„Sveti Alojzije” i Srbi

Najavljenu beatifikaciju Alojzija Stepinca možemo posmatrati kao simboličku potvrdu povratka rimokatoličke akcije na Balkan.

Nedavno najavljena beatifikacija Alojzija Stepinca iznova je pokazala neke od sistemskih slabosti i zapuštenosti srpske države i društva. U reakcijama nekolicine pojedinaca i organizacija zahtjevan je protest srpske države i crkve.

Stiče se utisak da su Stepinčeva djelatnost u NDH, njegova mržnja prema „inovjernima”, ali i sistem koji je izvršio holokaust i genocide nad Srbima i Romima, u našim medijima posmatrani kao istorijski incident. Međutim, ukoliko tek ovlaš bacimo pogled na objavljene fragmente Stepinčevih dnevnika vidjećemo da nije tako.

U januaru 1940, povodom posjete kneza Pavla Zagrebu, Stepinac je u dnevnik zapisao:

„Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca, tj. da prignu glavu pred namjesnikom Kristovim Sv. Ocem. Onda bismo i mi konačno mogli odahnuti u ovom dijelu Evrope, jer bizantizam je odigrao strašnu ulogu u povijesti ovog dijela svijeta u vezi sa Turcima“.

Na vijest o demonstracijama u Beogradu 27. marta 1941. zagrebački nadbiskup je reagovao sljedećim dnevničkim zapisom:

„Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim. Shizma, najveće je prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema pravde, nema poštenja“.

Nakon razgovora sa Mačekom, u vrijeme pregovora koji su rezultovali osnivanjem Hrvatske banovine, zapisao je:

„Nadbiskup je stavio Mačeku na srce plansku kolonizaciju sjeverozapadne Bosne. Ako se bude dobro provodila, bit će Bosna brzo naša“.

Ovo je dio Bosne u kojem su Srbi činilo gotovo dvotrćinsku većinu. Kako vidimo iz citiranih zapisa, Stepinčeva mržnja prema Srbima nije prosta ljudska emocija izazvana kakvom nepravdom već dugo građena kulturološka slika, pogled na svijet i način vrijednovanja svog i položaja drugog u tom svijetu. Stepinac mrzi „bizantizam” i sve njemu pripadajuće. Ova činjenica ga smiješta u kontinuitet djelovanja Rimokatoličke crkve na Balkanu čiji cilj je „zaorati istočnu njivu” i na njoj živuće „šizmatike”, milom ili silom, privesti „Istini”. Period postojanja NDH je ujedno i period kulminacije ove politike. Već u drugoj ratnoj godini Stepinac je javljao papi da je Rimokatolička crkva u NDH bogatija za četvrt miliona novopridošlih vjernika.

Može izgledati čudno da je Rimokatoličkoj crkvi potrebna ovako kontoverzna ličnost, pogotovo ako znamo da je ona nakon Drugog svijetskog rata učinila ozbiljan napor da se opere od, u najmanju ruku, nečasnog držanja u ratu. Išlo se toliko daleko da je čak izmjenjen dio dogmatskog sistema.

Međutim, nakon rušenja Berlinskog zida i razbijanje SFRJ omogućen je povratak katoličke akcije na Balkan. Njen prirodni temelj je postala novonastala hrvatska država. Ponovo je, kao i pola vijeka ranije, ušla u spregu sa radikalnim hrvatskim nacionalizmom. Dobro poznati rezultati ove sprege su progon oko pola miliona pravoslavnih Srba i pomjeranje zapadne granice srpskog etničkog prostora za nekoliko stotina kilometara na istok.

Proglašenje blaženim 1998. godine i sada najavljenu beatifikaciju Alojzija Stepinca možemo posmatrati kao simboličku potvrdu povratka rimokatoličke akcije na Balkan. Cilj je uvek isti, određen kulturološkom slikom prema kojoj je Drina granica svijetova.

Na ovakvu akciju se ne reaguje praznim protestima i jalovim saopštenjima. Beatifikacija će biti izvršena sa ili bez protesta. Jedina moguća djelotvorna reakcija bila bi pažljivo, dugoročno kreiranje kulturne politike u čijem središtu bi bile nacionalne vrijednosti. Upravo nedostatk srpske kulturne politike, koji se osjeća kroz čitav dvadeseti vijek, rezultovao je pomenutim slabostima.

Ilustracije radi, beatifikacija će najvjerovatnije biti izvršena u februaru sljedeće godine, o godišnjici Stepinčeve smrti. Do tada ima dovoljno vremena da naše institucije na svijetske jezike prevedu i objave dokumenta o držanju Rimokatoličke crkve i samog Stepinca u NDH. Najpozvanija institucija za obavljanje ovog posla bio bi beogradski Muzej žrtava genocida. Međutim, to je vjerovatno jedini muzej u Srbiji koji nema izložbeni prostor. Ima tek troje zaposlenih istoričara, a potrebe su daleko veće. Iako istraživanje teme koja mu je stavljena u zadatak nije moguće bez rada u svim arhivima u regionu, nadležno ministarstvo mu dodijeli isti nivo sredstava za službena putovanja i toalet papir. Ozbiljan trud zaposlenih ne može kompenzovati sistemsku zapuštenost od strane države za koju nisu krive samo političke elite.

Ukoliko Republika Srbija želi da je Srbi zapadno od Drine doživljavaju kao maticu zaštitnika treba da se mane protesta, izvinjenja i saopštenja. Mora početi graditi i njegovati svoje naučne i kulturne institucije od nacionalnog značaja. Jednom riječju, mora početi da se ponaša kao država.

Dragoslav Ilić

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG