arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
Spomen_ploca_u_skoli_Djura-Jaksic_1.jpg

Pokolj u Šargovcu: 77 godina čekaju da ih pomenemo!

Ima tome već nekoliko godina, mada se čini da je bilo juče. Vjerujem, da će gotovo svi oni koji su toga dana prisustvovali recitalu u OŠ „Đura Jakšić“ u Šargovcu, pamtiti taj dan dok žive. Učenici su recitovali, govorili stihove u spomen na 52 njihova vršnjaka koji su tu u školi pogubljeni prije sedamdeset godina. Kada su niz stepenice, u hol škole, pred okupljene počeli silaziti učenici, njih pedeset i dvoje, svaki sa voštanicom u ruci, niko nije ostao ravnodušan. A onda su potekli stihovi.. Oprostite nam ćutanje Ja, učenik VII razreda vas molim, mi, učenici ove škole vas molimo…u ime naših djedova, u ime naših očeva, u ime našeg

USTAŠE U KRVAVOM PIRU VIKALE: VRATI DECU, DOLAZI PAVELIĆ!

Deda Rade (92) je preživeo Jasenovac, čudom preživeo klanje! Zlodela kakve je ljudski um u stanju da smisli, a ruka krvnika počini, dešavao se tu, pred nama. Čak i oni koji danas slave monstrume zgrozili bi se šta su bili u stanju da urade oni kojima danas kliču, uzvikujući „za dom spremni“. Rade Radivojac, jedan od preživele dece logora Jasenovac, kada je prvi put posetio stratište Srba, imao je tridesetak godina. Samo je video i setio se, a onda se od bola onesvestio! Imao je tu sreću da dočeka duboku starost. Sa svojih 10 godina, deda Rade bio je svedok jezivih strahota koje su se događale na ovim prostorima u

Đurđica Dragaš: VELEBITU…

Kako da te ne volim kad sve moje u tebi spava. Lutala sam noćas po stazama tvojim, voljeni moj.Šaputala sam ti pesmu, luda od sreće što se sretosmo ponovo.Nestajala sam i rađala se na izvorima bistrim.Umivala se snegom što večno spava na vrhovima tvojim.Pitala sam te, starino moja, što se ne videsmo toliko dugo.Ćutao si… znaš za grehe svoje… Nemoj, podigni glavu, zamiriši lepotom.Opraštam ti…Opraštam pusto Brdo Dragaško,opraštam Kruškovače i Jarčju jamu.Opraštam Šaranovu i Katinu bezdanku,Jaminu i Jadovno,pašku grobnicu plavu.Opraštam ti mili,nisi ti kriv. Znam da si jedar od mladosti njihove.Da si moćan od krvi proključale, momačke.Znam da su tvoje trave kose devojačke.Da se modriš kao oči dečje.Znam da si

Božidarka iz Velike Žuljevice

Gosti urednika Zagrebačke televizije, te večeri, bili su Kozarčani. Pred kamere i pod svjetlost reflektora sjeli su generali i heroji, kuriri i djeca s neobičnim ratnim sudbinama. Za istim stolom s ratnicima sjedela je i Božidarka Frajt, filmska i pozorišna glumica. Samo, ona nije došla ni kao lijepa žena iz filma „Živa istina“, za čiju je ulogu na festivalu u Puli 1972. dobila „Zlatnu arenu“, ni kao mlada partizanka iz „Užičke Republike“. Došla je kao gost urednika da čuje priču o Kozari — i sebi. Zato Božidarka neće zamjeriti što tu priču moram ponoviti od početka, jer ona počinje s Kozarom 1942, od njene druge godine. Bogdan Grublješić, Božidarkin otac,

Zločini u Ponikvama u nekadašnjoj opštini Gornje Dubrave kod Ogulina

Ponikve, Gornje Dubrave, Ogulin. 31. januara 1945. godine, sve žitelje sela koje su zatekle ustaše kod kuće, poklale su i spalile u kućama. Njih 30, žena, muškaraca i djece. Povodom godišnjice zločina u  Ponikvama,  na teritoriji nekadašnje opštine Gornje Dubrave kod Ogulina,  iz knjige „Općina Gornje Dubrave – Radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe“ u izdanju Historijskog Arhiva u Karlovcu prenosimo sljedeće redove.   Jedan od najtežih i najstrašnijih pljačkaških pokolja, izvršili su ustaše 31.1.1945. godine u Ponikvama, o čemu Goranski vjesnik donosi slijedeći napis: »Dan 31.1.1945. godine ustaše su, izvršili pokolj u Ponikvama, kotar Ogulin. Poklali su 36 osoba, većinom žena, djece i staraca. Da bi zadovoljili svoje

