arrow up

Nalog Ravnateljstva ustaškog redarstva NDH u Zagrebu velikim župama za hapšenje i otpremanje Srba, Jevreja i komunista u koncentracioni logor Gospić

RAVNATELjSTVO USTAŠKOG REDARSTVA NEZAVISNE DRЖAVE HRVATSKE U ZAGREBU Broj: tajni: 1/1941.                             Zagreb, dana 23. srpnja 1941. Predmet: Pritvaranje i otpremanje u zbiralište, Srba i Жidova – komunista – okružnica. Osobno! ЖUPAMA 1 – 22.[1] USTAŠKOM POVJERENIŠTVU ZA BOSNU I HERCEGOVINU – SARAJEVO – G. FRANCETIĆ[2] Poziva se naslov, da odmah izda shodnu odredbu područnome Redarstvenom ravnateljstvu, Ravnateljstvu ustaškog redarstva u koliko su već takva osnovana u sjedištima Жupa, Predstojništvima redarstva i kotarskim oblastima u mjestima gdje nema Redarstva, da se najnužnije izvrši pritvaranje svih Жidova i Srba – pravoslavaca, koji su bili poznati već kao komunisti, bilo pak da su i malo sumljivi, da su skloni tome pokretu. Iste mjere

Kalendar genocida: 02. avgust 1941. – Krvavi Ilindan za Srbe širom NDH

Krvavi Ilindan 1941. za Srbe širom NDH Šušnjar kod Sanskog Mosta. Na Ilindan 1941. godine ustaše i lokalni muslimani su na Šušnjaru kod Sanskog Mosta ubile oko 5.500 Srba i 50 Jevreja. Izvor: TREĆI OKRUGLI STO „ŠUŠNJAR 1941.“ Vrhpolje, srez Ključ. Na željezničkom mostu u Vrhpolju, 02. avgusta 1941. godine, pobijeno je 50 Srba iz sela Pištanica. Izvor: Strahinja Kurdulija, Atlas ustaškog genocida nad Srbima 1941-1945, Privredne vesti “Europublic” D.O.O., Istorijski institut SANU, Beograd 1993., str. 32. Selo Kljevci, srez Sanski Most. Nakon pokolja Srba iz sela Kljevci 28. jula 1941. godine, nekoliko dana kasnije uslijedio je novi, ovog puta veći pokolj srpskog stanovništva ovog sela. Ustaše su na Ilindan 02.

Zločin u ličkom selu Komić 01. avgusta 1941. godine

Ustaški teror nad srpskim narodom na teritoriji udbinskog kotara dostigao je kulminaciju pred kraj jula i prvim danima avgusta 1941. godine, kada je poklana veća grupa nevinih ljudi iz sela Komić. U ovo selo smješteno na južnom rubu kotara, udbinske ustaše nisu uopšte dolazile, niti je neko od uspostavljanja ustaške vlasti bio uhapšen i odveden u zatvor. Ovom pokolju prethodio je govor Mile Budaka, Pavelićevog doglavnika, u njegovom rodom selu Sveti Rok, koji je huškajući ustaše na Srbe tom prilikom pored ostalog, rekao da nije dovoljno stablo posjeći, već da mu treba i korijen iščupati. Neposredno poslije ovoga uslijedio je pokolj Gnjatovića u selu Rasoja, pored Lovinca, zatim u Ploči,

Zločin u ličkom selu Štikada 01. avgusta 1941. godine

Preživjeli su svjedočili da su Borku Sušu, nekršteno dijete ugušili u đubru, a Kosić Peru nabili na kolac. Ustaše su 01. avgusta 1941. godine upale u selo Štikada pored Gračaca, popljačkali hranu i predmete od vrijednosti, hapsili ljude lažući ih da idu za Gospić, a zatim na rad u Njemačku. Ubrzo su nesrećnicima sami otkrili šta ih čeka, tako što su usput na najbestijalniji način sakatili, klali i ubijali sve na koje su naišli. Grupu je predvodio poznati koljač Luka Ivezić iz Gudure. Rijetki preživjeli su svjedočili da su Borku Sušu, nekršteno dijete ugušili u đubru, a Kosić Peru nabili na kolac. Drugi dan su kupili sve redom pod krinkom

PLAKALI SMO PJEVAJUĆI

U devedeset prvoj godini života, Milena (Aleksić) Kecman objavljuje dragocjenu knjigu od značaja za srpsku kulturnu baštinu. Milena je rođena 29. januara 1934. godine u selu Rakelići, kod Prijedora. Skoro cijeli svoj radni vijek provela je u prosvjeti — najprije kao učiteljica, a potom kao nastavnica ruskog jezika. Posvećena svome pozivu, i nakon odlaska u penziju ostala je vezana za obrazovanje, usmjeravajući svoj trud na očuvanje sjećanja i istorije rodnog kraja. Vođena željom da budućim generacijama ostavi vrijedno svjedočanstvo o prošlosti, počela je da sakuplja podatke o selu, oslanjajući se na vlastita sjećanja, kazivanja komšija i prijatelja, kao i dostupnu dokumentaciju. U svom radu obuhvatila je period Kraljevine Jugoslavije, a

Dan kada su me bacili u jamu

“Ne sećam se uopšte kako sam iz pećine dospela u jamu, niti ko me je tačno od komšija bacio u provaliju. Majka i sestra su mi pričale da su mislile kako sam mrtva pošto sam imala grdnu ranu na glavi. Kažu da mi se mozak video i da je krv šikljala na sve strane, a imala sam tada samo deset godina. Do danas mi je ostao ožiljak na desnoj slepoočnici, deo lobanje mi fali, a mozak mi štiti samo koža. Tek posle pet dana sam se, kažu, osvestila i počela da dozivam majku. Preko mene je bilo mrtvog naroda, jedva su me izvukli ispod njih …” Stravično sećanje kazuje nam

Raspored bogosluženja: Proslavljanje Svetih novomučenika livanjskih

Sveti sveštenomučenici i novomučenici livanjski biće proslavljeni bogosluženjima u više pravoslavnih hramova na području FBiH, Republike Srpske, Srbije, ali i širom sveta, svuda gde danas žive potomci stradalnika. 27. jula Čikago, u crkvi Svetog Nikole, Sveta liturgija u 9.00 časova 29. jula Golinjevo, u crkvi u selu Golinjevo (Livno), Sveta liturgija u 9.30 časova Banja Luka,u crkvi Svetog Jovana Bogoslova, večernja služba u 18.00 časova Banstol, u crkvi Svete Marije Magdalene, akatist, u 18.00 časova 30. jula Livno, u Spomen kapeli Sv. Velikomučenice Marine, Sveta Arhijerejska liturgija – DOKEČ VLADIKE U 9.15, Sveta Arhijerejska liturgija u nastavku. Beograd, u crkvi Svetog Marka, Sveta liturgija u 8.00 časova Novi Sad, u Sabornoj crkvi,

PREBILOVCI: Predavanjem prof. Miloša Kovića započelo obilježavanje godišnjice stradanja

Istoričar Miloš Ković rekao je da genocid nad Srbima u Prebilovcima koji su ustaše počinile 1941. godine mora biti ugrađen u temelje srpskog identiteta da bi se čuvalo sjećanje na svete mučenike i da se to više nikad ne ponovi. Ković je sinoć u Kulturnom centru “Sveti kralj Milutin” u Prebilovcima održao predavanje u susret obilježavanju Svetih mučenika prebilovačkih i donjohercegovačkih i 10 godina od osveštanja Hrama Vaskrsenja Hristovog u Prebilovcima. Ković je rekao da Prebilovci nisu obično selo i da se može porediti samo sa srpskim getima na Kosovu i Metohiji. “Ovde osetite sve damare srpske istorije i srpskog predanja, tragedije i vaskrsenja, golgote i vaskrsenja. Ovde ne možete

Tucic_jama.jpg

To ljudi ljudima ne rade!

Nikola Kostur iz Civljana u Severnoj Dalmaciji rodio se po drugi put kad je u junu 1941. ispuzao iz jame Tučić kod Gračaca, gde su ga s petoricom rođaka bacile ustaše. Za sobom je ostavio stotine leševa Srba iz susednih sela koje su u jami ubijale dojučerašnje komšije i kumovi od 10. aprila 1941, kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Počeli su da kruže glasovi da ustaše hvataju po Bosni, Lici i Kordunu Srbe, ubijaju ih, muče ili žive bacaju u jame. Hrvati su demantovali ove vesti. Uostalom, priče koje su kružile bile su tako strašne da su izgledale neverovatne. Hrvati koji su kumovali sa Srbima odranije i bili u

UOČI OGNJENE MARIJE

To su ti dani kada su ih u koloni poveli, kada deci nisu dali ni kap vode, kada su žene unezvereno stezale decu, jedno u naručju drugo za ruku… To su ti dani kada su, nikome krivi, živi leteli na dno dubokih kraških jama. To su ti dani kada su Srbi nestajali, odlazili zajedno u večnost. Piše: Cvijeta Radić To su ti dani kada ti vrelina vazduha ulazi u grudi, a sunce siđe do samog temena. To su ti dani kada se raduješ zrelom žitu i zreloj travi i gledaš u nebo hoće li se umilostiviti zemlji toplom kapi kiše… Ne, ne. To su ti dani kada su oni stezali

