U jami bezdanki, skrivenoj od Boga krvavim šipražjem i ljudskim kostima, djevojčica snena, budila je oca Mazeći ga blago drhtavim prstima, preslaba da glas ispusti, da se prekrsti… da odveže žicu što ga je sputala, samo mu je lice hladno cjelivala, samo ga je suzom vrelom umivala… što je drugo mogla, pa bila je mala. Nije se plašila mraka jer svi su ovdje bili, i majka i braća i baka… i đedo Radivoje, kao da lome česnicu Božićnu, kao da se u Crkvi mole, kao da pored Korane bistre jaganjce pastirskim strahom broje. A negdje gore, na pola puta do vasione, zavijali su kurjaci gladni, sa snijegom zatrpane Kapele, valjda