Svetozar Crnogorac: Stara Hercegovina i njeno rastakanje!

Budemo li inertni – Vatikan će nas dokrajčiti! O rastakanju Hercegovine i njenog ljudskog rasadnika, kako na zapadu tako i na istoku, prilično ćutimo i tako sve oteto i nenormalno vremenom postaje normalno i zakonito

Svetozar Crnogorac

Iz govora Svetozara Crnogorca, predsednika Kluba Gačana napisanog uoči Gatačkog sijela, Leta gospodnjeg 2015. godine

Veliki je zazor govoriti ne samo ispred Gačana i Hercegovaca sklonim savršenom usmenom pripovijedanju već i ispod ovog banera sa slikama gatačkih bardova iz devetnaestog vijeka: vojvode Bogdana Zimonjića i dvojice harambaša Stojana Kovačevića i Pera Tunguza koji smisao svog života nađoše u ratovanju sa Turcima i borbi za slobodu naroda i koji sa svojim saborcima i narodom srušiše silnu tursku carevinu na tom dijelu Balkana.

Ovom zdravicom na baneru, koju je zapisao znameniti Luka Grđić pre više od jednog vijeka pokušavamo da oživimo duh Gacka u Beogradu, da podsjetimo na neprolazne, univerzalne vrijednosti sabornosti, prijateljstva, ljubavi i solidarnosti i da se sjetimo davnih teških vremena i naših slavnih predaka.
Iz više razloga reći ću nešto o Hercegovini i to onoj Staroj, koja se vremenom rastakala, o Hercegovini Svetosavskoj koja je skovala srpski jezik i izrodila tri sveca: Svetog Vasilija, Svetog Petra Zimonjića i Svetog Vukašina, Hercegovini koja je postojbina velikih ljudi, koji su dali nemerljiv doprinos srpskom rodu, državi i srpskoj kulturi: Vuka Karadžića, Tešana Podrugovića, Savu Vladislavića, Jovana Dučića, Aleksu Šantića, Svetozara i Vladimira Ćorovića, Pera Slijepčevića…ali i srpske vitezove koji su kroz vijekove slali jata crnih gavranova na turske kule i gradove: Baja Pivljanina, Luku Vukalovića, Bogdana Zimonjića, Stojana i Petka Kovačevića, Pera Tunguza, Luku Petkovića, Petra Radovića, Gligora Milićevića, Rista Manojlovića, Mića Ljubibratića, Lazara Sočicu, Maksima Baćovića, Novicu Cerovića, Mirka Aleksića itd…

A tu Staru pravoslavnu srpsku Hercegovinu znamo po tvdom jednorodnom narodu, vjeri, jeziku i običajima, koja se prostiraše od jadranskih ostrva na zapadu, na jugu od Novog, Risna i Kotora, na istoku preko Durmitora do Mileševe, nekad sedišta hercegovačke eparhije, a na sjeveru planinskim lancem od konjičke ćuprije preko Kalinovika i Višegrada, pa sve do Prijepolja.
O rastakanju Hercegovine i njenog ljudskog rasadnika, kako na zapadu tako i na istoku, prilično ćutimo i tako sve oteto i nenormalno vremenom postaje normalno i zakonito.
Najlakše je da krenem od hercegovačkih ustanaka posebno onog iz 1875 godine, poznatijeg kao Nevesinjska puška, posebno zato što ove godine obeležavamo 140 godina hercegovačkog ustanka.
Ne ulazeći u istorijat ustanka želim samo da se osvrnem na ta teška vremena i ulogu naših susjeda, kako Srba pravoslavne tako i katoličke i islamske vjeoispovijesti i da podsjetim na njihovu ulogu u rasturanju te Stare Hercegovine.
Ustanak je naravno nastao kao potreba vremena i posledica je višestoljetnog turskog terora, a bio je u skladu sa slobodarskim nacionalnim težnjama srpskog naroda u XIX vijeku, kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori.

Prevarom i izdajom oteo hercegovačku teritoriju: Knjaz Nikola

Na žalost, Srbija i Crna Gora, umjesto da pomognu otimaju se za primat, obe neiskreno i sa željom teritorijalnih pretenzija. Da nevolja bude veća, pod pritiskom Srbija povede tajne pregovore sa Austro-ugarskom, prvo knez Mihailo a potom knez Milan napravi pismeni sramni sporazum ,,Tajnu konvenciju’’ po kojoj se Srbija odreče svojih interesa zapadno rijeke Drine. A i knjaz Nikola ne bi bolji, nego se takođe tajno nagodi sa Franjom Josifom da pomalo ratuje i sabotira, u suštini da izda, uz unapred data austrijska obećanja za proširenje na Nikšićku i širu oblast na hercegovačkoj strani, i izlaz na more na potezu Bar- Ulcinj.