Zlatomir Lazić: USTAŠKI REVIZIONIZAM CRKVE U HRVATSKOJ

Iskreno, mi Srbi smo u konstantnoj defanzivi, sa impulsivnom reakcijom, na mah, bez istrajnosti i kontinuiteta, sa jako oskudnim znanjem naših istoričara. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo sa našom kulturom sećanja na stradanje dece u NDH da nije bilo Dragoja Lukića. A Lukić to nije pisao juče, već pre gotovo pola veka. I bio je jedno od te dece. I nije mrzeo Hrvate, naprotiv. Njemu za to nije bio potreban Tito, kao što je danas „srpskim medijima“ i profesionalnim analitičarima, koji ne silaze sa nacionalnih TV, potreban Vučić. Imao sam prilike da u jednom sećanju Jane Koh, koja je kao aktivista Crvenog križa iz Zagreba učestvovala u

TO JE NAMA LIKA

Eto, došla sam ti Liko, došla na moju dedovinu, na moja dva roda, dva prezimena, dve krsne slave – Svetog Nikolu i Svetog Đurđa, dva imanja, dva kućišta i dva praga u korovu. I niko mi se nije obradovao… Niko me nije ni poznao… Piše: Gordana Dostanić „Došla sam ti, Liko! Da li sam domaćin ili gost?…“ – govori Olivera svoju priču nad prijebojskom jamom Golubnjačom. Meni je posle dugo odzvanjao u ušima samo taj početak njene priče o Lici: „Došla sam ti, Liko…! Došla sam ti, Liko…!“ Onda sam u sebi te reči šapatom ponavljala i pitala se zašto ih ponavljam i zašto sam joj došla. Kako mnogo radosti,

GENOCIDNA IDEOLOGIJA HRVATA

− o uzrocima i vremenu nastanka − Piše: Vasilije Đ. Krestić             Državno i istorijsko pravo Hrvatske jedno je od značajnijih pitanja koje je i u ranijoj i u novijoj prošlosti moćno uticalo i još uvek snažno utiče na međusobne odnose Srba i Hrvata. Zbog nedovoljno proučenih hrvatsko-srpskih odnosa,  pogrešnog i tendencioznog tumačenja tih odnosa, koji su i posle Prvog i Drugog svetskog rata ulepšavani i doterivani prema dnevnopolitičkim potrebama, pitanje  državnog i istorijskog prava Hrvatske, koje je u osnovi svih srpskih i hrvatskoh nesporazuma, sukoba, genocidnog stradanja Srba, pa i rata do kojeg je došlo između njih 1991. godine, nije prikazano na naučno verodostojan način. Stoga što se bez

Zelengora- veliko neopojano groblje kraljevih vojnika

Šire područje planine Zelengore, od Neretve do Drine, velika je neopojana grobnica više hiljada vojnika đenerala Draže Mihailovića, stradalih krajem, a i nakon zvaničnog završetka Drugog svjetskog, istaknuto je u Foči na promociji knjige “Komunistički zločini nad JVuO – od Ravne gore do Zelengore”. Monografija, čiji su su autori oficiri u penziji Mitar Kovač, Miloje Pršić i Petko Rašević, te sveštenik Milorad Ostojić predstavljena je u Muzeju “Stara Hercegovina”. Recenzent knjige Radovan Kalabić kaže da je ovo djelo veliki događaj u domaćoj srpskoj istoriografiji, jer je ova tema u Srbiji malo obrađivana i o njoj se malo znalo, za razliku od srpske emigracije u kojoj se pisalo o velikom stradanju

Bastašić: Жrtve nisu iste ili Ko se danas sjeća 8.020 žrtava Slane i Metajne?

24. jun i 11. jul dijeli samo 16 dana i samo 54 godine a ipak su ta dva dana beskrajno udaljena. Foto: D. Bastašić/Jadovno 1941. Na mjestima stradanja paških žrtava 1941. godine, nema spomen obilježja osim dva drvena krsta koje su postavili Jadovničani. Male spomen ploče su dizane i uništavane tri puta.Tamo se rijetko kada organizuju molitvena i komemorativna okupljanja.Obično to rade potomci i poštovaoci žrtava „o svom ruvu i svom kruvu“. Ne, nema direktnog prenosa na RTS i/ili RTRS. Kako da ljudi danas znaju za Slanu i Metajnu? Ne samo Srbi i Jevreji, nego Ljudi.Kako da prepoznaju šta se tamo zbivalo? Gdje da pročitaju?Koga, koliko, kada…?Zašto? To se valjda

NAJNOVIJE VIJESTI

Predgovor

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku

Prilozi uz knjigu

Knjiga Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991. Početna strana… Sadržaj poglavlja

Internet

Mišljenja iznesena na internet stranicama koje slijede su privatna mišljenja njihovih autora

Knjiga gostiju

Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.