Sjećanje na Matiju Stijačića, žrtvu ustaškog terora i genocida

Sveti Sava je istovremeno i svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta, pa je red da se podsjetimo na neke od žrtava, užasnih zločina i genocida koji su ustaše Ante Pavelića počinile nad Srbima u zloglasnog fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedna od skoro milion nedužnih žrtava ustaškog i fašističkog terora je i sveštenik Matija Stijačića, rođeni Trebinjac kojeg su nakon mučenja ustaše bacile u jedno od jama i masovnih stratišta na Velebitu.  Nažalost većina Trebinjaca ne zna puno o Matiji, iako je mučenički postradao od ustaške ruke, kako on tako mu otac i sin, a još nema ni svoje ulice u rodnom Trebinju. Kada je izbio Drugi svetski rat, na čelu

BOŽO JUDAŠ: ‘Oca su mi ubili, braću i sestre bacili u logor, a mene je greškom posvojio vozač autobusa. Život mi je spasila mala crvena haljina…’

“Na ljeto, bio je sedmi ili osmi mjesec, 1942. godine odveden sam u Dječji logor u Sisku. U logoru sam bio oko mjesec, mjesec i pol dana. Ne znam tačan datum kad sam ušao u logor, niti kad sam izašao. Imao sam između tri i četiri godine”, započinje Božo Judaš, danas osamdesetogodišnjak, svoju životnu priču. Bio je dijete deveteročlane porodice iz Bosne. Najmlađe dvoje djece, on i oko godinu dana mlađa sestra Rosa, odvedeno je u Sisak, majka i starija djeca u druge logore, otac je već ranije ubijen na polju. Jako dobro pamti, govori naš sugovornik, da mu je majka kada su ih odvajali rekla da pazi na mlađu

Ustaše odvode Srbe na Baniji 1942.

”Noć krvavih noževa” u Šegestinu

DVOR NA UNI – Pokolj nad stanovništvom sela Šegestin, Oraovica i Draškovac pokraj Dvora na Uni, bez obzira na starost i pol se dogodio u selu Šegestin 29. i 30. januara 1942. godine. Pokolj su izvršili ustaše iz sela Zrin, Divuša, Unčani i Struga Banska, pokraj Dvora i pripadnici ustaške bojne pod komandom pukovnika Narcisa Jaszenskog. Postoje različiti podaci o broju stradalih. Jedni izvori navode 189 žrtava, a drugi izvori ističu 273 stradala stanovnika ovih sela, pri čemu se navodi da je ubijeno 84 stanovnika Šegestina (38 djece, 26 žena i 23 muškarca), dok se za ostatak žrtava navodi da su poticali iz Oraovice i Draškovca. Sva tri sela su

Film o Korićkoj jami osvijetliće istinu o ovom stratištu

Fondacija „Zaboravljeni korijeni“ najavila je da će do jeseni završiti dokumentarni film o Korićkoj jami između Gacka i Bileće, prvoj masovnoj grobnici Srba u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, čime će osvijetliti istinu o ovom stratištu koje Bošnjaci predstavljaju kao mjesto svog stradanja. Osnivač Fondacije Dragan Radović izjavio je za Srnu da fokus ovog dokumentarnog filma nije na masovnosti zločina koji je predvodio hodža Muharem Glavinić, iako je tamo stradalo 134 Srba iz porodica solunskih dobrovoljaca, već na razumijevanju i odbrani istorijske istine, s obzirom na to da se u bošnjačkoj javnosti i nauci plasira laž da su na toj lokaciji u Prvom svjetskom ratu ubijani muslimani. – To je laž.

radio-sam-svoj-seljacki-i-kovacki-posao.jpg

Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Povodom godišnjice bestijalnih zločina, Pokolja nad srpskim stanovništvom Šegestina 29/30 januara 1942,  UG Jadovno 1941. objavljuje svjedočenje Milke Ilibašić iz knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đure Zatezala. U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu. O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala: “29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića,

Milan Radanović: 99% Zagrepčana nema pojma o sudbini srpske zagrebačke porodice Milinov

