Po blagoslovu Episkopa zvorničko-tuzlanskog g. Fotija, Slava udruženja Hercegovaca „Jovan Dučić“ u Bijeljini i udruženja „Jadovno 1941.“ Banja Luka – Beograd, Sveti Vukašin, novomučenik jasenovački i klepački, zajednički je proslavljena u ponedjeljak, 29. maja, u crkvi Svetog Pantelejmona u Bijeljini.
Svetu Liturgiju je služio sveštenik Siniša Šarenac uz sasluženje sveštenstva, a goste su pozdravili Spasoje Albijanić, predsednik udruženja „Jovan Dučić“, Bijeljina, Dimitrije Ćeranić, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo i Dušan Bastašić, predsednik udruženja „Jadovno 1941.“ iz Banja Luke . Uz primjeren program, guslarske i narodne pjesme u parohijskom domu je servirana Trpeza ljubavi.
Uz brojne goste, proslavljanju Sv. Vukašina, prisustvovali su i članovi udruženja Ognjena Marija livanjska iz Beograda i članovi udruženja Srba Tuzlaka u Bijeljini.
Kao potomci stradalih u Drugom svjetskom ratu imamo dug prema svojim precima da njegujemo kulturu sjećanja da nam se više nikad nešto slično ne ponovi. Sveti Vukašin, koji simbolizuje hrišćansku smirenost i trpeljivost, mirno je prihvatio ono što su mu zlotvori namijenili.
O stradanju Svetog Vukašina se saznalo iz svjedočenja doktora Neda Zeca kojem je sve ispričao ustaški zločinac Žile Friganović. Friganović je od svih zarobljenika u Jasenovcu, zaustavio pogled na Vukašinu. Bilo mu je čudno kako starac, sa neobjašnjivim mirom na licu, posmatra stradanje svojih sunarodnika. Intrigirao ga je taj mir, kao da nije znao da su Srbi navikli na stradanje kao sastavni dio svog života. U želji da mu uništi taj mir, zločinac je od Vukašina zatražio da kliče „Živio Pavelić“. Kada je to Vukašin odbio, krvnik je krenuo da mu siječe uši i nos. Vukašin je i dalje spokojno ćutao. Kada je vidio da ni to nije pokolebalo starca, Friganović je zaprijetio da će mu izvaditi srce iz grudi ako ne vikne poglavnikovo ime. Starac Vukašin je podigao pogled ka mučitelju i pogledavši više kroz njega nego u njega mirno izustio: „Samo ti, dijete, radi svoj posao!” Friganovića je ta smirenost potpuno razbjesnila i on je u svom naletu bijesa, zvjerski ubio Vukašina, a uskoro je i poludio.
Srpska pravoslavna crkva je kanonizovala Vukašina 1998. godine i mi danas obilježavamo uspomenu na njega. Ostale su nam njegove riječi kao opomena da će drugi raditi svoj posao, a da mi budemo bolji nego što jesmo i radimo onako kako Bog zapovijeda.
O mučeništvu Svetog Vukašina, kao i o sveukupnom srpskom stradanju, možda je najbolje rekao, 36 godina ranije, veliki Hercegovac i srpski pjesnik Aleksa Šantić svojim stihovima:
„Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô –
U svojoj smrti da nađe lijeka.“
Na mnogaja ljeta da nas naš zaštitnik Sveti Vukašin okuplja i pokazuje put vjere, ljubavi i nade!