arrow up

Čikago: Kako je Katarina Ristić radom na temu “Bosanski genocid” promenila nastavni program

Nakon što je Katarina Ristić seminarskim radom uzburkala duhove u školi u Čikagu, njen otac Ranko pokrenuo akciju posle koje je iz školskih knjiga izbačena propaganda koja Srbe prikazuje u lošem svetlu. Ovo je priča o tome kako je domaći zadatak srpske devojčice u jednoj Osnovnoj školi u Čikagu promenio nastavni program čitavog jednog školskog distrikta. Ovo je, takođe, i priča o tome kako ništa nije nemoguće, ukoliko postoji dobra, jaka volja da se stvari menjaju i da se pravda istera do kraja. Po svaku cenu. A priča počinje u februaru 2017.godine, kada Katarina Ristić, tada učenica 8.razreda Emerson škole u čikaškom predgrađu Park Ridž, zajedno sa još četiri svoje školske drugarice (Carmen, Lindsay,

Slobodan Antonić: Jasenovac u Beogradu

Ne smemo dozvoliti još jedan genocid u povratu, bilo u Srpskoj, bilo u Srbiji. Zar ne možemo da se dogovorimo o nekoliko nacionalno ključnih stvari, poput – šta je Beogradu Jasenovac? Šta je Beogradu Jasenovac? Beograd, u postavljenom pitanju, nisu samo vlast i nad-vlast (kolonijalno-kompradorska struktura), već je to i ovdašnje javno mnenje, naša javna svest. Jasenovac, takođe, u 0vom pitanju, nije samo najstrašnije mesto u ljudskoj istoriji (ovde 106), već su to Pag i Jadovno, Bljesak i Oluja, i sve ostale zločinačke stanice troetapnog projekta hrvatskog genocida nad Srbima: pobiti – proterati – pohrvatiti (ovde i ovde). „Sećam se Beograda 1941-1944“, pričao je arh. Peđa Ristić, „leševi su tada plivali

Srbi iz masovne grobnice nestali bez ijednog traga

Donji grad beogradske tvrđave krije strašnu tajnu o našim stradanjima u logoru Jasenovac. Umoreni u NDH i pokopani kod Kule Nebojše „izmešteni“ bez pisanih tragova Жrtve zloglasne Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svetskog rata plutale su Savom iz pravca mnogih stratišta u NDH do samog završetka reke i njenog ušća u Dunav. Kada se sa rečne površine otopio zimski led 1942. godine, pred očima Beograđana isplivali su deformisani i izobličeni leševi onih koji su na ovaj, jeziv način stigli do grada. Nedavno je na ovaj potresni događaj podsetio akademik Srboljub Жivanović, u intervjuu za „Novosti“, kada je pomenuo da su tela nekih od žrtava bila pokopana u masovne grobnice koje

Priča za sva vremena – Jama

Ovo nije priča za svačiji stomak. Ali je za svačije srce. Priča je ovo koju ne zna mnogo ljudi. A stara je skoro osamdeset godina i pred vama je ne zbog jubileja. Već zbog… srca. Ona počinje u Livanjskom polju. Jugozapad Bosne, negde između Dinare i Golije, kad gledate jug i sever, odnosno između Tušnice i Šatora kad gledate istok i zapad. M? Nisu nas na geografiji učili gde je šta? Dobro, da probamo onda ovako. Baka mi je rođena na pravoslavni praznik Ognjena Marija. Išao sam u školu Ivan Goran Kovačić. Naizgled, nema to nikakve veze jedno s drugim, osim što je svoje najpoznatije delo, o ustaškim zločinima, „Jama“,

D. Bokan: Zašto je film „Dnevnik Diane Budisavljević“ važan i koristan

U ime svih postradalih srpskih (i svih drugih) mučenika, hvala Dani i Diani i svima koji su pomogli da se ovaj film ipak pojavi pred zakorelom i uspavanom savešću svih onih koji o tom stradanju nisu ni razmišljali, a kamoli zaplakali i zamislili se. Izvor: Fejsbuk ; Autor: Dragoslav Bokan ; 24. april 2020. NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala.U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. Hvala Dani i Diani i svima koji su pomogli da se ovaj film ipak pojavi

