Sveti Nikola protiv Deda Mraza

Od svih krsnih slava, Srbi najčešće slave svetog Nikolu Čudotvorca Mirlikijskog. Djeci im poklone za Božić – kome je to običaj – donosi Djed Mraz.

U stvari, u zavisnosti od toga gdje žive, srpska djeca poklone, odnosno paketiće, od Djeda Mraza dobijaju i povodom Nove godine. Ne znam da li je ovaj običaj svojstven svim narodima koji su izašli iz ateističkog komunizma, ali znam da nije tradicionalno srpski. Mnogi Srbi, naprasno osviješćeni, reći će da Djed Mraz nije srpski darodavac, nego da je to Božić Bata, kojeg neki ukrštaju sa svetim Nikolom.

U najvećem dijelu zapadnohrišćanske tradicije, u kojoj božićno poklanjanje igra značajniju ulogu nego u istočnohrišćanskoj, poklone donosi sveti Nikola, kojeg je američki konzumerizam, predvođen Koka-kolom, presvukao u crveno-bijelu modnu kombinaciju* i sada čitav hrišćanski svijet, svako o svom Božiću, obećava djeci upad kroz dimnjak bjelobradog čiče sa velikim stomakom, kojeg su irvasi donijeli na letećim kočijama sa Sjevernog pola, i koji će ih obradovati poklonima ispod jelke na Božić ujutru.

U tradiciji američkih hrišćana poklone donosi sveti Nikola, Saint Nicolas iliti Santa Claus, iskvareno holandsko Sinterklaas. Naravno, samo darodavanje, prema dominantnom narativu, dolazi od legendarnog običaja istorijskog svetog Nikole, hrišćanskog episkopa u Maloj Aziji, koji je, kao bogato siroče, o Božiću tajno dijelio poklone siromašnoj djeci. Legenda o dječaku Nikolaju iz Patare, koji će postati episkop Mir-Likije i jedan od osnivača halkidonskog hrišćanstva**, se očito nadovezuje na biblijsku priču o tri mudraca sa Istoka koji nose poklone novorođenom Hristu. Korijeni te priče su po tumačenjima mnogih predanja stari koliko i ljudska istorija.

Lik Djeda Mraza, kojim su sovjetski i jugoslovenski komunisti zvanično uspostavili tradiciju davanja novogodišnjih paketića djeci, u stvari potiče iz rusko-nordijske legende povezane sa bogom Odinom. Današnji zapadnjački, crveno-bijeli, konzumeristički sveti Nikola je takoreći marketinški savršena kombinacija hrišćanskog motiva božićnog darodavanja oličenog u djelima Nikolaja Mirlikijskog i legende o nordijskom Djedu Mrazu koji živi na ledenom sjeveru sa irvasima i patuljcima koji čitave godine pakuju poklone.

Zar nije čudno to što se običaj božićnog darodavanja nije značajno primio kod Srba, naroda koji možda više nego ijedan drugi slavi i vrednuje svetog Nikolaja Mirlikijskog? I kad se božićno darodavanje počinje primati među srpskom buržoazijom kraja 19. i prve polovine 20. vijeka, poklone ne nosi sveti Nikola, nego tzv. Božić Bata, Nikolajeva kopija greškom tako nazvana.

Kažem greškom, jer to ime potiče iz pjesme Jovana Jovanovića Zmaja koji ne govori ni o kakvom Bati, nego kaže da “Božić, Božić, bata,“ tj. da stupa, da mu se čuju koraci, da dolazi. Pjesma inače lirski divno opisuje predbožićno raspoloženje u srpskom domu, i ne pominje poklone.

Znači, današnji Srbi svojoj djeci putem Djeda Mraza daju poklone za Novu godinu, usvajajući tako jednu konzumerističku tradiciju započetu među zapadnim hrišćanima. Ovi svojoj djeci u stvari poklone daju za katolički Božić, 25. decembra, a čine to putem izobličenog svetog Nikolaja, ranohrišćanskog episkopa i jednog od najpoštovanijih svetaca kod Srba.

Dakle, Srbi, koji toliko poštuju svetog Nikolu ne nalaze za shodno da njega uspostave kao nosioca jedne prilično lijepe tradicije, na stranu turbo-komercijalizacija.

Čast izuzecima, kojih ima, naravno.

Problem i jeste u tome što jedni misle i rade ovako, drugi onako, treći na neki treći način. Ni u ovom slučaju Srbi nemaju jedinstvenu tradiciju. Ne daj bože sprovesti anketu, ko zna koliko bi se različitih običaja vezanih za Djeda Mraza, Božić, svetog Nikolu i darodavanje našlo kod Srba. Vjerovatno će se naći neki koji pravednički tvrde da je jedan način jedini pravilan. Čak i da jeste, ako ga ne upražnjava bar većina naroda, i čemu mi pričamo?

Naravno, u nedostatku srpskih državnih i društvenih stubova koji mogu da uobliče i diktiraju kulturni sadržaj, narodu preostaje da se dovija, šara i luta, kao i u pogledu mnogih drugih stvari.

Ipak, treba se izjasniti o svojim pogledima i udariti temelje ako ne za standard, a ono bar za raspravu na ovu temu.

Ja smatram da srpska djeca treba da otvaraju poklone za Božić 7. januara, čim doručkuju, i da se uče da im poklone ostavlja sveti Nikola, sveti čovjek sa dugom bijelom bradom koji nagrađuje njihovu dječiju nevinost i smjerno ponašanje. Tako se u isto vrijeme na značajan način naglašava naša pripadnost hrišćanskom svijetu, odbacujući ateizam komunizma, i sa stavom se učestvuje u neizbježnom, skoro prisilnom konzumerizmu, koji se boji i presudno označava elementima srpskog pravoslavlja.

A možemo kao i dosad, kako je kome ćeif…

Ovo je samo do nas, možemo sve što hoćemo.

*Nikolinu crveno-bijelu odjeću, umjesto dotadašnje zelene, je u stvari prvi uveo jedan drugi proizvođač slatkih napitaka, Vajt Rok (White Rock Beverages). Moćnija Koka-kola ga je nešto kasnije takvog prisvojila i marketinški usavršila.

**Legendaran je njegov šamar aleksandrijskom svešteniku Ariju koji je na Prvom nikejskom saboru zastupao dogmu da Isus jeste Sin Božiji, ali da nije jednosuštan i jednak sa Ocem. Arije će postati jedan od osnivača Arijanisma, oblika hrišćanstva koji će nekoliko vijekova dominirati Jugoistočnom Evropom, Malom Azijom i Levantom.

Izvor: srbist.com