Peko Pavlović

U takvoj konstalaciji odnosa jasnija je uloga Peka Pavlovića, ključnog ,, nadzornika’’ ustanka iz Crne Gore, koja svodila se na to da sve ustaničke konce drži u svojim rukama (posebno komunikaciju Trebinje – Gacko i Plana – Stolac) i potrebnom trenutku odradi naređenje sa Cetinja, odnosno iz Beča.
To je i perfektno odradio prevarom 29. septembra 1878 na Goričkom polju kod Trebinja razoružavajući 6750 hercegovačkih ratobornih ustanika. Nisam siguran da bi Vojska Austro-ugarske tako lako izišla na kraj sa ovim hrabrim gorštacima. Naravno da to nema nikakve veze sa komšijskim narodom koji se iskreno priključio ustanku i primao ranjenike i izbeglice.
Uz mnogo žrtava silna turska carevina bi poražena, skide se turski jaram s vrata, ali što je najgore umjesto slobode dođe drugi još gori i okrutniji okupator i to na jedan perfidan način.
Na žalost i majka Rusija popusti zbog svojih interesa u Besarabiji i Velikoj Bugarskoj i potpisa sramnu Budimpeštansku konvenciju 1877.
Dođe u tom i neminovni Berlinski kongres, koban po sudbinu Hercegovine, zato što na duži rok ona definitivno izgubi Grahovo, Rudine, Banjane, Pivu i Goliju, Nikšićku župu, Drobnjake, Uskoke i gornju dolinu Morače. Sve to ode na poklon knjazu Nikoli za uslugu koju je zgotovio Austro-Ugarskoj.

Anton von Verner, „Berlinski kongres“.

Danas slobodno možemo reći odlukama Berlinskog kongresa i cijepanjem najvitalnijeg i nacionalno najsvjesnijeg rasadnika srpskog naroda , odnosno Stare Hercegovine, zapečaćena je na duži rok sudbina uspešnog rešavanja srpskog pitanja.

Tako je bilo na istoku a da vidimo kako je bilo na zapadu.
Zapadna Hercegovina i Primorje su još od četrnaestog vijeka pod nasilnim pritiskom katoličke crkve ili latinjenja kako se govorio u narodu. Malo pomalo katolici tek u devetnaestom vijeku prelaze i na lijevu obalu Neretve gde ih nikad nije bilo. U selima južno od Mostara, veli Jevto Dedijer pravoslavni i muslimani nisu očima vidjeli Latine do polovine devetnaestog vijeka.
Dođe Austro- ugarska, žedna krvi i teritorija, za leđima ima Bizmarka koji drži sve evropske konce u svojim rukama. Po predlogu Engleske a po unapred dogovorenom planu Austro-ugarskoj je poveren mandat okupacije Bosne i Hercegovine i vojničko zaposedanje do iza Mitrovice, da tobože u njima zavede red i civilizaciju a ustvari da ih zaposedne i okupira. Kalaj pripremi memoar kako treba sprovesti austrougarsku organizaciju uprave na principima zavadi pa vladaj, što i danas funkcioniše.

Potrebno je favorizovati katolike i približiti ih muslimanima, koji će vremenom preći u katoličanstvo a sve zbog stvaranja antisrpskog bloka, sprovodeći tako prozelitsku politiku Vatikana i nadbiskupa Štadlera. Hercegovinom zavladaše progoni i vješala a prvi put se saznade za koncentracione logore. To bijahu ,,najbolji’’ izumi Austro-ugarske, koja beše pozvana da Bosni i Hercegovini donese civilizaciju.