Ako u Gospiću jednog dana bude formiran muzej posvećen žrtvama sistema logora Gospić -Jadovno – Pag, onda bi ova slika trebala biti u stalnoj izložbi tog potencijalnog muzeja. Na slici, na kojoj vidimo južnu stranu zagrebačkog Trga bana Jelačića, dominira hotel Milinov. Hotel je 1929. podigao zagrebački trgovac Svetozar Milinov. Hotel je 1940. promenio vlasnika i od tada je poznat kao hotel Dubrovnik. Svetozar Milinov i njegovi sinovi Vojislav, Đorđe, Kosta i Nikola, ubijeni su u ustaškom logoru Jadovno na Velebitu. Svetozareva supruga Milica ubijena je u ustaškom logoru Slana na Pagu. Jedan izvor spominje i Svetozarovu i Miličinu neimenovanu kćerku takođe kao žrtvu logora Slana. Taj izvor navodi da

Radmila Tonković o reviziji istorije i srpskom stradalaštvu, akademiku Srboljubu Živanoviću, Gideonu Grajfu i sukobu u Ukrajini

Radmila Tonković je jedna od najobrazovanijih Srpkinja – naučnik, akademik, istoričar, filolog, filosof, profesor, prevodilac, pisac, novinar i avijatičar. Visoko obrazovana na našem Univerzitetu na Filološkom i Filozofskom fakultetu, školovala se i na univerzitetima u Manhajmu, Hajdelbergu, Londonu i na čuvenom Univerzitetu “Lomonosov” u Moskvi, a studije završava sa “Zlatnom značkom” kao najbolji student fakulteta. Ona je i prva žena – vazduhoplovni novinar i prva žena-vazduhoplovni urednik na Balkanu, a kao spisatelj, novinar, publicista i prevodilac piše i objavljuje u mnogim časopisima u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Ordena Karađorđeve zvezde II stepena. Intervju vodi: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpske istorije -Kako vidite delovanje ljudi koji umanjuju broj srpskih žrtava

Đurđica Dragaš: NAŠI

Naši ste, naša vas krv oživela. Koracima našim tragove ostavljate. Gledamo vas,očima što ne stigoše da ostare.Plačemo suzama nevinim,nebeskim.Nosimo štit nad glavama vašim.Naši ste,naša vas krv oživela.Koracima našim tragove ostavljate. Al’ ne znate vi to.Ne znate odakle vam snaga,ko vam puteve od korova čisti,ko vas od oluje čuva. Ne znate da smo i mi živeti hteli,suncu ruke pružati,od kiše k nebu rasti.Ne znate da su nas posekli,kao pšenicu što ne stiže da se klasjem okiti.Kao jagnjad, nevinu i belu.Kao drvo mlado, zeleno i lomno.Ne znate vi…. Praštamo vam jer…s neba se bolje vidi.Ako vi ne znate,mi znamo.Ruke nam posekoše,al’ čuvamo vas,krilima našim. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Svjedočenja o zločinu nad Srbima na Smrikama kod Travnika

Svaki čas padalo je po nekoliko udaraca kundakom, lancima i još nekim drugim predmetima a da se niko nije smio ni okrenuti. Toliko su udarali da su ljudi padali kao pokošeni. Onaj ko bi zajaukao, dobijao bi još više udaraca. Spomen-obilježje Smrike kod Travnika nalazi se nedaleko od centra Novog Travnika, na lokalitetu Ćamića brdo. Spomenik je podignut 1975. godine u spomen na 700 žrtava fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Spomenik je izveden prema projektu arhitekte Bogdana Bogdanovića, jednoga od najvećih jugoslovenskih graditelja memorijalne arhitekture. U Smrikama je, prema nekim dostupnim izvorima, ubijeno oko 700 civila ali tačan broj do danas nije utvrđen.  Prvo masovnije hapšenje srpskog stanovništva u

Mali logoraši pred kamerama - Jastrebarsko

Preživjela djeca u logoru Jastrebarsko

Djelimični spiskovi umrle, kolonizovane i preživjele djece koja su prošla kroz ustaški logor za srpsku djecu Jastrebarsko. Ako posjedujete podatke i imena za osobe koje se ne nalaze na ovim spiskovima, molimo Vas da nas kontaktirate na našu email adresu te nam dostavite imena koja ćemo upisati u bazu podataka. Javite nam se na: [email protected] SPISAK  PREKO 1300 DECE KOJA SU PREŽIVELA JASTREBARSKO (ZA KOJU NEMA PODATAKA O SMRTI ILI KOLONIZACIJI), SAČINjEN NA OSNOVU GRAĐE IZ ZAOSTAVŠTINE DRAGOJA LUKIĆA I DOPUNjENI IZ LITERATURE KOJU POSJEDUJEMO I PODACIMA KOJE SU UDRUŽENjU JASTREBARSKO 1942 DOSTAVILE PORODICE DJECE LOGORAŠA) Aleksić Petra i Jovane Vlado, 1930. Aleksić Petra i Jovane Miloš, 1939. S. Gradiška-

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.