeg virtualnog okruglog stola „Srpska kultura sećanja i Jasenovac – izazovi i odgovori“ bio je pesnik Milan Ružić. Serijal priprema Vladimir Dimitrijević Umesto uvoda S obzirom na činjenicu da se tema sistema jasenovačkih logora i broja žrtava u njima ne tiče samo pojedinih Srba, nego celine našeg naroda, i da je prilikom obrade iste, veoma važno imati u vidu dijalošku prirodu potrage za istinom, naš i vaš sajt se, sa dva pitanja (1. Kakvo je mesto Jasenovca u našem istorijskom pamćenju? 2. Šta mislite o najnovijim polemikama oko broja žrtava u jasenovačkom sistemu logora?) obratio nizu intelektualaca sa molbom da na njih odgovore. Ponavljamo: „Stanje stvari“ neće ulaziti

Jovan Mirić: Bez komentara (četiri slike iz NDH)

Ne znaju kud će i šta će sa sobom, bez ikoga i bez ičega, pa mole Italijane da ih prime: u ropstvo, ili da ih streljaju. Jedno od to dvoje biće za njih rešenje. 1. Jasenovac, logor III – Ciglana. Kraj novembra ili početak decembra 1941. godine. Unutar žice logoraši, odrpani, mršavi, gladni, bolesni, vašljivi, sa neprestanom dizenterijom, jedva se vuku po zemlji. Neki nose i lance na nogama. Već ih je mnogo pomrlo i pobijeno. Pogleduju ka severu, gde na nekoliko stotina metara prolazi pruga Novska-Okučani. Nailazi voz, u koji upiru poglede čežnje. Logor Jasenovac III – Ciglana u zimu 1942. (Foto: JUSP Jasenovac) A na prozoru jednog kupea

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.