Dragiša Cvetković

Još jedna odluka bila je sramna i kobna po Staru Hercegovinu, a to je Odluka Vlade Dragiša Cvetkovića da olako preda Mačeku, sve uz blagoslov kneza Pavla, na upravu izmišljenu Hrvatsku banovinu. Očigledno on nije znao ni gde mu živi najkvalitetniji deo srpskog naroda, kad granicu banovine nacrta po sred srpskog hercegovačkog srca. Jednim nerazumnim potezom nepismene srbijanske elite ode dolina Neretve najlepši i najplodniji deo Hercegovine ili kako su je Turci uz Popovo polje zvali hercegovački misir.
Prećutanim genocidom od strane Vatikana i Hrvata uz masovnu podršku muslimana posebno u prvim godinama drugog svjetskog rata Srbi su više nego desetkovani sa obe strane Neretve a takođe i u graničnom pojasu. I najzad dođe i poslednji rat. Naše vođstvo u suštini priznade granice izmišljene hrvatske banovine, verovatno sa obrazloženjem da je to i sam kralj dao. Tuđman lepo naseli Hrvate iz bosanskih nedođija na lijevu obalu Neretve i podiže niz katedrala i svaki srpski brijeg obeleži katoličkim,, križom’’ , tamo gde nikad nije bilo Hrvata. Hrvatska danas perfidno traži povratak Hrvata u Posavinu a mudro ćuti o uzurpaciji lijeve obale Neretve i povratku proteranih Srba odatle.

Mi smo inertni i danas se niko na primer ne buni što se najlepša građevina u Mostaru nosi naziv Stjepana Kosače, a često i beogradski umjetnici s ponosom gostuju u njoj.

Srbija je prošle godine prilično tajno potpisala sa Vatikanom Sporazum o osnivanju visokih katoličkih škola u Srbiji. Mi koji znamo rezultate katoličkih škola u Hercegovini, sa preko dvanaest hiljada poklanih i pobacanih hercegovačkih Srba u stotinak jama i stratišta, dužni smo da svoju maticu upozorimo na opasnosti koje slede zbog ovog verovatno iznuđenog poteza.

Šurmanačka jama- foto prebilovci.net

Milioni katolika hrle da se poklone Djevi Mariji u Međugorju samo nekoliko kilometara od jame Šurmanci gde ustaše baciše više od šest stotina Prebilovačkih žena i djece i ko zna koliko još drugih jer su ih dovozili vozovima čak iz Zenice, Sarajeva, Jablanice, Mostara…Fratri lepo izmisliše vaskrslu Djevu Mariju kako bi nekako već zabašurili svoje krvave zločine po Hercegovini. Nema ko drugi da ukaže na tu svetsku, perfidnu izmišljotinu i prevaru nego mi preostali hercegovački Srbi.

Tako dođosmo do današnjeg dana. Srpska Hercegovina saterana u brda uz manje varijacije (Nevesinje, Berkovići i Ljubinje) uglavnom uz put Trebinje- Gacko-Višegrad. Rusija daleko, Srbija i Crna Gora vode svoju brigu, privreda slaba, natalitet loš, narod odlazi i nema više onog rasadnika iz prošlih vijekova.

I on snosi odgovornost za ustaške zločine: Alojzije Stepinac (foto: jutarnji.hr)

Da li svi ovi negativni procesi i iseljavanje stanovništva mogu da krenu drugim pravcem? Uvijek moramo biti optimisti. Ali i oprezni kad već dobro znamo kakvu crnu pređu Vatikan prede. Sudeći po tome što da papu Pije XII i Stepinca proglašava za blažene a Jovana Pavla XXIII i Jovana Pavla II za svece i traži lokaciju za katedralu u Srbinju ne piše nam se dobro.
Mi u hercegovačkim udruženjima u Srbiji mislimo da je iz više razloga dobro i pametno da se složimo i što više udružimo, kako mi ovde tako i Srbi preko Drine. Posebno nam smetaju podele i stvorena nenormalna omraza u Republici Srpskoj.
U želji da nešto promenimo u tim negativnim procesima koji dugo traju u Hercegovini, posebno u pogledu iseljavanja formirali smo pre par mjeseci zajednički Koordinacioni odbor od svih dvanaest hercegovačkih udruženja u Srbiji. Pokušaćemo da okupimo hercegovačke intelektualce, privrednike, sportiste i sve ljude dobre volje sa ciljem da pokušamo da u Hercegovini napravimo bar mali pomak u nacionalnom, privrednom i kulturnom pogledu. Nećemo ostaviti na miru ni obe srpske vlade i njihova Ministarstva.

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA

Vezane vijesti:

Leže li na „ledinici“ u Podgljivlju zaboravljeni mučenici iz Pridvoračke jame?

Zločin hrvatskih ustaša nad Srbima hercegovačkog sela Ljubljenica

Stravičan pokolj Srba 1941. u Dračevu kod Čapljine

Hercegovina – Jadovno