arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
dane_lastavica.jpg

Dane Lastavica: Ustaše decenijama spremale genocid

Pokojni Ličanin Dane Lastavica, nekadašnji pravnik iz Gospića, objavio je knjigu „Hrvatski genocid nad srpskim i jevrejskim narodom u koncentracionom logoru Gospić (Lika) 1941-1945. i nad Srbima od 1991.“ Lastavica je već poznat po svojim dosadašnjim istraživanjima o stradanju naroda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a koja su pretočena u knjige. U jednom razgovoru za „Vesti“ otkrio je motive svoje predanosti u istraživanju zavičajne istorije, odnosno stradanju Srba u Hrvatskoj. Šta vas je motivisalo da decenijama otkrivate srpska stratišta? – Motiviše me ono što sam kao dečak preživeo 21. novembra 1941. kad su mi Hrvati, ustaše, 12 metara daleko od mene, ubili oca, u rodnom selu Kosinju, srez Perušić. Za ceo

Komići

Skrivanje istine ne ubija heroine – Milica Mika Pavlica

Avgusta meseca, kada je započela akcija “Oluja” , krenule su kolone izbeglica. Baka Miku ubiše na njenom ognjištu, baš kao i njenog Vasu. Piše: Srpska književnica Gordana Pavlović Selo Komić smešteno je u divnom predelu Like, udaljeno desetak kilometara od Udbine, a od Gospića 43 km. Nekada su ovo selo krasile dve pravoslavne svetinje: crkva Presvete Bogorodice, koja je  uništena  tokom Drugog svetskog rata i Hram Svetog oca Nikolaja, koji datira još iz 1778.godine, takođe spaljen  u Drugom svetskom ratu, a posle potpuno porušen. Komić obeležava Pokrov Presvete Bogorodice (14. oktobar) kao svoju slavu. Selo je bilo naseljeno pretežno srpskim življem i po popisu iz 1991. godine, imalo je 153

Svjedočenje Divoseljanki koje su se uspjele žive izvući iz Jarčje jame

Probijajući se iz obruča u Kruškovačama, dio naroda se našao u okolnim šumama i šipražju, a najveći se uputio padinama Velebita i Visočice u namjeri da se probije do Počiteljske Dulibe. Prilikom pročešljavanja šume, ustašama je palo u ruke 48 muškaraca, žena i djece, koje su odveli na Alanak, dijelom pobili, poklali i polužive i žive bacili u Jarčju jamu. JARČJA JAMA je jedna od mnogih kraških pojava u srednjem Velebitu iznad sela Alanka. Kao prirodna rijetkost mogla bi biti interesantna iz turističkih i speleoloških razloga. Znajući za nju, loklani ustaše su predložili da se iskoristi kao masovna grobnica za narod pobunjenih sela. Jama je duboka, nastala je proticanjem nadzemnih

Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila i što sam vidjela

Milica Matić, rođena Počuča iz Divosela zapisala je potresnu, istinitu priču, kazivanje svoje majke Marije Počuča, Vujkanove koja je sa 75 svojih komšija Divoseljana bačena u Jarčju jamu na sjevernom dijelu Velebita 06.08.1941. godine u vrijeme pokolja srpskog naroda u Divoselu. Jarčja jama je jedna od brojnih kraških pojava iznad zaseoka Alanak  /Alanak  – toponim Olanak/ u zaseoku Veliki kraj – Divoselo. Jama je dosta duboka, a izdubile su je nadzemne i podzemne vode, kojima je ovaj kraj obilovao od riječnih bujica do otapanja snijega sa Velebita. Hrvatske ustaše /u službi politike NDH/, znale su za ovu jamu posredstvom Hrvata koji su živjeli na Alanku, a i sami su bili

Ubici svoje porodice osvetio se posle rata ali pravdu nije dobio

DUŠANOVA TRAGEDIJA JE POČELA KAD SU USTAŠE UŠLE U SELO “Moja nesreća je počela 3. aprila 1942. u Begovom Brdu, tamo gdje sam, kako mi je moja pokojna Bosiljka govorila, tresnuo glavom o zemlju. Stasao sam u sedamnaestu. Sjedili smo u svojoj drvenari. Sjećam se, mama je rekla: “Đeco, danas je Veliki petak. Idem zamijesiti pogaču i uštipke!” Mi odrasliji smo napravili kozaljke. Igramo se. Ćaća je neprekidno tvorizao i lupao vratima. Timario je krave. Ođednom britka pucnjava. Ustaše u selu. Nešto mi, u meni reče: Sakrij se, Dušane! Bacim se u živicu i gledam šta će biti. Moji su ostali u kući. Mama je okupila oko sebe četvero djece:

Vladimir Bursać: KORAK KA ISTINI O GARAVICAMA

Ne treba dozvoliti  bilo kakve dalje zloupotrebe sa brojem žrtava i identitetom stradalih, jer ih je do sada bilo i previše. Ne dozvoliti upotrebu ovakvih stratišta za dnevno političke potrebe, potrebe izbornih kampanja i dalje zaoštravanje odnosa između dva entiteta Bosne i Hercegovine i između komšija različite nacionalnosti. Na tradicionalnom pomenu žrtvama Pokolja za vreme Nezavisne Države Hrvatske na Garavicama sam bio 2016.g. Tada sam upoznao članove Zavičajnog udruženja “UNA“ iz Banjaluke, koji su 2010.g u Banjaluci organizovali Prvi okrugli sto “Garavice 1941.g“, izdali “Zbornik saopštenja, svjedočenja i dokumenata o Garavicama“[1] na 300 strana na srpskom i engleskom jeziku, obnovili i od 2010.g svake godine organizovali ovo tužno i svečano

Stradanje Srba Donje Hercegovine u genocidu NDH 1941-45. godine (2)

Aprilski rat, hrvatska izdaja i pobuna, proglašenje NDH u Čapljini, ogorčene borbe za grad, okupacija prve srpske žrtve, uspostavljanje hrvatske vlasti i pripreme genocida. Piše: Milenko Jahura  Za potpuno istrebljenje Srba idealna prilika posle Hitlerovog i Musolinijevog razbijanja Jugoslavije i uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, mračne zločinačke tvorevine. Hrvatske mase su je dočekale sa euforičnim oduševljenjem. Muslimanske takođe, u nešto manjoj meri. O kakvom se raspoloženju radi govori i činjenica da je u Čapljini, pod vođstvom katoličkih sveštenika Jure Vrdoljaka i Ilije Tomasa, predratnih članova ustaške organizacije, proglašena Nezavisna još 8. aprila 1941.godine, dva dana pre nego je istu Kvaternik proglasio u Zagrebu! Opijene šovinističke mase napadaju i razoružavaju jugoslovensku vojsku,

Vladimir Banković

Banković: „Pokolj“ – termin za genocid nad Srbima u NDH 1941-1945

U junu 2018. godine, u Banjaluci, Skupština udruženja Jadovno 1941. usvojila je odluku da se „zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske imenuje kao Pokolj“. Kao jedan od navedenih razloga je taj što se Srbi još od kraja Drugog svetskog rata nisu terminološki odredili prema genocidu koji je počinjen u Nezavisnoj Državi hrvatskoj od 1941. do 1945. godine. Piše: Ms Vladimir Banković Nakon što se pojavila odluka Skupštine ove organizacije počela su razmatranja i diskusije da li je „Pokolj“ pogodan termin za genocid nad Srbima. Tokom duge istorije čovečanstva, ono što je čuvalo nit jedne civilizacije, naroda ili nacije su događaji ili

cirina-kuca.jpg

Dušan J. Bastašić: Šta učenici u Srbiji (ne)uče o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu

Dvanaest minuta u čitavom današnjem osnovno-školskom obrazovanju u Srbiji, posvećeno je temi NDH, Pokolju, karakteru počinjenog zločina, mjestima zločina, sredstvima i načinu počinjenja zločina, žrtvama, zločincima i posljedicama zločina. (Napomena urednika: Ovaj prilog je prvi put objavljen 21. maja 2020.) Pandemijsko zlo koje nas je snašlo, uslovilo je učenike da nastavu prate putem interneta ili na TV ekranima. Tako su i njihovi roditelji dobili priliku da pored uvida u školske udžbenike, saznaju šta njihova djeca uče iza zatvorenih vrata učionica. Učenici osmih razreda osnovnih škola u Srbiji, 06. aprila su na RTS-u iz predmeta istorija, pratili predavanje nastavnice Bojane Stevanović na temu: Drugi svetski rat – ratna stvarnost i stradanja.

aleksandar-necak-konferencija.jpg

Nećak: Ko stoji iza sistematskog potiskivanja sećanja na našu tragičnu prošlost?

U našem društvu, u društvu u kome mi živimo, ne stanuje kultura sećanja. Kada bi barem deo energije utrošene na dokazivanje „svetske zavere“ protiv nas, ili za potrebe očuvanja „bratstva i jedinstva“ upotrebili da se izborimo protiv domaćeg upornog, sistematskog, organizovanog i nemoralnog potiskivanja sećanja na naše žrtve, na naša stradanja, više bi cenili sami sebe, pa bi nas i drugi gledali drugim očima. Šta smo čekali više od sedam decenija da na dostojansven način obeležimo mesta stradanja i ožalimo naše žrtve, u skladu sa našom tradicijom i našim običajima? Šta čekamo i danas da zaustavimo pogubno potiskivanje sećanja na žrtve, na uzroke, na tragičnu istinu, na našu istoriju? Reći