zagreb-slike-17.jpg

Milan Bastašić: U SUSRET GODIŠNJICI PROBOJA JASENOVAČKIH ZATOČENIKA, APRILA 1945. GODINE

Postavka Jasenovca na Cvjetnom trgu u Zagrebu u režiji SNV – događanje se vezuje za datum proboja jasenovačkih logoraša aprila, 1945.godine. Ne mogu da shvatim, a vjerujem da me autori, organizatori i pokrovitelji tih događanja ne bi mogli uvjeriti u potrebu, da se nekakva proizvoljna i nekritička improvizacija logora Jasenovac postavlja van Jasenovca. Ne radi se ovdje o prezentaciji dokumenata pravne regulative NDH, o osnivanju, funkcionisanju i po njima o svrsi postojanja i djelovanja toga logora. Napomena: Ovaj prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb , aprila mjeseca 2012. godine Ne radi se o prikazu – izložbi koljačkih noževa, maljeva, željeznih šipki, macola kojima su službene „postrojbe NDH“ kroz

Dubrovnik u NDH

Dubrovnik je bombardovan 6. aprila 1941. Grad je branila protivavionska baterija na Montovjerni. Veliki broj dobrovoljaca prijavljivao se ali ih vojska nije primila. Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA ; Autor: SAŠA NEDELjKOVIĆ ; april 2019. NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. Posle rasula vojske franjevac otac Toma Tomašić sa grupom domagojaca razoružavao je na gradskim vratima od Pila vojnike koji su išli svojim kućama. Oružje je prenosio u ustaške centre. Prve nemačke motorcikliste 17. aprila 1941.

Gospava Cijetić, udata Bošković, zvana Prndža: "Da prostiš, ja sam bila u drugom stanju kad me bacilo u jamu..."

Prndža

I ovaj zapis datira iz ljeta 1990. godine. Жivot joj je ponajviše prošao u samotinji i čamotinji. Sad samuje u Čaprazlijama. Suva kao grana i laka kao perce, a još se ne povija pod bremenom od sedamdeset i pet godina. Жivi od dolaska do dolaska sina kojeg je život odavde ispod Drine odveo i udaljio. Krivo joj što unuka ne može češće viđati, ali se ne žali — navikla na patnju i odricanje. Dok govori, stalno je zagledana nekud u daljinu, dolje niz Livanjsko polje, niz samo njoj znane i vidljive drumove niz koje su toliki njeni, dragi i bliski, nepovratno otišli i nestali u krvavim tminama i životnim magluštinama:

Zorica i Vukašin

Zorica Đoković: Na Krsnom putu

Hristos je znao za šta i za koga nevin umire. Nisam sigurna da su naši stari znali razlog svog strašnog umiranja govoreći i vjerujući da „neće krst na krst“. A udario je. Krst. Na Krst. Idući jadovničkom stazom, tim velebitskim Krsnim putem ili Ulicom suza, ali i svakom drugom od bezbroj staza i pruga srpskog mučeništva, pokušavamo zamisliti golgotsku pasiju naših predaka. Zamišljamo bol i jauke, žeđ i znoj, suze i krv. Pitamo se o čemu su razmišljali, čemu su se nadali, koga su se sjećali. Da li su znali da i On skupa s njima ide u tu strašnu smrt? Jer, išao je, naravno, dok su nas, od Njega

Sandra Blagić: Na Šušnjaru

O Đurđevdanu 1941. godine, došlo je do prvog oružanog obračuna između običnog srpskog seljaka i ustaša. Hrvati i Muslimani su upali u selo Kijevo, sa namjerom da prekinu obilježavanje krsne Slave. Nije im pošlo za rukom te su lažirali priču kako se veća grupa četnika okuplja i sprema otpor. Njemački izvještaji svjedoče da su Srbi, naoružani primitivnim vatrenim ali većinom hladnim oružjem, njih oko 1000 odbili njemačko-ustaški napad, ubivši tri njemačka vojnika i mnogo više ustaša. Kreće Pokolj nad Srbima! Kijevski zaselak Sjenokose nestao je u plamenu. Uhapšeno je 450 Srba, od kojih je 100 zadržano u zatvoru, a od tih je 27 streljano u zoru 9. maja. Njihova su