Aleksandar Ružić: Jasenovac – prepreka ili istina

Milioni žrtava koje su doneli svetski i građanski ratovi u dvadesetom veku su doprineli utemeljenju nacionalnih identiteta ili kreiranju novih na jedan ili drugi način. Do kreiranja novih nacionalnih identiteta u dvadesetom veku se dolazilo na nekoliko načina, ali najdominantnija su dva: prvi je negacija tuđe nacije kao glavna identiteska crta što na kraju proizvodi političku krizu na određenom prostoru, drugi je dekolonizacija tj. u najvećem broju slučajeva oslobodilački rat pokorenog naroda protiv kolonizatora i dobijanje sopstvene države. Ako pričamo o dvadesetom veku iz perspektive srpske nacionalne svesti, to vreme je bilo ispunjeno srpskim stradanjem, a pod stradanjem u ovom smislu podrazumevamo i fizičku ekstreminaciju i kulturološko posrnuće. Šest ratova,

Vasilije Đ. Krestić

Vasilije Krestić: Jasenovac ‒paradigma stradalništva

Besjeda akademika prof. dr Vasilija Krestića na svečanoj akademiji održanoj u SANU 21. aprila 2021. povodom 80 godina od uspostavljanja ustaških logora smrti. Poštovane gospođe i gospodo, uvaženi prijatelji,           Zgrožen stravičnim zločinima koji su se dešavali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj nad Srbima, Jevrejima i Romima, naš uvaženi pisac i diplomata Jovan Dučić je na izmaku svog života poručio Srbima da su dužni  na sve strane, urbi et orbi, da šire vesti o genocidu koje su počinili Hrvati. On nije bez razloga tvrdio da se o zločinima tih razmera, koji su se desili u ustaškoj hrvatskoj državi, ne može i nesme ćutati. Smatrao je da sve generacije Srba, ne samo

Časne sestre su injekcijama ubijale decu

Samo zahvaljujući spletu srećnih okolnosti osmogodišnji Slavko i jedanaestogodišnja Branka Lakobrija, rođeni brat i sestra, nisu doživeli kobnu sudbinu kao zatočenici ustaških logora Jadovno i Stara Gradiška. Radmila Ristić (Foto D. Bukvić) O patnjama kozaračke dece ispričaću vam kroz ispovest mojih brata i sestre od strica, Slavka i Branke Lakobrije, koji su 1941. iz sela Miloševo Brdo kod Gradiške u današnjoj BiH odvedeni u logore Jadovno i Stara Gradiška. Ovim rečima, Beograđanka Radmila Ristić (88), rođena Lakobrija, počinje razgovor za „Politiku”, s namerom da doprinese brojnim svedočanstvima o ustaškim zločinima u Drugom svetskom ratu. Uoči tog oružanog sukoba, ona je kao osmogodišnja devojčica živela u Beogradu, s porodicom. Njen otac

Nikola Milovančev, Foto : Jadovno

Nikola Milovančev: Hrvatski problem – članak jednog umnog i čestitog Hrvata iz 1921.

„I ako hrvatska narodna duša boluje, verujem u zdravi narodni instinkt, verujem u one latentne sile, koje leže zakopane duboko u narodnoj duši, a koje će, kad se probude, ubiti sve zarazne klice, koje danas muče dušu hrvatskog seljaka.„ Genocid, biološko uništenje Srba, samo je potvrda zapažanja dr Zdravka Kovačevića iz 1921. – Srbi, koji su pre 100 godina u bivšem kotaru Slatina bili najbrojniji, svedeni su na manje od 10% Zato mogu bez grižnje savesti ustvrditi da se samo obmanjujemo verujući u ljubav hrvatskog seljaka spram srpskog mu druga, naprotiv danas hrvatski seljak (a velikim delom i kaputaš) mrzi srpskoga seljaka i Srbe u opće i nije ih nikada iskreno voleo.Zdravko

Četnici iz Prijedora spašavali Srbe iz logora „CIGLANA“

Nakon ofanzive na Kozaru (10. jun-18. jul 1942.) u ustaškim logorima našlo se na desetine hiljada srpskih civila, najviše žena i djece. Jedan od najvećih logora bio je u Prijedoru. U krugu fabrike za proizvodnju cigle – Ciglana (Prva krajiška tvornica crijepa i zidne cigle Prijedor, podignuta 1926. godine), formiran je „logor na Ciglani“. Kroz taj logor prošlo je oko 14.500 Srba. Zatvorenici su mučeni, ubijani, i umirali od mnogih bolesti. Svako jutro „kupili su one koji su umirali od gladi i tifusa, stavljali ih na takozvani „šprajc“ (plato sa točkovima) i odvozili u nepoznatom pravcu.“ Kakvi su monstrumi stražari bili u logoru, svjedoči jedan od preživjelih logoraša, Dado Stajković:

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.