MARKO – MARKICA BOŠKOVIĆ

Osveta Marka Boškovića

Ono što ustaškim pokoljima u livanjskom kraju daje posebnu težinu i tragičnost jeste činjenica da je među žrtvama bilo ponajviše djece. Mnoge porodice su zatrvene do posljednjeg izdanka, a u onima u kojima je neko od roditelja i uspio nekim čudom da se spasi, obično se vraćao u prazan dom. Svi oni koji su poslije svega ipak smogli snage da iznova založe ugašena ognjišta, da iznova sviju porodična gnijezda, obično su, iz velike tuge i želje da izgubljenoj djeci barem ime ne pogine, a možda i iz nekog očajničkog prkosa i inata, spominjali i ponavljali imena poginulih. Tako su djeca koja su se kasnije rađala po pravilu dobijala imena onih

Mirić: Reč Pokolj ne ostavlja ni trun zazora ili nedoumice šta se mahom dogodilo tadašnjem Srbinu

U Beogradu je 18. marta 2019. održana konferencija za medije udruženja Jadovno 1941. na temu: „POKOLj“ – Terminološka odrednica za genocid počinjen nad pravoslavnim Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske. Na konferenciji je govorio i Momčilo Mirić, predstavnik Udruženja za odbranu ćirilice „Dobrica Erić“. Transkript i video zapis njegovog izlaganja donosimo u celosti: Naše udruženje za odbranu ćirilice „Dobrice Erić“ u potpunosti i sa ushićenjem podržava ovaj predlog od onog momenta kada smo čuli za njega i kada ga je gospodin Bastašić izložio i otvorio sajt. Ta inicijativa, da se stradanje Srpskog naroda tokom Drugog svetskog rata na teritoriji Nezavisne države Hrvatske nazove imenom Pokolj dovela nas je u situaciju

Ivo Anić: Djeca s Kozare

„U ovoj zemlji ne može nitko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Svu srpsku gamad od 15.  godina pa naviše mi ćemo bez grižnje savjesti poubijati, a njihovu djecu smjestiti u obitelji koja će ih odgojiti kao dobre katolike. Uzmimo strojnice u ruke i tamanimo ih sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“ Autor: Ivo Anić Izvor: tacno.net ; NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od

Nećak: Niko nema pravo da osporava usvojenu odrednicu „Pokolj“

Reagujući na zahtev dela naučne zajednice u Republici Srpskoj da se kao nepotrebna i štetna odbaci odluka Udruženja “Jadovno 1941.” da genocid koji je Nezavisna država Hrvatska počinila nad Srbima u Drugom svetskom ratu bude imenovan kao “Pokolj”, Aleksandar Nećak, eminentni član jevrejske zajednice Srbije zapisao je sledeće: Ako su nam pričali bajke zarad bratstva i jedinstva, dosta je toga. Prerasli smo bajke i zataškavanje istine o svirepom, počinjenom iz duboke neshvatljive mržnje, zločinu. Taj zločin, baš zato što se tvrdoglavo i uporno nastoji da se potisne iz našeg sećanja, mora dobiti odrednicu. I mora svako ko čuje tu odrednicu da zna šta ona znači, a znači užasan, ljudskom mozgu

aleksandar-necak-konferencija.jpg

Nećak: Kome smeta udruženje građana „Jadovno 1941.“?

Napasti „Jadovno 1941.“ za antisemitizam, pokušati da se ospori pa čak i onemogući njegov prekopotreban i društveno koristan rad, je štetno. Upravo čitam literaturu i dostupnu dokumentaciju i istražujem, ideološki zadatu, desetinama godina sistematski sprovođenu, nemoralnu praksu potiskivanja sećanja na Holokaust u Srbiji. Potiskivanje sećanja na Holokaust je isto što i negiranje Holokausta. U mnogim civilizovanim zemljama je to krivično delo – zločin. Kod nas to nije. Ali i kod nas mnogi ljudi koji su usvojili moralne vrednosti, koji poštuju žrtvu, bez obzira na njenu nacionalnu ili versku pripadnost, koji prihvataju kulturu sećanja kao civilizacijsku tekovinu, protive se prekrajanju istorijskih činjenica. Nažalost, ne radi se samo o Holokaustu. Ni posle

NAJNOVIJE VIJESTI

Rane Boje Lalić

Selo Guber je jedno od najljepših u Livanjskom polju. Na samoj periferiji

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.